"Gledala sam kako ih dovode autobusima, mlate, stavljaju im bombu u usta, odvoze hladnjačama. Ja ću o tome govoriti dok sam živa, jer sam svjedočila tome. Ne u moje ime!", rekla je Štefica Galić na tribini zadnjeg dana Fažana Media Festa u organizaciji Centra za istraživačko novinarstvo Saše Lekovića, bivšeg predsjednika Hrvatskog novinarskog društva i jednog od pokretača Jutarnjeg lista.
Štefičin suprug Neđo otvorio je fotografsku radnju pored policijske stanice, da bude pri ruci ljudima kad vade dokumente. Štefica i Neđo Galić u ljeto 1993. suprotstavili su se protjerivanju oko 1500 Bošnjaka iz Ljubuškog. Više stotina Bošnjaka uspjeli su spasiti od logora u mostarskom Heliodromu, tako što su krivotvorili garantna pisma navodne rodbine iz Njemačke, što je bio uvjet da dobiju njemačku vizu. Ili logor, ili viza za treću zemlju.
U Ljubuškom su ih tretirali kao izdajnike, nitko se više nije htio fotografirati kod Neđe. Nekoliko godina nakon rata, Štefičin muž i otac njihove troje djece razbolio se i umro. Svetlana Broz je 2012. snimila dokumentarni film "Neđo od Ljubuškog".
"Film je bio prikazan u Sarajevu, sve je prošlo u redu, ali kad je najavljeno da će biti prikazan u Ljubuškom, krenule su prijetnje i nevjerojatna hajka", ispričala je Štefica Galić na tribini "Mediji protiv žena". Udruge branitelja organizirale su u Ljubuškom demonstracije protiv tog filma, digli su se hercegovački portali, jedna žena ju je premlatila. Štefica ju je tužila: napadačica je osuđena na tri mjeseca, uvjetno. U Ljubuškom je živjela okružena nasiljem.
"Nije ugodno kad ste sa djecom zatvoreni u kući. Pođem kupiti kruh, pljuju po meni, odem, vratim se sva modra", ispričala je. Pozitivna stvar u svemu tome je što su se o Ljubuškom, Neđi i Štefici raspisali mediji u Hrvatskoj.
"Pisali su i Feralovci, što je vrijedilo svakog degeneka", kaže Štefica. Uskoro se s djecom preselila u Mostar, od 2010. vodi portal Tačno.net. Tužila je i sve portale koji su je grubo napadali. Sve je tužbe izgubila, uz obrazloženje da nije riječ o kleveti, nego vrijednosnom sudu koji doprinosi društvenoj raspravi.
"Morala sam platiti sve sudske troškove. Četiri godine i dva mjeseca živjela sam od 186 maraka koliko bi ostalo od penzije. Ostalo je još neplaćeno oko 2000 maraka, ne znam što će biti s tim jer je sutkinja umrla od korone", ispričala je Štefica Galić.
Tribinu je moderirala Barbara Matejčić, Slavenka Drakulić je putem videolinka govorila o "Vješticama iz Rija", medijskom progonu pet istaknutih žena početkom 90-ih u Hrvatskoj, a bivša novinarka tjednika Vreme Tamara Skrozza o medijskom nasilju kojemu je izložena u Vučićevoj Srbiji: vrhunac je doživjela 2018. kad je televizija Pink objavila montirani prilog protiv nje, koji je emitiran dva tjedna, svakih sat vremena u vijestima. Srbija je crna rupa Europe, istaknula je Skrozza, to je zarobljena država u kojoj su institucije poništene, a medije uređuje jedan čovjek, Aleksandar Vučić, predsjednik.
"Potpuno je nevjerojatan postotak ljudi koji glasa za Vučića, toga ima još samo u Sjevernoj Koreji. To znači da su mediji otrov tog društva, a normalni mediji ne mogu funkcionirati", upozorila je Skrozza, koja sad radi kao urednica u agenciji Fonet. Članovi vladajuće stranke odbijaju razgovarati s njima. Nasilju su izloženi i muški kolege, no razlika je u tome što novinari mogu barem tužiti napadače, dok su novinarkama zavezane ruke, žali se beogradska novinarka. Kako tužiti nekoga tko te proglasio ludom, nedojebanom, ružnom?
"Vještice iz Rija" bio je nadnaslov teksta "Hrvatske feministice siluju Hrvatsku" objavljenom u tjedniku Globus u prosincu 1992. Slavenka Drakulić kaže kako vjeruje da tadašnji urednici Globusa nisu mislili da rade nešto posebno: tekstu je prethodilo pet godina nacionalističke propagande na svim stranama. Za pet žena objavljeni su svi podaci, osim adresa: uz Slavenku Drakulić, prozvane su novinarke Jelena Lovrić i Vesna Kesić, profesorica Rada Iveković i književnica Dubravka Ugrešić. Tekst je napisao Slaven Letica pod uredništvom Denisa Kuljiša.
"Poznavala sam te dečke od Poleta, preko Starta do Danasa. To je bio tipičan primjer promjene strane u ratu, a to učiniš da bi nešto profitirao. Što je najgore, to nije bilo naređenje s vrha, sami su se dosjetili, i to zato da dokažu da su pravovjerni", ispričala je Slavenka Drakulić. Stvar se izrodila u međunarodni skandal, tekst je do danas ostao simbol medijske mizoginije. Idućih deset godina objavljivala je u stranim medijima, ne i u Hrvatskoj.
Ovogodišnji Fažana Media Fest održan je na temu žene i mediji. Žene su dodatno izložene prijetnjama i online nasilju, u redakcijama su u podređenom položaju, mediji njeguju patrijarhalnu sliku svijeta, nerijetko opravdavajući nasilje nad ženama i stereotipne rodne uloge. Iako je novinarstvo na Balkanu dosta feminizirana profesija, mediji uvjerljivo najviše prostora posvećuju muškarcima, kao političarima i stručnjacima. Žene rijetko imaju glas.
Zašto u Hrvatskoj novinarke ne prijavljuju seksualno uznemiravanje? Novinarke se također boje da će izgubiti posao ako prijave, kaže Slavenka Drakulić, s tim da se seksualno uznemiravanje u Hrvatskoj ni danas ne smatra nečim posebnim, zbog čega bi ti trebala tužiti svog urednika, ili glavnog urednika. Novinarstvo se i dalje smatra muškim zanimanjem, usprkos feminizaciji, odnosno sve većem broju žena, tumači Tamara Skrozza. Od žena u novinarstvu se očekuje da budu poslušne i tihe, ako neka hrabro istupa, optužuju je da je jezičava. Izložena je napadima, jer narušava očekivanja.
"Mi imamo liberalne medije bez ijedne žene u impressumu, ili bez ijedne žene koja se usudila imati dijete, imamo redakcije iz kojih su otišle sve žene u određenim godinama. Ako se novinarka previše ističe, slistit će je ili tabloidi, ili ljudi iz njezine vlastite redakcije", upozorava Skrozza. Pozitivno je što se pojavila čitava vojska mladih novinarki koje žele pisati o nasilju nad ženama i feminizmu: glasnije su i ima ih više. Trebamo li ih upozoriti što ih čeka? I Slavenka Drakulić vidi napredak: 80-ih se uopće nije govorilo o nasilju u obitelji, kad je ona htjela napisati novinski članak, nije mogla naći primjere sudskih slučajeva. Danas ima puno ženskih grupa koje se bave time, mediji daju prostor i tu ona vidi napredak, usprkos tome što su u našoj kulturi žene još uvijek drugotne, a patrijarhat kao da je ponovno dobio krila.