- Bila sam zaposlena kao uredska pomoćnica u dobi od 16 godina kada sam tvrtku zamalo uplela u kriminalne aktivnosti. Moje dužnosti uključivale su jednostavne zadatke u administraciji, a ja sam ih izvršavala s jednakim uspjehom kako bi to činio neispravni kompjutor: davala sam krive odgovore bez obzira na to koje sam kombinacije isprobavala. U jednom trenutku, sekunde su me dijelile od poteza kojim bih uništila neke izuzetno važne dokumente, no u tome me u zadnji tren spriječio kolega.
Nekoliko godina kasnije dijagnosticirana mi je dispraksija. Riječ je o neurološkom poremećaju koji se ogleda u teškoći ili nezrelosti organiziranja pokreta, a pogađa gotovo 10 posto svjetske populacije.
Odjednom sam shvatila da je moj život dobio smisao. Odrastajući, uvijek sam mislila da sam na nekoj drugoj stranici, čitala sam rečenice iz uglova koje drugi nisu mogli razumjeti, opisuje za The Guardian svoje životno iskustvo Kaiya Stone (24), mlada kazališna redateljica, glumica i komičarka, kojoj su dispraksiju dijagnosticirali kad je bila na drugoj godini studija na Oxfordu.
Dispraksija je specifični poremećaj prilikom kojega mozak ne dopušta potpuni prijenos živčanih poruka, djeci s dispraksijom i najjednostavnije radnje znaju predstavljati problem. Dok druga djeca određene radnje s ponavljanjem uče gotovo neprimjetno, lagano, kroz igru, djeca s dispraksijom trebaju prevaliti dug put obilježenen nizom ponavljanja istih pokreta da bi ih usvojili do odgovarajuće razine. Oni teško planiraju i organiziraju što i kako - nešto učiniti.
Dispraksija se ponekad naziva i manje poznatim nespretnim rođakom disleksije.
- U školi sam bila izvrsna u engleskom jeziku, dok sam u matematici bila jako loša. Učitelji su govorili kako sam tvrdoglava. Dvije stvari valja izdvojiti u razumijevanju dispraksije: ljudi ne razumiju ozbiljnost ovoga poremećaja i ne razumiju da dispraksija ne ometa inteligenciju kod ljudi. Trebalo mi je četiri godine da naučim pisati esej, priča dalje Kaiya Stone, kojoj su uz dispraksiju istovremeno dijagnosticirali i disleksiju i ADHD.
- Ja vidim riječi kao slike, naučila sam čitati memorirajući slike. Shvatila sam da moram proći pet dodatnih koraka između trenutka kada vidim što je na stranici pa dok ne shvatim o čemu je riječ. Za dvije rečenice akademskog teksta morala sam uložiti šest puta više truda nego drugi studenti, ispričala je za The Guardian.
Stone je autorica predstave 'Sve će biti KO' u kojoj razgovara o odrastanju s nedijagnosticiranim poteškoćama pri učenju. Sljedeće godine objavit će knjigu istoga naslova.
- Netko je ispod YouTube snimke komentirao kako ta žena ruši termin disleksije: 'Ne može biti disleksična jer je išla na Oxford'. To je ta pretpostavka da ne možeš biti uspješan ako imaš specifične poteškoće u učenju, a ta činjenica potkopava razumijevanje društva o toj bolesti, rekla je.
Emma Lewell-Buck, zastupnica u britanskom parlamentu za okrug South Shields, odrasla je s dipraksijom, ali je dijagnozu dobila tek u dobi od 27 godina. Pojašnjava kako je kao dijete imala nisko samopouzdanje.
- Znala sam da sam drugačija od ostalih i to je uvelike utjecalo na moje samopouzdanje. Ljudi s dispraksijom često su inovativni, imamo ideje kojih se nitko drugi ne bi sjetio. Očajnički sam htjela nešto reći tijekom nastave, ali sam bila posve sigurna kako sam u krivu pa bih samo ostala sjediti, lagano zarumenjenih obraza. Nikada se ne bih javila za riječ, ispričala je.
Godine 2017. 65% nastavnika istaknulo je da je svijest o dispraksiji u njihovim školama loša ili vrlo loša, a 43 posto škola nisu imali jasno proopisani postupak dijagnosticiranja dispraksije kod učenika. Natalie Williams, koja je na magisteriju pri slavnom UCL-u, najstarijoj sastavnici Sveučilišta u Londonu, tvrdi da u njezinoj osnovnoj školi nisu imali pojma što je dispraksija.
- Nisam imala nikakvu podršku. Jedna je učiteljica tvrdila da moram znati koristiti uže za preskakanje uz argument da su imali učenika kojemu je bila amputirana ruka i znao ga je koristiti. Nisu shvaćali da su to dva posve različita hendikepa, izjavila je.
Istraživanje je pokazalo da mladi ljudi s dispraksijom imaju manje ambicije od njihovih vršnjaka unatoč činjenici da taj poremećaj ne utječe na inteligenciju.
Tijekom studiranja studenti s poteškoćama prilikom učenja nailaze na mnoge probleme, piše The Guardian.
- Tijekom četverogodišnjeg studija na Oxfordu, nikada u potpunosti nisam mogla razumjeti akademski tekst. Imala sam poteškoće prilikom obrađivanja tekstova, pa sam postala vrlo vješta fokusirajući se na jednu ili dvije rečenice iz kojih sam mogla ekstrahirati brdo ideja. Nikada nisam shvatila koncept planiranja eseja, moje ideje jednostavno niču jedne iz drugih poput gljiva, iskustvo je Natalie Williams.
Kaiya Stone imala je slično iskustvo.
- Moj prolazak na fakultetu ovisio je o skupini ispita na kraju godine. Imala sam tužnu mantru da ti ispiti nikada neće predstavljati ono što ja doista mogu ponuditi.
Iako postoje iznimke, nakon sveučilišta još je veći problem prilikom zapošljavanja u smislu osviještenosti o poteškoćama pri učenju. Standardizirani postupak apliciranja za posao, koji uključuje životopis i pismo namjere, može umanjiti sposobnosti hendikepiranih, koji bi u drugim okolnostima svojim nevjerojatnim vještinama mogli dati itekakav doprinos na radnom mjestu.
- Osjećam tjeskobu uoči svake aplikacije za posao. Ako vam za nešto treba tri li četiri puta više vremena od drugih, onda aplicirate za manje poslova. To je začarani krug. Poslodavci bi morali shvatiti da nije dovoljno da budu prijateljski nastrojeni prema invalidima, moraju znati da su ljudi s poteškoćama pri učenju često najtalentiraniji ljudi za posao, samo se prezentiraju drugačije, kaže Stone.
Emma Lewel-Buck se slaže s tim.
- Prije samo dvije godine, UN je britanskoj vladi uputio kritike zbog stvaranja neprijateljskog okruženja za ljude s invaliditetom, zbog rezanja povlastica i nepružanja dovoljno podrške za te ljude. Sve kreće s vrha i reflektira se prema dolje, tako se oblikuje javno mnijenje društva o invalidima.
- Dispraksija je još uvijek relativno nepoznati poremećaj, ljudi ga slabo razumiju. U tom smislu potreban nam je kulturni pomak u načinu na koji se gleda na posebne poteškoće pri učenju, zaključuje Lewell-Buck.