Stanom Kiralj-Šečić nedaleko Sesveta širi se miris tamjana.
“To mi je jedna časna sestra poklonila, kad ga zapalim osjećam neki mir”, tiho kazuje Suzana Kiralj (31) dok sjedamo oko stola.
U susret nam trče dva dječaka, šire ruke, pozivaju na igru. U prizemnom stanu u mračnom prosinačkom danu malo je danjeg svjetla, makar je devet ujutro. Iznad prozora trepere svjećice. Božićne.
“To sam stavila da djeci malo napravim atmosferu”, majka će, pomalo u nelagodi, lomeći ruke.
Tanka je Suzana kao breza, makar je u petom mjesecu trudnoće.
“Od kad je korona jako sam u stresu. Bili smo tako sretni kad smo čuli da sam trudna. A onda je muž, samo dan-dva kasnije dobio otkaz”, spušta glavu zamućena pogleda, bori se sa suzama.
“Radio je u firmi koja se bavi čišćenjem autobusa i tramvaja. Otad više nikako da nađe posao."
To znači da od proljetos žive s 1400 kuna mjesečno, koliko iznose dječji doplatak i Suzanina invalidnina, eventualno još koje dodatne kune što ju suprug Nedžad Šečić (37) povremeno uspije zaraditi.
“Skupljamo željezo, muž ode prodati u otpadu. Prije se moglo od toga zaraditi stotinu, dvije stotine kuna, sad ni to. Muž čini sve što može, ali otkad je korona teško je i plastičnih boca pronaći, prije smo bar toga znali skupiti pa prodati. Dogodi se da ostanemo bez pelena, mlijeka. Posudimo, puno puta smo se i zadužili da bismo mogli kupiti… Suprug zna svašta raditi, ne boji se nikakvog posla, popravlja aute, reže željezo, čisti. Sad ga je jedan čovjek zvao kao pripomoć, dva dana je tamo pa molimo boga da i ostane, ali ni tamo nemaju puno posla, radi korone. Ne znaš što učiniti. Ne vidim izlaz. Ponekad osjećam kao da smo u četiri zida zatvoreni i da je sve tješnje oko nas, da nas sve više pritišće”, kazuje tiho.
S dvadeset je, priča, dobila karcinom štitnjače, nakon par mjeseci metastaze na vratu.
“Bili su to užasni bolovi, psihički sam bila jako loše. Poslije se karcinom još jednom vratio. Prije toga sam radila kao čistačica, sad imam astmu, a i velikih problema s kičmom, doktorica je rekla da je za operaciju, ali to je visokorizična operacija, ne garantiraju da će uspjeti, proglasili su me nesposobnom za rad do 2023. Desi se da nekad nemam četiri-pet kuna da uzmem tablete u ljekarni. Dobijem na recept, ali moram platiti tu malu participaciju, a nekad ni za to nemam.
Par žena mi je reklo da idem abortirati, ali ja to ne mogu, jednostavno ne mogu. Vjernica sam, suprug je musliman, oboje smo vjernici, nema veze što je on musliman, jednom se bogu molimo, ja odem u crkvu”, dalje će Suzana.
“Iskreno, ni režije nismo platili zadnjih par mjeseci, niti stanarinu. Strah me da ne ostanemo bez stana. Ne smijem na takvo što ni pomisliti”, poklopi usta rukama.
“Dobili smo ga lani od Grada Zagreba, na pet godina. Nekad me preplavi strah i beznađe, a onda pogledam djecu. Djeca i suprug daju mi volju za život, silno puno snage mi daju. Kad mi je najteže pogledam njih i kažem: ‘Bože, hvala ti što imam svoju obitelj…’”.
O suprugu govori nježno, zajedno su šesnaest godina, prošli su skupa tinejdžerske godine, mladost, njezine teške operacije i dva karcinoma s kojima se Suzana hrvala.
Pitam što će danas kuhati za ručak. Suzana šuti, suznih očiju gleda u stranu.
“Ima nešto krumpira, tijesta, a imam i malo piletine. Za djecu se uvijek nađe, mi možemo biti gladni, ali djeca nisu gladna. Otkad je suprug ostao bez posla sjedimo do kasno u noć tu za stolom svaku večer, razmišljamo kako ćemo sutra… san neće na oči.”
U urednom stanu po detaljima se čita roditeljska briga za Dominika i Damjana, vidi se da su napravili dom.
“Prije no što smo dobili stan živjeli smo u užasnim uvjetima, u ruševinama. Štakori su po nama hodali, svakakve bube, tamo sam se i razboljela. Cijeli život sam tako provela u tim ruševinama, tamo sam i odrasla, u takvim uvjetima živjela sve dok nismo ovdje doselili, na ovom sam stanu jako zahvalna. Imala sam ružno, traumatično djetinjstvo, ne želim ga se niti sjećati.”
U kutu sobe je veliki akvarij, trogodišnji Dominik se smije gledajući zlatnu ribicu. Majušna, skupa s još tri, pliva u golemom akvariju.
“Našli smo ga na glomaznom otpadu… pa nabavili par ribica, da djeca gledaju.”
Suzana Kiralj kaže da bi bila zahvalna za pomoć u pelenama i hrani, onome što joj treba za djecu.
Njezin broj mobitela je 0955792010, a ovoj se obitelji može pomoći i uplatom na broj računa HR 6424020063210111735 u Erste banci na ime Dominika Šečića, budući da su računi njegovih roditelja ovršeni ili blokirani.