StoryEditor
VOLONTERI CRVENOG KRIŽA

ONI SU SVAKI DAN U SLUŽBI HUMANOSTI 'Imamo 150 poziva dnevno. Nazovu stariji koji nemaju nikoga. Njihova zahvala što smo došli nema cijene'

Ekipa Nedjeljnog bila je na terenu s Vladimirom Čivrag Gosarić i Jerkom Gunjačom, volonterima Crvenog križa
Vladimira Čivrag Gosarić i Jerko Gunjača
 Zeljko Puhovski / CROPIX

Pandemija novog koronavirusa Covid-19 paralizirala je dio uobičajenog, svakodnevnog života u Hrvatskoj. Ne rade kafići, knjižnice, frizerski saloni, a i u dućane se odlazi pod drugačijim režimom. Dok gomilaju zalihe prehrambenih i higijenskih potrepština, mnogi zaboravljaju na one najugroženije, ljude starije od 65 godina, koji nipošto ne bi trebali napuštati svoje domove.

Ipak, što da oni naprave ako nemaju sinove ili unuke spremne pomoći, otrčati u dućan, donijeti nešto hrane... Ako nema susjeda spremnog upaliti automobil i otići u obližnju trgovinu po koji kilogram brašna, litru ulja, malo kruha.

Zagreb, 200320.
Reportaza sa volonterima crvenog kriza.
Na fotografiji: 
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Željko Puhovski / CROPIX
Volonteri Crvenog križa imaju jasno vidljive oznake
 

- Ne zabrinjavajte se, tu smo mi - govori nam Vladimira Čivrag Gosarić. Već je dvadeset godina u zagrebačkom gradskom društvu Hrvatskog Crvenog križa, došla je kao volonterka sa samo petnaest godina, a proteklih dana koordinira rad više od šest stotina volontera koji reagiraju na pozive onih koji su u najvećoj potrebi.

Ekipa Nedjeljnog Jutarnjeg provela je dan s njima, uvjerivši se kako itekako postoji potreba za takvim volonterskim angažmanom. Dogovor je bio da se nađemo na Trešnjevci, gdje živi starija gospođa, spomenimo je samo kao Vesna, ujedno onkološki bolesnik, koja nema kako do dućana po osnovne namirnice. Vladimira i 17-godišnji Jerko Gunjača, učenik zagrebačke V. gimnazije i volonter Crvenog križa, dolaze u bijelom automobilu s oznakama organizacije.

 

“U službi humanosti od 1878.”, piše na stražnjem dijelu vozila.

Obavezna procedura

Prije nego što krenemo u akciju, Vladimira nas upoznaje s osnovnom i nezaobilaznom procedurom.

Cilj je zaštititi sebe, ali i druge.

Svi volonteri koji dolaze opremljeni su zaštitnim maskama i rukavicama, kao i uniformama s oznakama Hrvatskog Crvenog križa, na kojima jasno stoji natpis “volonter”. U ruci je fascikl s izjavom koju svaki korisnik potpisuje. Osim osobnih podataka, tu navodi kako je volonteru dao određen iznos novca te je naručio namirnice iz dućana. Drži se propisana udaljenost od najmanje jednog metra, kako bi se spriječila mogućnost širenja virusa.

Krećemo. Gospođa koju smo ranije spomenuli nalazi se na četvrtom katu zgrade bez lifta. Volonteri snažnim korakom grabe prema njenim ulaznim vratima. Predaje im popis s potrebnim namirnicama i 400 kuna.

- Idemo u šoping - kažu nam.

Odlazimo do obližnjeg supermarketa. Disciplina je itekako prisutna. U trgovini ni u jednom trenutku ne smije biti više od osam osoba, što provjerava trgovkinja na ulazu, ne puštajući nikoga dok se ne steknu valjani uvjeti.

- Sada možete - kaže volonterima koji u uniformama i s maskama na licu ulaze u trgovinu. Ostajemo vani. Dijelom kako ne bismo stvarali nepotrebnu gužvu u trgovini, ali i zbog korporativnih pravila trgovine koja ne dopuštaju snimanje ili fotografiranje. Ipak, s volonterima smo “na vezi” jer smo ih ozvučili za potrebe videosnimke. Čujemo tako kako se međusobno dogovaraju koje bi namirnice, kojeg brenda, koje cijene, trebalo kupiti.

Kupuju namirnice, svako malo gledaju u popis koji im je gospođa Vesna dala, ali tu je i mnogo nedoumica.

Zagreb, 200320.
Reportaza sa volonterima crvenog kriza.
Na fotografiji: dostava potrepstina.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Zeljko Puhovski / CROPIX
 

- Četiri hrenovke? Hmmm... Znači li to doista četiri hrenovke ili četiri para, ili možda četiri paketa? - razgovaraju. Zaključuju da je najbolje nazvati gospođu Vesnu kako bi im dala detaljnije upute.

Kad je kupnja bila gotova, uzimaju račun i kusur do posljednje lipe. Račun ipak nije bio 400, već oko 250 kuna, a s gospođom Vesnom dogovoren je svaki detalj.

Vani je neuobičajeno toplo, a volonteri natrpani namirnicama, pod maskama i u rukavicama, nastavljaju sa svojim radom. Namirnice tegle u automobil i vraćaju se pred zgradu u kojoj živi bolesna gospođa. Tamo nas dočekuju sumnjičavi pogledi.

- Što se dogodilo? - pitaju prolaznici, zabrinuti prizorom uniformiranih i maskiranih lica. Vladimira i Jerko strpljivo objašnjavaju što rade.

- To nam se stalno događa, ali svima objasnimo kako nema nikakva razloga za brigu, da smo samo došli starijim građanima donijeti namirnice - kaže nam Jerko.

Ponovno penjanje na četvrti kat bez lifta. Pomalo zadihani, pratimo volontere koji opet zvone na vrata gospođe Vesne, ruku punih naručenih namirnica. Ulje, palenta, brašno, tjestenina... Mnogo kilograma svačega. Gospođa nas dočekuje ozarena lica, pogleda punog zahvalnosti.

- Sada sam mirna mjesec dana. Hvala vam, zaista. Ovo je jako plemenito od vas - govori iskreno Vesna.

Treba se čuvati

Slijedi formalna procedura u kojoj ona potpisuje izjavu da je zaprimila odgovarajuć iznos ostatka.

Dobiva račun i tražene namirnice.

- Evo vam kemijska, ostavili ste - govori.

- Ne, to ostaje vama - odgovaraju volonteri.

Naime, svaki volonter uza sebe ima nekoliko kemijskih olovaka. Kako bi se osigurala maksimalna sigurnost volontera i korisnika, svaka se samo jednom upotrebljava. Korisnik zadržava kemijsku olovku kojom je potpisao izjavu o preuzimanju. Na sve se mislilo, primjećujemo.

Zagreb, 200320.
Reportaza sa volonterima crvenog kriza.
Na fotografiji: dostava potrepstina.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Zeljko Puhovski / CROPIX
 

Vesnu pitamo strahuje li od koronavirusa.

- Imam toliko dijagnoza i zdravstvenih poteškoća da bi ovo bila samo jedna nova. No svakako se treba čuvati i strogo se pridržavati svih donesenih mjera, što i radim. Svaka čast ovim prekrasnim mladim ljudima koji ovako pomažu drugima - kaže nam.

Nema predaha. Već imamo sljedeći poziv u obližnjoj Žutničkoj ulici. Tamo su okolnosti malo drugačije. Također se radi o starijoj gospođi. Odmah je dala jasne naputke kako pod svaku cijenu želi izbjeći bilo kakav kontakt.

- Nema problema, gospođo, mi ćemo biti na sigurnoj udaljenosti - umiruju je volonteri.

Iz predostrožnosti vrećicu s popisom za kupnju ostavlja nam na kvaki ulaznih vrata. Popis je malo neuobičajen. Traži se čak osam paketa toaletnog papira.

- Kupite i četiri paketa tjestenine za saft, a za ostalo novca krumpira - stoji na popisu. Dala je dvjesto kuna, spakirani su u omotnicu u kojoj joj je nekoć pristigao neki račun Zagrebačkog holdinga.

Zabrinuti susjedi

I opet, dok koračamo prema obližnjem dućanu, zabrinuti pogledi susjeda.

- Imam li razloga za brigu? - pita jedan gospodin sa sigurne udaljenosti. Kad mu kažemo da nema te mu objasnimo što radimo, diže palac gore.

- Pohvalno, svaka čast!

Kupnja je završena, a starija gospođa preko telefona je obaviještena da stižemo. Mora potpisati izjavu, što će biti problem ako želi izbjeći svaki kontakt. Pada dogovor da u haustoru ispred svojih vrata ostavi stolac gdje će volonteri ostaviti dokument, nakon čega ćemo se svi udaljiti kako bi ona potpisala izjavu.

Ipak, kroz ulazna vrata tiho dobacuje - hvala vam puno.

U pogonu smo već neko vrijeme. U ovakvim situacijama red bi bilo sugovornika pozvati na kavu, zahvaliti mu na odvojenom vremenu... Nemamo gdje, sve je zatvoreno. Malo predaha lovimo “na zidiću” pred jednom stambenom zgradom, gdje smo porazgovarali s mladim Jerkom.

- U Crvenom križu sam već oko godinu dana. Zanima me pomaganje drugima, nakon gimnazije volio bih upisati studij medicine. Sada imam više vremena jer se nastava odvija preko interneta, i kad se proširila ova pandemija, znao sam da se moram uključiti - objašnjava.

Jerko je, inače, državni prvak u pružanju prve pomoći, dodaje Vladimira. Pogoni ga veliki altruizam.

- Moj 16-godišnjak doma je samo na igricama, svaka ti čast - namiguje mu naš fotoreporter.

Kako nam objašnjava Vladimira, zagrebački Crveni križ ima dovoljno volontera, trenutačno oko 900.

Zagreb, 200320.
Reportaza sa volonterima crvenog kriza.
Na fotografiji: dostava potrepstina.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Zeljko Puhovski / CROPIX
 

Na terenu su svakodnevno. Svi oni morali su proći obuku, ali i detaljnu sigurnosnu provjeru.

Primjerice, svima Ministarstvo pravosuđa mora dostaviti uvjerenje da se protiv njih trenutačno ne vodi nikakav kazneni postupak. Ima smisla, primjećujemo, jer doista ne bi bilo dobro da itko sumnjive prošlosti dolazi do domova najstarijih sugrađana. Ipak, treba primijetiti kako su volonteri prenapregnuti.

- Svaki dan dolazi nam oko 150 poziva. Vrlo je teško procijeniti koji je poziv opravdan, a koji ne. Ako imate dijete ili unuka koji vam mogu otići u dućan, trebate nazvati njih. Ako imate susjeda koji može pomoći, obratite mu se. Ako ste susjed koji je spreman pomoći, obavijestite druge o tome. Mi ćemo se odazvati na svaki poziv, ali neodgovorno je zvati volontere ako to nije posljednji izbor, odnosno doista prijeko potrebno - zaključuje.

Vraćamo se svojim kućnim redakcijama napisati ove retke, a Jerko i Vladimira mašu nam iz malenog bijelog automobila.

- Idemo dalje, stigao je novi poziv.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 08:26