Ivana Brlić Mažuranić
Iste godine kad i Marija Jurić Zagorka, 1874., rodila se Ivana Brlić Mažuranić u Ogulinu podno Kleka, i nema sumnje da je upravo taj krajolik uplovio u njezine bajke. Djed joj je bio Ivan Mažuranić, hrvatski ban i tvorac “Smrti Smail-age Čengića”. Ivana se, kao najstarija u kući Mažuranić u Zagrebu, već u dvanaestoj godini smatra odraslom osobom.
Vrlo rano ona piše svoje prve kratke pripovijetke, dnevnik te kritički ogled o nekoj priči Gjalskoga.
Veseli je i prevođenje s francuskog. Sa sedamnaest, Ivana je zaručena. S osamnaest, ona postaje Ivana Brlić Mažuranić. Vatroslav Brlić Naca je odvjetnik, dvanaest godina stariji od Ivane, iz Broda na Savi. Početkom 1892., mlada žena napušta Zagreb i svoj djevojački život te okreće novu stranicu u velikoj kući Brlićevih s pogledom na Korzo.
Naci će ona roditi petoro djece. Njezina sestra Alka udaje se 1907. za bugarskog diplomata Nestorova, a njihovu malom sinu, svojem nećaku, Ivana će za nekoliko godina posvetiti priču po imenu “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”. Sasvim iznenada, godine 1909., ona upada u ponor depresije...
Tjeskobna je, razdražljiva, plačljiva, a nakon “velike živčane krize” odlazi u lječilište na Bled. Uskoro, Ivana počinje pisati o šegrtu Hlapiću. Upravo će ta knjiga darovitu spisateljicu uzdići iz statusa početnice, čak i “diletantice” u status literarnog diva, autorice “Priča iz davnina”. Ivana postaje priznat i hvaljen autor, djela joj se prevode na svjetske jezike, član je Akademije...
No, 1919. umire joj majka Henrietta. Iste godine ona ostaje bez muža i bankrotira. Zadnjih godina života toliko sje iromašna da joj i put iz Broda u Zagreb postaje nedohvatan. Bolesna (ili samo duboko nesretna), ubila se u bolnici 21. rujna 1938. godine.
Slava Raškaj
Poput vile, zlatne kose do gležnjeva, lutala je oko Ozlja
U uglednoj ozaljskoj obitelji Raškaj 1877. rodila se prekrasna djevojčica, za koju su tužni roditelji uskoro ustanovili da je gluhonijema. Zatvorena u svom svijetu, ona bježi u prirodu, satima sjedi među perunikama, promatra Kupu ili potok Zaluku. Vrlo rano, ona počinje crtati. S osam godina postaje učenica bečkog Zavoda za odgoj gluhonijeme djece.
Nakon što se iz Beča konačno vrati u Ozalj, nastaju njezini prvi akvareli: “Djevojčica sa psom u šumi” i “Kupa kraj Ozlja”. Te sličice ugledao je ozaljski učitelj Ivan Muha zvan Otoić: kako je u Zagrebu postao ravnatelj Zavoda za odgoj gluhonijeme djece u Ilici 85, pozvao je Slavu 1893. da živi s njime i njegovom suprugom Lenkom, a on će pokazati njezine crteže tada najsjajnijoj slikarskoj zvijezdi, Vlahi Bukovcu.
“Gospodin pitur”, na vrhuncu slave i popularnosti nema vremena za anonimnu djevojčicu iz Ozlja s mapom punom cvijeća, ali prema njegovoj preporuci primit će je Bela Csikos (1864. - 1931.). Nakon tri godine i mape pune akvarela, Csikos je završio svoju poduku time da je čestitao Slavi na njezinu napretku te joj darovao “dvadesetak araka pravog engleskog papira za akvareliranje”. U to vrijeme ona sudjeluje i na važnim izložbama, poput one u Umjetničkom paviljonu (1898./99.), s najpoznatijim onodobnim slikarima i slikaricama. Ipak, zimi 1899. ona zauvijek napušta Zagreb. Za njom ostaje nikad ispričana priča o odnosu s njezinim učiteljem.
U rodnom gradu će se ona posve predati slikanju. Već 1902. Slava postaje nemirna, nesuvisla, kao da više ne poznaje one koji je najviše vole, oca, majku, dadilju. Pušta svoju zlatnu kosu da joj padne do gležnjeva i takva, poput neke vile, luta oko starog grada Ozlja. Prvi njezin boravak u stenjevečkoj umobolnici godine 1901. potrajao je četiri mjeseca, ali iduće godine ona nestaje zauvijek u Zavodu za umobolne. U ludničkoj ćeliji ona sjedi skršenih ruku, “ne govori ništa i ne bavi se ničim”. Umire od tuberkuloze, 29. ožujka 1906.
Marija Jurić Zagorka
Buran život proveden u groznici pisanja
Marija Jurić Zagorka, spisateljica debelih pustolovnih romana, drama, potresne romansirane autobiografije te tisuća novinskih tekstova bila je toliko plodna da je gledajući danas njezin opus, gotovo nepojmljivo da je izišao iz pera jedne osobe.
Rođena je najvjerojatnije 1873. u selu Negovec kraj Vrbovca u dobrostojećoj obitelji, no majka joj s vremenom tone u ludilo i terorizira cijelu obitelj. Roditelji je 1809. udaju za Mađara Lajoša Nađa, koji je bio toliko loš prema njoj, da djevojka iz Mađarske bježi u Hrvatsku. Najvažniji datum novog razdoblja u njezinu životu jest 31. listopada 1896., kada joj u uglednom i prestižnom Obzoru izlazi članak “Egy perz” (“Jedan časak”) u kojem opisuje svakodnevicu na željezničkim stanicama na kojima se silom govori mađarski. Ona postaje namještenica Obzora s mjesečnom naknadom od 60 kruna dok su njezini kolege primali trostruko više.
Gotovo svaki Zagorkin tekst bio je politička senzacija. Početkom 1903. Khuen-Héderváry “udario” je na Obzor i rastjerao redakciju. U tom je razdoblju, punih pet mjeseci, urednica novina bila Marija Jurić. Nakon Héderváryjeva odlaska, članovi uredništva Obzora Zagorku šalju u Budimpeštu na zasjedanje novog zajedničkog parlamenta. Tamo ona boravi više od godinu. 1910. obilježava objava njezina prvog značajnog, “tipično Zagorkinog” romana, “Kneginja iz Petrinjske ulice”. Izlazio je u nastavcima u Hrvatskim novostima. “Tajna krvavog mosta”, prvi roman iz ciklusa o “Gričkoj vještici”, počinje izlaziti 1911./12. u Malim novinama, a pretiskuje se u svescima.
Zagorka se seli 1917. godine u Jutarnji list, gdje će ostati sve do Drugog svjetskog rata. U to se doba u zagrebačkom kinematografu Metropol prikazuje film “Matija Gubec”, prema Zagorkinu scenariju, i izaziva oduševljenje publike. U teškim godinama između dva rata, zahvaljujući velikodušnosti direktora Prve hrvatske štedionice i samog direktora hotela, useljava se u apartman 325 na trećem katu hotela Esplanade. Ne zna se točno kako je i gdje Zagorka živjela između Esplanade i unajmljivanja stana na Dolcu 8, u kojem je boravila sve do smrti, 1957. godine. Posljednje godine provodi u stanu na Dolcu, živeći od “tanke” mirovine, samotna i nesretna, u društvu psića Bossija. Tridesetog studenog 1957. Zagorku njezin podstanar nađe mrtvu na krevetu. Zagreb joj je priredio nezapamćen pogreb.
Lady Šram
Publiku je očaravala “tijelom sirene”
Priču o jednoj od najljepših zagrebačkih glumica nemoguće je ispričati bez spomena onog tko ju je cijeloga života obožavao, dr. Milivoja Dežmana Ivanova.
Dok lady Šram (1877. - 1913.) gomila svoje uspjehe, nastupajući u komadima Molièrea, Goldonija, Marivauxa, Shakespearea, umirući na “daskama koje život znače”, Milivoj Dežman Ivanov, mladi liječnik, ali i jedna od prominentnijih osoba zagrebačke moderne, živi samo za to da bude na usluzi dotičnoj dami. Rođeni su i rasli u istoj ulici, Ljerka na uglu Streljačke, a Milivoj stotinjak metara više, na broju 41, nasuprot Augustu Šenoi.
Premda su se cijelo djetinjstvo skupa igrali, a Milivoj je išao u školu s njezinim bratom, u prekrasnu Ljerku se zaljubljuje tek kad je ugleda pri njezinu prvom nastupu. “Šramica” se, na Dežmanov užas, 1895. zaručuje sa zgodnim Aleksandrom Isakovićem, pravnikom.
Njezin će suprug uskoro zapasti u dugove, pronevjeriti novac, pobjeći iz Zagreba. Nakon izvedbe “Kneginje Jelene”, Ljerki Šram je nenadano pozlilo: Dežman shvaća kako boluje od tuberkuloze. Nesuđeni ljubavnik spremno postaje glumičin liječnik, zaštitnik i skrbnik njezina sina. Ljerka i Milivoj su nerazdvojni. U studenome 1913. Ljerka umire na Dežmanovim rukama. Nakon Ljerkine smrti više nikad nije stupio u kazalište.