USPJEŠNA BORBA

NEVEN PERKOVIĆ 'Napipao sam kvržicu. Bio je to rak dojke. Nisam se obeshrabrio. Ali, objasniti bolest prijateljima s nogometa bio je pravi izazov'

 Boris Kovačev / CROPIX
 

Rak dojke najčešća je maligna bolest kod žena. Prema posljednjim statistikama, u Europi svake dvije minute jedna žena oboli od raka dojke, a svakih šest minuta jedna žena umre.

Svake se godine dijagnosticira 464.200 novih slučajeva ove bolesti na području europskih zemalja, a Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da će do 2030. godine ova bolest odnijeti više od 800.000 života žena, što je čak 43 posto više nego danas. Brojke su alarmantne, stoga se ženama, posebno u listopadu, mjesecu borbe protiv raka dojke, naglašava važnost prevencije jer ako se rak dojke na vrijeme otkrije, mogućnost njegova izlječenja veća je od 90 posto. No što kada muškarac oboli od raka dojke?

Neven Perković, serviser plamenika i elektronike iz Jablanovca u Zaprešiću na zapadnim obroncima Medvednice, prije gotovo godinu dana doznao je da boluje od raka dojke. Mnogi, pogotovo muškarci, misle da je to nemoguće. No zapravo je samo vrlo rijetko jer 100 puta više žena oboli od raka dojke od muškaraca.

- Kvržicu sam napipao noću dok sam spavao. Ustvari, u krevetu sam se okrenuo na trbuh i osjetio nešto. Poslije sam opipao i doista pronašao kvržicu. Bila je sitna, ali kvržica - prepričava nam 55-godišnjak. No, kaže, imao je sreće jer je odmah znao s čim se mora suočiti.

- Imao sam prijatelja Miku koji je također imao rak dojke. Kada je to priopćio ekipi, nismo mogli vjerovati. Nismo ni znali da muškarci mogu oboljeti. Blage veze o tome nisam imao. Nisam čak ni znao da se kod muškaraca to isto zove rak dojke, malo čudno zvuči - rekao je Neven, koji je, unatoč činjenici da vrlo malo muškaraca oboli od raka dojke, bio prijatelj baš s jednim.

I prijatelj imao rak dojke

Poznavajući situaciju u kojoj se našao njegov prijatelj, Neven je znao da mora što je prije moguće reagirati ako sumnja na rak dojke.

- Liječnici su odmah tražili punktiranje i već sam za dva dana bio na pregledu kod kirurga koji me odmah naručio za operaciju u bolnici u KB-u Dubrava - prisjeća se Neven, koji nam je odmah naglasio da je njegovo iskustvo sa svim aspektima bolesti vrlo pozitivno.

- Sve je išlo iznimno brzo. Zbilja nemam što reći ili se požaliti. Nikad dotad nisam bio u bolnici. Nikad u životu. I sad prvi put dođem i imam rak. Srećom, moje iskustvo u bolnici je zbilja odlično. S obzirom na tu svu proceduru, imao sam osjećaj kao da sam u švicarskoj klinici - priznaje.

Njegov je kirurg bio ugodan i profesionalan čovjek, stručnjak. Sjedio je za svojim stolom iza kompjutora i prvo je pozdravio Nevena. Na ekranu je otvorio njegovu povijest bolesti i rekao mu: “Uff, imate rak dojke”. Zatim je otvorio rokovnik i zakazao termin operacije - 18. siječnja 2017. godine.

- Sviđa mi se takav realan i otvoren pristup. Da je liječnik okolišao i dramio oko priopćavanja te vijesti, bilo bi mi samo još teže jer je taj prvi trenutak vrlo šokantan - smatra Neven koji, čini se, dosta dobro reagira u stresnim situacijama.

- Vrlo je individualno kako će tko prihvatiti tu činjenicu, no kod mene je šok trajao vrlo kratko i to nije bio šok koji me je onemogućio u bilo čemu. Zapravo, kad se već pripremate na pregled i dođete u bolnicu, znate da poslije pregleda postoje samo dvije opcije i već se psihički pripremite. K tome, nisam to dramatično shvaćao jer je bolest kod čovjeka od 55 godina sasvim normalna stvar. Pa ne mogu živjeti sto godina - objašnjava Perković, koji smatra da se ljudi trebaju suočiti sa stvarnošću da je vrlo izgledno da ih, kada prijeđu u srednje godine, čeka neka bolest, najvjerojatnije srčane tegobe ili rak.

Bez depresije

Osim fizičke bolesti, rak sa sobom često nosi i teška psihička stanja poput depresije, no kod Nevena toga nije bilo.

- Ni u jednom trenutku nisam posustao i nisam se sažalijevao ili očekivao od drugih da me žale, već sam potpuno normalno nastavio sa svim s čim sam se i prije bavio - govori Perković, koji se rekreativno bavi sportom - nogometom i trčanjem. Srijedom igra nogomet s ekipom i zbog raka je morao izostati tri puta.

- Tu srijedu su me operirali i u sljedeću srijedu su me pustili iz bolnice, no nisam igrao još taj put jer je rana bila svježa pa sam dečke pratio s tribina. Tako je bilo još jedan tjedan jer sam morao paziti da se rana ne otvori pa sam sjedio sa strane. No već sam sljedeći put igrao, koliko sam mogao - kaže Perković, koji je već deveto jutro nakon operacije, čim su ga pustili kući, odjenuo dres i išao na prvi trening trčanja po Jablanovcu. Sve ostale je normalno obavljao, kao i sljedeća tri mjeseca nakon operacije, dok je primao kemoterapiju. Kemoterapiju je samo dodao u svoj dnevni raspored.

- Utorkom sam imao kemoterapiju, a srijedom nogomet. Bio sam malo fizički iscrpljen, ali igrao sam kako sam mogao. Nisam bio kao prije, malo sam oslabio jer sam u bolnici izgubio kondiciju, zato sam se odmah vratio trčanju - kaže neumorni rekreativac, koji je već 20 godina u trkačkom društvu. Ali, kaže, ne trči zbog medalja, nego zbog društva. Oni se međusobno druže, utrkuju i klade, a idu i na maratone. Perković ove godine nije startao na tradicionalnom Zagrebačkom maratonu, ali je bio na treningu koji mu je prethodio i otrčao 12 km. Više nije u natjecateljskoj kondiciji, pravda se.

- Prije sam trčao i do 60 km tjedno, a sada do 20-ak km tjedno. Nisam u kondiciji. Svašta se dogodilo u ovih godinu dana, a još sam i drugi put postao deda, pa trčim za mališanima po kući - ponosno će.

Kaže da svoju obitelj nije zamarao sumnjama o raku dojke prije nego što je za njih dobio potvrdu.

- Sve sam ih zajedno okupio i jednostavno rekao da imam rak. Shvatio sam da je lakše to tako, grupno obaviti. To mi je zapravo bio najveći problem, kako ljudima reći da imam rak. Primjerice, moji nogometaši su društvo od dvadesetak ljudi. Zar da idem od jednog do drugog i govorim im da imam rak? - mučilo je Nevena.

Srećom, kaže, nakon nogometa imaju zajednička druženja jer uvijek netko nešto slavi pa je on iskoristio jednu od tih fešti. No nije htio uništiti prijateljevu rođendan pa je čekao do kraja, dok ljudi već nisu kretali svojim domovima. Tada ih je sve zaustavio i rekao: “E, dečki, ja vam imam još nešto za reći. Imam rak”. U prvom trenutku su svi bili u šoku, pitali su ga kako, zašto, kako je to moguće.

- Ljudima je bilo teško shvatiti da imam rak jer se na meni nije vidjelo, ništa me nije boljelo, nisam imao nikakvih simptoma. Čak sam i ja u jednom ludom trenutku pomislio da se nije doktor malo zabunio jer mi je bilo čudno da se dobro osjećam, ali shvatio sam da zapravo imam puno, puno sreće jer sam se pravodobno javio - zaključuje.

Odmarao se u bolnici

Kod njega i dalje postoji sumnja da će se rak vratiti.

Rak dojke se najčešće širi s dojke na pazuh pa dalje po tijelu. Nevenu su izolirali i pregledali limfne čvorove ispod pazuha i utvrdili da se tumor nije proširio. No i dalje redovito ide na kontrole. Sljedeća mu je baš za nekoliko dana. On ne brine toliko, za razliku od njegove supruge. Zbog njega, i svi ostali se trude biti pozitivni.

- Kod mene i dalje postoji latentna opasnost da će mi se rak ponovno vratiti. No ja ni u jednom trenutku nisam imao crne, dramatične pomisli. Nisam se plašio smrti jer znam da jednom moram umrijeti. Vjerojatno je normalno da si u strahu od smrti ako patiš, no meni je vjerojatno pomoglo jer nisam imao nikakvih bolova - smatra Neven te otkriva da mu je zato boravak u bolnici došao kao godišnji odmor.

- Meni je tih sedam dana u bolnici bilo fenomenalno. Uživancija bez mobitela, ne moram brinuti o poslu, a u sobi sam slučajno bio sam. Bio je prvo neki klinac s kojim sam se družio, no on je ubrzo otišao i nitko nije došao, pa sam tako ostao sam. Čitao sam knjige, slušao radio. U sedam dana sam pročitao čak tri knjige, a inače jednu pročitam u godini dana. Sa susjedom u drugoj sobi gledao sam televiziju, a i hrana je bila super, iako, iskreno, i ne treba ti puno hrane kad se ne krećeš - prisjeća se Perković, koji je čak i tome doskočio pa si je osmislio trening uz odobrenje liječnika.

- Svaki dan sam išao gore-dolje po stepenicama. Pitao sam liječnika poslije operacije smijem li se upinjati po stepenicama s tim bočicama u kojima nosiš drenove i ta neka crijeva. Jer nisam mogao podnijeti pomisao da ležim. Liječnik mi je rekao da mogu “trenirati” ako mi odgovara. Prvi dan sam se uspinjao osam puta, drugi dan već deset. Do vrha KB-a Dubrava su 204 stepenice. Dolje bih se spuštao liftom po novine i kavicu, a gore pješke i tako deset puta dnevno i dan ti za čas prođe - otkriva Perković, koji smatra da bi sigurno imao drugi dojam da je imao bolove. Ovako je, ako se njega pita, bio na odmoru.

Rak se kod žena i muškaraca jednako liječi

Koliko je rak dojke rijedak kod muškaraca potvrdio nam je i docent Krešimir Martić s Medicinskog fakulteta u Zagrebu.

- Broj muškaraca oboljelih od raka dojke je ispod jedan posto ukupno oboljelih pacijenata od zloćudnih bolesti. Prema posljednjim podacima iz službenog biltena Nastavnog zavoda za javno zdravstvo, u 2014. godini oboljela su 24 muškarca. Istodobno se broj oboljelih žena kreće oko 1000. Naime, prošle godine oboljelo je 990 žena, a 2014. godine čak 1071 žena.

Stoga je rak dojke ujedno i najčešći tumor jer na njega otpada čak 26 posto svih malignih bolesti u ženskoj populaciji - rekao nam je docent Martić, potvrđujući da se rak dojke kod žena i muškaraca liječi na posve isti način.

Muškarcima je lakše pronaći kvržicu pa mogu brže reagirati

Muškarci većinom nemaju pojma da postoji rak dojke i nemaju pojma da mogu od toga oboljeti, smatra Perković. Kaže da ako i napipaju nešto, tome ne pridaju pažnju jer pomisle da je to samo još jedna od mnogobrojnih kvržica koje imamo po tijelu. No dodaje da je muškarcima lakše napipati kvržicu nego ženama, pa samim time i prije reagiraju.

Rak dojke jedan je od tumora koji se često zna proširiti ili vratiti, stoga kako bi se to spriječilo, kod pacijentica, ali i kod pacijenata vrši se mastektomija, odnosno operativni zahvat kojim se odstranjuje dojka. Zato Neven danas na lijevoj strani prsa ima dvadesetak centimetara dug rez.

- Nama muškarcima po tom je pitanju lakše. Razlika je u tome što se ja normalno kupam na plaži iako se vidi poprilično velik rez. Ali što sad, nisam ni prvi ni zadnji koji hoda izrezan po plaži. Meni to ne uzrokuje nikakav problem ili sram, dok kod žena odstranjivanje dojke zbog estetske prirode često prouzroči nelagodu - objašnjava Perković te dodaje da je ista situacija i s kemoterapijom i kosom. Kada su mu propisali kemoterapiju, pitao je liječnicu hoće li mu od toga otpasti kosa. Rekla mu je da će se to sigurno dogoditi, a da za druge nuspojave nije sigurna jer su kod svakoga individualne.

- Prihvatio sam to što me čekalo, došao kući i obrijao glavu. To mi je bilo logičnije rješenje nego da skupljam vlasi po kući. Rekli su da će mi nakon druge kemoterapije ispasti sva kosa, a baš sam tada išao na skijanje. U kacigi sam vidio puno sitnih vlasi. Shvatio sam da je počelo. Odmah sam zamolio dečke da me do kraja obriju - prisjetio se. (P.P.)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 22:13