‘Nije kukao, ali je ipak bio shrvan. Osjetio sam da jako pati, mučio se, čekao je da otiđe...‘

Čuli smo se, otkako je objavio tešku bolest, nekoliko puta, osjetio sam da on, čovjek čelične volje i nepresušnog optimizma, jako pati, mučio se, čekao je da otiđe. Ćiro nije kukao, ali je ipak bio shrvan, svjestan svega…

Odavno sam spoznao da je Blažević najveći, i kao trener i kao čovjek, najviše kao prijatelj, suborac. Prošli smo zajedno mnoge bitke, dramatične i naravno slavne u kojima je naš Ćiro bio pravi vojskovođa, lider bez premca. Bilo je trenerskih velikana, koji su osvojili u karijeri i više trofeja, ali se ipak nisu mogli staviti uz bok Blaževića.

Kad god i gdje god se pojavio bio je glavni, zaista karizmatična osoba, jednostavno neponovljiv.

Mnogo puta sam se u mislima vraćao na pojedine etape, prisjećao se treninga i utakmica, sjećao se brojnih deta...