Čuli smo se, otkako je objavio tešku bolest, nekoliko puta, osjetio sam da on, čovjek čelične volje i nepresušnog optimizma, jako pati, mučio se, čekao je da otiđe. Ćiro nije kukao, ali je ipak bio shrvan, svjestan svega…
Odavno sam spoznao da je Blažević najveći, i kao trener i kao čovjek, najviše kao prijatelj, suborac. Prošli smo zajedno mnoge bitke, dramatične i naravno slavne u kojima je naš Ćiro bio pravi vojskovođa, lider bez premca. Bilo je trenerskih velikana, koji su osvojili u karijeri i više trofeja, ali se ipak nisu mogli staviti uz bok Blaževića.
Kad god i gdje god se pojavio bio je glavni, zaista karizmatična osoba, jednostavno neponovljiv.
Mnogo puta sam se u mislima vraćao na pojedine etape, prisjećao se treninga i utakmica, sjećao se brojnih detalja. Kad smo izgubili polufinale protiv Francuza na mundijalu, bili smo bili pogođeni, pokošeni. shrvani, baš dotučeni. Ni njemu nije bilo lako, shvatio je da nećemo ispuniti njegov san, to da nas dovede do naslova prvaka svijeta…
Još u Engleskoj na prvenstvu Europe 1996. Ćiro je bio uvjeren u naš trijumf, što mi igrači, baš i nismo tako doživljavali. Ali kad smo otpali, eliminirani u dvoboju protiv Njemačke, bio sam kao i moji drugovi silno razočaran, pa i ljut na način kako su nas zaustavili. Još više na račun naše nesigurnosti kolike su nam sposobnosti. U tom porazu odjednom smo razumjeli kako je Ćirina vjera u našu momčad bila potpuno utemeljena. To, da smo bili u stanju, bez obzira na ulogu debitanta na Euru 1996., dosegnuti pobjedničko postolje.
Nas je bilo teško voditi, bilo smo razni karakteri, različitih navika, baš specifične glave, ali smo zahvaljujući treneru postali nevjerojatna grupa, istinski prijatelji, tako da su baš događaji u Engleskoj postali dokaz kako imamo momčad za najveće domete. Eto, naš Ćiro je to prvi prepoznao…
I kad se vratim na sjećanje uoči utakmice za treće mjesto protiv Nizozemske, to kako smo autobusom stigli nadomak Parka prinčeva, kako je vladala neopisiva gužva, pa nismo mogli do stadiona, i kako je vozač uz pomoć policije odlučio obilaznim putem doći nadomak svlačionica, a Blažević je sve zaustavio, naredio da svi izađemo, propješačimo tih stotinjak metara kroz gužvu, masu naših navijača, rekao je: "Pođite, probijmo se, naši će vas osokoliti, dati vam snage za pobjedu". Tako je i bilo.
U našem društvu bilo je pravih frontmena u bilo kojoj branši od politike de estrade, kulture, sporta, ali je Ćiro bio zaista jedinstven čovjek moćne osobnosti, istinski karizmatik. Imali smo razloga slijedimo i poštujemo, pa sada da ga se sjećamo, pamtimo i slavimo više od svih drugih u našem nogometu.