Joško Lalić (18), štićenik Dječjeg doma Maestral u Splitu, u utorak je, kao i mnogi, bio duboko potresen prizorima Banije razorene potresom. No ovaj mladić nije stao na tuzi, nego je odlučio i sam pomoći. Kaže da je osjećao da je to njegova dužnost kao pojedinca u društvu. Cijeli je dan vrtio po glavi kako bi mogao pomoći stradalima, a onda je navečer na Instagramu od prijateljice vidio Torcidinu objavu u kojoj poziva sve članove, ali i one koji to nisu, da joj se pridruže u akciji čišćenja i pomaganja razrušenom kraju.
“Ta me ideja toliko povukla da sam razmišljao samo nekoliko sekundi i otišao u dućan kupiti hranu i piće za put. Poslije nisam imao koristi od hrane jer sam zaboravio kruh koji je ostao na stolu”, priča mi mladić koji ide u treći razred gimnazije u Splitu. Dodaje da on sigurno nije iznimka jer vjeruje da je baš svaki građanin Hrvatske želio pomoći. Odmah je nazvao svoju odgajateljicu i rekao joj da ide u Petrinju. Na prvu je bila šokirana i zbunjena, a zatim mu je rekla da može.
“Odgovorio sam joj da je zapravo ne pitam, nego je ovaj poziv više informativne prirode, na što smo se dobro nasmijali te mi je rekla da se čuvam”, prisjeća se Joško. Odlučni mladić je smatrao da, osim svojih ruku i svojeg vremena, može pokušati pomoći na još neki način. Kao najbolje rješenje činilo mu se da se obrati ravnateljici svojeg doma Maestral Jeleni Burazin i voditeljici, što je još na putu do Petrinje učinio. Oko ponoći joj je napisao: “Ravnateljice i teta Ivana, mislim si i gledam kako nam je darovana tona stvari. Priznajmo si, puno više nego što nam treba i zar ne bi bila dobra ideja da jednu od onih pustih prostorija punih slatkiša i ostalih stvari poklonimo Petrinji... Plus, stvarno racionalno gledano, imamo više nego što nam je potrebno, pa da se za promjenu mi djeca ponašamo odraslo, a ne kao da nam svemir duguje tko zna što. Pardon što pišem u ovu uru!”. Dodao je da bi bilo lijepo ponuditi djeci u njihovu domu da se odreknu džeparca za idući mjesec, što će i on napraviti.
“Iako je bilo kasno, ravnateljica mi je odmah odgovorila da su pronašli jedan od načina pomoći. Kad sam je pitao zašto ne spava, rekla je da ne može od cijele ove situacije. To je bilo lijepo od nje”, kaže Joško, koji je u domu od svoje druge godine. U srijedu je s ostalim volonterima ovaj divni gimnazijalac po petrinjskim selima u skupinama po deset, petnaest obilazio kuće i pomagali su stanovništvu micati razbijene cigle, crijep, namještaj i slično. Vani je bilo hladno i vlažno, ali svi su mladići radili kao jedan. Prizor koji ih je tamo dočekao neće nikad zaboraviti i jedino je bilo bitno pomoći što više domaćinstava.
“Išli smo od kuće do kuće i čistili što god treba. Rad je bio odličan, jedan od onih gdje vam ništa nije teško napraviti jer znate da taj vaš rad usrećuje toliko ljudi koji zaslužuju biti sretni. Zahvale tih napaćenih ljudi, kolači i kava bake Marice i drugih te njihovo inzistiranje da pojedemo i popijemo nešto s njihova stola duboko me dirnulo. Mi smo se došli pobrinuti za njih, a oni nas nisu pustili dok se i sami nisu pobrinuli za nas”, govori mi i dodaje da je baš to smisao društva, recipročnost i međusobno, obostrano pomaganje. I kad imaš i kad si u potrebi. Zato mu je bilo neopisivo drago kad je od ravnateljice Burazin čuo da je njihov dom odobrio da sisačkoj djeci pomognu tako da pošalju dio njihovih darova i novac koji im je doniran. Naime, 11 mališana iz Dječjeg doma iz Siska ostalo je bez krova nad glavom i preseljeni su u Lipik, gdje će biti do daljnjega.
“Domskoj je djeci i inače teško bez obitelji, to su ranjene duše, a mali Siščani sad su ostali i bez svog doma koji im daje sigurnost. Joško je divnom gestom želio pokazati da domska djeca nisu lošija od druge, kako se često dobiva dojam, ili one koja prose, nego da su oni dobra, empatična i da mogu pomoći drugima”, rekla je Jelena Burazin, ravnateljica splitskog doma Maestral. Poslali su tako još u četvrtak u Lipik dostavno vozilo s televizorom, PlayStationom i laptopom, potrepštine i poklon-pakete. Donirali su i 10.000 kuna, a brojni njihovi štićenici odrekli su se i svojeg džeparca.
Ivan Pušćenik, ravnatelj Centra za pružanje usluga u zajednici Lipik, zahvalio je na donaciji i dodao da je najveća želja sisačke djece vratiti se u svoj dom. I ravnateljica Burazin naglašava važnost toga da se djeci iz Siska omogući povratak u jedinu sigurnost koju imaju. Joško djeci iz Siska, čiji je grad devastiran, a dom nepodoban za život, poručuje da im unatoč nevoljama koje su ih snašle najviše želi da zadrže osmijeh na licu.
“Želim im uspjeh u školi i u onom što vole. Nadam se da će im povratak u njihov dom, makar ne pravi, biti što brži. I na kraju građane molim da pomognu, posebno ovoj djeci o kojoj ne skrbe roditelji, nego država, društvo. I nemojte to gledati kao donaciju jer ona to, zapravo, i nije. Vaša je pomoć, zapravo, investicija u društvo, u vašu okolinu. Vaša pomoć i briga o toj djeci s vremenom će rezultirati u stvaranje mladih, izvanrednih pojedinaca i što je veća investicija, veći je dobitak na kraju”, apelira gimnazijalac.