Već danima svjedoci smo krize koja traje u Ukrajini, a u kojoj najdeblji kraj izvlače Ukrajinci koji se suočavaju s direktnom ratnom opasnošću.
Hrvati su već po običaju pokazali solidarnost s ljudima koji su u patnji, a neki su otišli puno dalje od simboličnog stavljanja ukrajinske zastava na fotografije profila svojih društvenih mreža.
850 km u jednom smjeru
Među takvim odvažnim i hrabrim ljudima koji su na konkretan način pomogli ukrajinskim obiteljima su i Lipičani Irina i Josip Matijević i Rajko Šurkalović koji su se u petak 25. veljače oko 17 sati iz Lipika zaputili prema 850 kilometara udaljenom graničnom prijelazu Ubla, piše Mojportal.hr.
Ondje su na slovačko-ukrajinskoj granici prihvatili tri žene, od kojih je jedna trudnica te petoro djece u dobi od nepune 3 godine do 12 godina iz ukrajinskih gradova Lviv, Červenohrad te naselja Zubkiv.
Ova mala humanitarna ekspedicija se u nedjelju 27. veljače oko 11 sati vratila u Lipik gdje je, u obiteljskoj kući Matijevića Ulici Alojzija Stepinca privremeni dom našlo osam članova ukrajinskih obitelji Filias, Kovalchuk, Mikhajlovski i Verbytskyi.
Inicijatori ove humanitarne ekspedicije su supružnici Josip i Irina Matijević koja je inače ukrajinskog porijekla, djevojačkog prezimena Filjas.
- Od kada su počele ove napetosti stalno smo u kontaktu s rodbinom i prijateljima iz Ukrajine. Vidjeli smo da se nešto kuha i govorimo smo im da se maknu, ali oni su stalno ponavljali: "Ma neće biti ništa..." - pojašnjava Irina.
Josip se nadovezuje:
- U četvrtak smo bili na prosvjedu ispred ruske ambasade u Zagrebu i u povratku sam rekao Irini da zove sve svoje i tko hoće, da se zaputi prema granici, da mi sutra dolazim po njih jer sam razumio da se boje sami uputiti na tako dalek put prema Hrvatskoj - kaže Josip. On je ujutro otišao na posao, Irina se uhvatila organizacije i priprema, a dodatni prijevoz su našli zahvaljujući Gradu Lipiku.
Rajko pristao „na prvu“
Važan dio ove ekspedicije bio je i 39-godišnji Lipičanin Rajko Šurkalović, vrlo osebujna ličnost koji je u svojoj karijeri bio i još uvijek je operativni vatrogasac, spasilac na vodi, animator za djecu, klaun, volonter Crvenog križa, zaštitar, tjelohranitelj i zaposlenik Lipkoma, piše Mojportal.hr.
- Došao sam u petak kući s posla i sjeo popiti kavu. Nisam imao nekih velikih planova, trebao sam kasnije ići na neku večeru. Nazvao me jedan prijatelj i rekao da treba uslugu. Pitao sam kakvu, a on me pitao bi li išao u Ukrajinu? Rekoh: "Nije problem, kad treba ići? Kaže on sad!" Rekao sam mu da mi da 15 minuta da nahranim psa i da dolazim - kaže Rajko. On oko svog postupka ne želi dizati nikakvu veliku famu.
- Znaš da mene ima svagdje, doduše malo jesam lud jer odakle bježe, ja tamo idem, al' nama vatrogascima je to valjda u krvi - skromno kaže Rajko.
Irina je iz Ukrajine evakuirala bliže i daljnje rođake i poznanice. Dvije žene su s djecom pješke prešle ukrajinsko-slovački granični prijelaz Ubla, dok se jedna žena autom dovezla sa svoje dvoje djece i nećakom. Problem je bio što ta žena nema vozačkog iskustva pa se bojala tako dugog puta do Hrvatske. Stvar je spasio Dejan Pavlenić iz Zagreba koji je doputovao s Irinom, Josipom i Rajkom kako bi njen auto vozio natrag u Hrvatsku. Zanimljivo da se Dejan i ostatak lipičke humanitarne ekspedicije nikada prije nije susreo, a povezao ih je zajednički kum Dinko Hace iz Lipovljana.
Primopredaja je bila organizirana dva kilometra od samog graničnog prijelaza jer slovačka vojska ne dozvoljava da se granici priđe bliže. Rajko mi je otkrio kako je najemotivniji trenutak bio rastanak supruge i djeteta s ocem koji je uspio doći do mjesta primopredaje. Grčevito ih je zagrlio i u suzama se vratio u neizvjesnu ukrajinsku budućnost.
Iz Slovačke su krenuli subotu 26. veljače oko 20 sati, uvjereni da su svi problemi iza njih. Ipak, oko 2 sata ujutro imali su neugodan susret sa slovačkom policijom.
Kazna za brzu vožnju
- Zaustavio me policajac koji je odbio komunicirati na ruskom ili engleskom, ali sam razumio da traži da izađem iz auta. Odveo me do policijskog auta gdje mi je drugi policajac doslovno na sekundu pokazao radar koji je više podsjećao na neku spravu tko zna iz kojeg doba. Tvrdio je da sam vozio 95 km/h, a ja sam cijelo vrijeme imao uključen tempomat na 70 km/h. Rekao mi je da je kazna za taj prekršaj 150 eura i da će mi uzeti dokumente i naknadno mi ih poslati u Hrvatsku. Druga opcija je bila da na licu mjesta platim 80 eura i zadržim dokumente. Nisam se mogao raspravljati s njima jer su odbili komunikaciju na bilo kojem drugom jeziku osim na slovačkom pa sam odlučio platiti - priča Rajko koji dodaje kako mu je u ovoj stresnoj situaciji itekako pomoglo iskustvo dječjeg animatora i klauna čime se aktivno bavio do početka korone.
- Djeca su bila u stresu i u strahu i vidio sam da im sve ovo jako teško pada. Zato sam ih pokušavao opustiti koliko sam mogao i znao svojim krnjim ruskim jezikom. Povezao sam se s dječakom Arturom koji je jedini putovao bio bez roditelja. Nazvao sam ga Kralj Artur, zadobio njegovo povjerenje i nadam se barem mu malo pomogao da zaboravi na svoje brige - kaže Rajko.
Obitelj se utrostručila!
Ukrajinske prognanike je u nedjelju u Lipik s toplom juhom dočekala Irina majka Olja kojoj je taj susret bio posebno emotivan. Obitelj Matijević se od nedjelje praktički utrostručila jer u njihovih 100 četvornih metara umjesto dosadašnjih četiri, sada 12 članova.
U kući je neuobičajeno živo, djeca su prije spavanja bila razigrana i nasmijana, ali je za kuhinjskim stolom za kojim su sjedile Jaryna, Olja i Iryna puno više zabrinutosti na licima i suznih očiju. Olga je trudna, a već danas je bila na ginekološkom pregledu. Zanimalo me kako se odlučila da dođe u Hrvatsku?
- Znala sam kuda idemo i znala sam tko će nas dočekati. Moj muž me dovezao do granice i rekao mi da ću biti u sigurnim rukama. Teško nam je jer smo napustili svoje kuće, a čim smo mi otišli, u njih su došli ljudi protjerani iz središnjeg dijela Ukrajine. Nadam se da se nećemo dugo zadržati i da ćemo se što prije vratiti našim kućama i obiteljima - rekla je Olga.
Teško se smiriti
Pitao sam ih i jesu li se uspjele smiriti u ovih 30-ak sati od kada su u Lipiku?
- Ne, nismo, vjerojatno ni nećemo. Teško nam je, ne znam što će biti s mojim mužem koji je danas otišao na bojišnicu, jako me strah - rekla je Irina.
Imao sam prilike upoznati i Kralja Artura o kojem mi je Rajko govorio. Već danas je Irini pomogao u nabavci, prošetao je Lipikom i upoznao grad, a kaže Irina da je izrazio želju da već sutra krene u školu!
Irina je dugogodišnja predsjednica Ukrajinsko-hrvatskog prijateljstva Lipik, a kaže da su se aktivirali sve ukrajinske veze u Hrvatskoj jer je sve veći broj Ukrajinaca koji iskazuju volju da se sklone u Hrvatsku, pa Irina već koordinira dva autobusa koji bi uskoro trebali otići po ukrajinske izbjeglice.
Iz Lavova u Lipik
Irina je iz mjesta Zubkiv. U Hrvatsku je došla 1996. godine u posjet rođacima u Kutinu, tada je saznala da može dobiti posao kao medicinska sestra. Po kratkom postupku vratila se u Ukrajinu po papire, nostrificirala diplomu i već 1997. godine počela raditi u Općoj županijskoj bolnici Pakrac. Ondje je iste godine upoznala medicinskog tehničara Josipa Matijevića, rodila se ljubav i ubrzo su se vjenčali.
Grad Lviv, nama poznatiji i pod imenom Lavov, još uvijek nije bio meta napada ruske vojske, ali Irina tvrdi da je upravo u tom ukrajinskom gradu jako izražena ukrajinska nacionalna svijest pa se pribojava da bi ruska odmazda mogla biti žestoka.
- Rusima je Lavov najveća rak rana jer je tamo centar ukrajinske svijesti i zato se bojim da ga ostavljaju za kraj. Povijesno središte grada je upisano na UNESCO popis mjesta svjetske kulturne baštine i smatra se muzejom na otvorenom. Slično kao naš Dubrovnik - pojašnjava Irina čija obitelj je u najtežim vremenima položila najvažniji ispit - ispit čovječnosti!