Svakoga utorka, četvrtka i subote u posljednjih šest godina Josip Balažić iz Osijeka rano ujutro sjeda u svoj automobil kojim se od kuće u Retfali odvozi do 5 kilometara udaljenog KBC-a Osijek na tretmane hemodijalize gdje ostaje do podneva, a onda se istim putem i istim automobilom vraća svojoj kući i supruzi Mariji.
No, ono što je u ovoj priči posebno su godine, kako Josipa, tako i njegovog automobila. Njemu je, naime, punih 90 godina života, a automobilu 37 godina manje. Riječ je o Zastavi 750, popularnom fići “kontrašu”, jer mu se vrata kontra otvaraju, koji je ispod čekića kragujevačke tvrtke Crvena zastava izašao 1966. godine. Dakle, prije 53 godine. Do danas je ovaj fićo ostao jedini automobil kojega je naš sugovornik ikada imao u svome vlasništvu, a po svemu sudeći i ostat će jedini.
Nerazdvojni
- Kupio sam ga 1967. od jednog kolege koji ga je za dva milijuna dinara kupio, što bi se reklo ‘ispod čekića’, a onda ga je godinu dana poslije prodao meni za milijun dinara. I od tada se ne razdvajamo. Prošao smo s njime tisuće kilometara u nekoliko država i kada bi mogao progovoriti, vjerujem da bi imao štošta dodati na sve naše dogodovštine - priča nam vitalni 90-godišnjak, koji se u Osijek iz rodnoga Međimurja doselio 1966., a ovdje je upoznao i svoju danas 89-godišnju suprugu. Vozački staž, pak, započeo je 1950. kada je u tadašnjoj JNA položio ispit i postao profesionalni vozač.
- Prvo sam radio kao traktorist, jer nije bilo drugog posla, no nije mi to bio problem, važno je bilo da se radi. Nakon toga sam prešao na kamion, pa na autobus, tako da sam praktički vozio sve što može prometovati cestom. Bio sam zaposlen u Belju, odakle sam i otišao u mirovinu 1989. - prisjetio se Josip, koji je radeći u Belju vozio i Mercedese, Fiate..., ali nikada nije poželio mijenjati svoga fiću za nešto veće, bolje, skuplje, snažnije...
- Nikada nisam imao nijedan drugi automobil, niti sam to želio. Ovo je moj prvi, jedini i sasvim sigurno zadnji automobil. Koliko sam kilometara prešao? Tko to zna. Mijenjao sam i satove, blok motora... - priča Josip. On i njegova supruga s fićom su puno toga prošli, ali nikada ih nije izdao.
- Bili smo s njim u Italiji, Mađarskoj, na našem moru, u Sloveniji gdje imam sestru i brata... i nikada nas nije ostavio na cesti. Ako je i bilo nekih sitnih problema, to bih sam riješio. Imao sam rezervne dijelove, pa sam tako dva puta mijenjao dihtung na glavi iako nisam mehaničar - kazao je naš sugovornik, koji je nedavno na svom fići imao i malo veće zahvate.
Ne baš jeftini dijelovi
- Godine čine svoje, pa je morao na remont. Mijenjao sam prednje ležajeve, kvačilo i kočnice. Sve je novo - istaknuo je, dodavši da se do dijelova može doći iako nisu baš jeftini.
- Nađe ih se, no problem je što nije baš lako naći majstore koji to znaju promijeniti. To su uglavnom stariji momci, jer ovi noviji nisu baš obučeni za rad s takvim automobilima - istaknuo je Josip, koji je samo jednom u ove 52 godine koliko vozi svog bijelog fiću došao u situaciju da ga možda proda. - Prije pet godina jedan mi je Nijemac nudio 5000 eura za njega i čak sam razmišljao da ga prodam, no tada je supruga počela plakati i rekla da to ne činim.
Mala potrošnja
- Ovo što danas imamo daleko je otišlo i napredovalo - nastavlja Josip. - Automobili su snažniji i moćniji, jesu i sigurniji, ali iz te snage proizlazi i obijest kod vozača, posebno onih mlađih ili bogatijih. Ja nikada nisam imao prometnu nesreću koju bih sam izazvao: bilo je samo situacija da su u mene udarali. I danas na cesti striktno se držim propisa i ograničenja, a najbrže što vozim na otvorenoj cesti je 80 km/h, iako bi fićo mogao ići i preko toga, ali to je nepotrebno - kazao je iskusni vozač, kojemu su nedavno dozvolu produžili na još godinu dana.
- I to je sasvim dovoljno. Ja ne bih više ni tražio ni prihvatio, ni radi sebe, ni radi drugih sudionika u prometu. Nas starije vozače ipak se mora barem jednom godišnje kontrolirati, kao i automobile. Na tehničkom prolazi bez problema, a zadovoljan sam i s potrošnjom od 6,5 litara na 100 kilometara - zaključio je Josip, koji je prije nekoliko godina imao prijelome oba kuka, a prije šest godina počeli su i problemi s bubrezima zbog kojih je krenuo na hemodijalizu.
- To me i spasilo. U bolnicu se vozim sam, ustanem ranije, odvezem se, odradim terapiju, pri čemu moram pohvaliti liječnike i medicinsko osoblje koji o nama skrbe. Vrhunski stručnjaci i ljudi. Nakon toga opet sjednem u automobil i vratim se kući. Znate, lakše mi je voziti nego hodati. Godina proizvodnje ipak čini svoje - nasmijao se simpatični 90-godišnjak, koji je i počasni član prije četiri godine osnovanog Oldtimer kluba Osijek.
- Uh, to mi je super. Baš sam sretan što je takav klub osnovan u Osijeku i što su me prihvatili i uzeli kao počasnog člana. Idem s njima i na neke bliže susrete u Vinkovce, Našice, Đakovo, Orašje... Jako nam je lijepo, družimo se, vozimo, razgovaramo o automobilima, a moj fićo privlači pozornost gdje god dođemo, svi se žele s njime slikati, čak i djeca kojima je posebno atraktivan, jer tako nešto mogu vidjeti samo na starim slikama - zaključio je Josip, na čijem je fići još uvijek prva hrvatska registracija.
- Djeda je naša ikona, kao i njegov automobil. Čuvamo ga i pazimo, gledamo da ide s nama na ova kraća putovanja kako bi i njemu i nama bilo zanimljivije i ljepše. Sad je odvezao bez problema naš rally od Osijeka do Belišća - pohvalio je gospodina Josipa i Marko Madžar, predsjednik Oldtimer kluba Osijek.
Imamo Austina iz ‘46., najstariji registrirani auto u Hrvatskoj
Oldtimer klub Osijek broji oko 40 članova koji imaju oko 60 automobila i motora. Među njima je i Austin iz 1946. kojemu je volan na desnoj strani. Najstariji je to automobil u klubu, a kako nam je rekao njegov vlasnik Branko Kapetanović iz Feričanaca, vjerojatno i najstariji registrirani automobil u istočnoj Hrvatskoj.
- Proizveden je 1946., a ja sam ga prije četiri godine kupio od jednog čovjeka u Nizozemskoj i trebalo mi je godinu dana rada na njemu da ga dovedem u vozno stanje, registriram i vratim na cestu. Imam još i Porsche 924 iz 1979., a s Austinom idem u bližu okolicu. Najdalje je bilo do Bugojna i Travnika - kazao nam je Kapetanović, kojemu se najteže bilo naviknuti mijenjati brzine lijevom rukom “jer je mjenjač grub”.
Predsjednik kluba Marko Madžar, koji u svojoj ergeli ima Mercedes 110 “Repaš” iz 1967., ali i dva BMW-a R-25 i R-26 te dva mala Solexa, ističe kako su u klubu jako aktivni pa su već putovali do Makedonije, Crne Gore, Rumunjske...
- Nije ovo jeftin hobi, a koliko sam uložio u Mercedes ne smijem ni reći. To ne smije ni supruga znati - nasmijao se Madžar, koji si sada slaže i fiću iz 1977.