U razdoblju iza sveta Tri kralja, u dnevnoj sobi starograđanskog stila, koja se proteže u dvije velike prostorije, godine kao da nisu učinile neki trag među skladno porazmještenim memorabilijama iz posljednjih stotinjak ljeta. Bidermajer sofa od pokojne mame presvučena u svečarsko crvenu boju, vitrina ljupkih porculanskih uspomena s opernih turneja, servis pokojne mame te, na stoliću s druge strane prozora koji gleda u park, velika fotografija pokojnog supruga.
Pohvale za izgled
Opernoj pjevačici, glumici i diplomatkinji Mirjani Bohanec-Vidović (80) svi su blagdani, tijekom kojih napiše oko 50 čestitki koje putuju od Hrvatske prema Europi, Australiji i Americi, otkako nema njezinog supruga, uglednog zagrebačkog liječnika dr. Ive Vidovića, jako, jako teški. Njezini prijatelji i susjedi to jako dobro znaju, pa je zovu i pozivaju u posjete, koje im ona uzvraća. Na Štefanje je telefonskih poziva bilo više nego inače jer se na televiziji, 50 godina od njegova nastanka, opet reprizirao Golikov film “Tko pjeva zlo ne misli”, u kojem je utjelovila Anu Šafranek.
- Zgodno je kad zovu prijatelji, a još zgodnije kad me u trgovini, na ulici nanovo zaustave zbog Golikova filma. Mnogi mi se ispričavaju što smetaju obraćanjem... Ma što bi smetali, meni je jako drago kad me ljudi pozdrave i izmijene sa mnom nekoliko riječi. Teško je nakon 50 godina čuti nešto novo i originalno o filmu, ali posebno me raduju ljudi koji su film iznova gledali od malih nogu i hvale se da dijaloge znaju napamet. Nedavno mi je jedna gospođa rekla: ‘Jao kako vi još uvijek dobro izgledate, vi ste zapravo još jedina živa među glumcima iz filma’. Rekoh, nisam jedina, samozatajni inženjer Tomislav Žganec, imao je osam godina kada smo snimali, još je živ - napominje jedna od posljednjih milostiva, koja danas živi sama s malim psom Tesom.
Nagrada fundacije
U današnjem nerijetko polubarbarskom načinu javnog ophođenja Golikov film u dijelovima je i arhaični priručnik lijepog građanskog ponašanja.
- Imate scenu u filmu, kakve se i ja iz djetinjstva sjećam, kad bi me majka korila ako susjedi ne bih rekla ‘ljubim ruke’. Regule bontona - na ulici, gdje se ustajalo starijima; u gostima, gdje se nije smjelo previše popiti ili uvrijediti domaćicu ili prilikom jela - bile su u vrijeme međuratnog Zagreba razrađene u detalje, primjerice kada Ana Perici veli ‘ne s nožem jesti grašak’. Šteta je što su danas fine manire zaboravljene, ne zato što je to bilo dodvoravanje, već izraz poštovanja svakog pojedinca.
Postoje zatim i neki detalji iz svakodnevice koji su iščezli, nerijetko me ljudi pitaju što je to Peska belego, pijesak kojim se ribalo posuđe u doba kada nije bilo za kupiti deterdženta. Pamtim kad bi mi mama zamotala u novine sitniš koji bismo bacali kroz prozor muzikašima koji su obilazili dvorišta - sjeća se kako su mjesec dana trajale čitaće probe za film koji je i njezinoj generaciji predstavljao iščezao svijet roditeljskih uspomena i humorno prikazane običaje ophođenja, što je izazivalo pošalice i dobacivanja među glumačkom ekipom, od koji su neke i ušle u scenarij.
- Franjo Majetić, moj filmski muž, bio je silno duhovit čovjek. Franjo je igrao u teatru neke drugačije komade, a ja sam pjevala u operi i oboje smo se s tim tekstom, iz različitih razloga, osjećali kao da smo upali u krug koji nam nije toliko poznat. O glumi iskreno pojma nisam imala, no uz dosjetke na račun scenarija sve je odlično ispalo - sjeća se filmskih poznanstva koja su se u sljedećim godinama pretvorila u cjeloživotna prijateljstva, što nije bio slučaj kod još nekih filmskih i TV projekata koje je snimala.
Sedma je godina otkako postoji njezina fundacija za pomoć mladim pjevačima i nagrada od tisuću eura koju dodjeljuje studentima pjevanja pete godine Muzičke akademije. Nagrada je ovaj put dodijeljena Dariji Auguštan.
- Riječ je o talentiranoj pjevačici koja je već pjevala na pozornicama Komedije i zagrebačkog HNK. Moji prethodni dobitnici nagrada danas pjevaju u ansamblima u Beču, u Grazu, zatim u splitskom i riječkom HNK, a novčana nagrada koju sam im dala bila je tek mala pomoć da odluče krenuti na dodatna usavršavanja. Omogućila sam im je vodeći se vlastitim iskustvom jer i je moja karijera bila djelomice uvjetovana time što sam nakon zagrebačke diplome dobila stipendiju Austrijskog kulturnog instituta za usavršavanje u Salzburgu i Beču.
Na završnom koncertu u Salzburgu tada mi je ponuđen angažman u Bečkoj komornoj operi za sezonu 1968./69., nakon čega sam se bila vratila u HNK Zagreb - govori nekadašnja primadona, koja je u HNK prvi put nastupala za studentskih dana, kao što je kasnije obišla sve operne kuće bivše države, gostovala u zemljama Europe, bivšeg SSSR-a, u Kanadi, Australiji i SAD-u. Operni svijet, među ostalim, pamtit će je kao Jelenu u “Nikolu Šubiću Zrinjskom”, Violetu u “Traviati”, Rosine u “Seviljskom brijaču”, Musette u “La Bohème” te Lidiju u “Barunu Trenku”.
S Ivom Vidovićem, drugim suprugom
Art koji puni stadion
Nakon minule operne karijere kritički razmišlja o hrvatskom statusu jedine umjetnosti koja može puniti stadione i u svijetu se izuzetno tržišno vrednuje, dok u nas vrhunski vokali rade za socijalističke koeficijente na staroj pozornici.
- Muzička akademija proizvodi vrsne instrumentaliste i vokale, međutim, mnogi su nakon zagrebačke diplome otišli van jer nisu imali izbora, budući da u nas nema probnih ugovora na određeno vrijeme. U nas je praksa ekstremna, dobijete li kojom srećom angažman, ostat ćete u njemu do penzije. Nerado govorim o ljudima koji su u opernim ansamblima, a penzioneri su po vokalnim mogućnostima. Logikom takvog poslovanja naše mlade pjevače, poput Lane Kos, zapošljavamo u Zagrebu tek nakon što odrade veliku međunarodnu karijeru - tumači organizaciju zapošljavanja u hrvatskoj Operi, preporučujući na trenutačnom zagrebačkom repertoaru svakako za pogledati Mozartovu “Čarobnu frulu”.
Bivša primadona je po završetku pjevačke karijere provela godine u diplomaciji - kao savjetnica za kulturu u Beču, generalna konzulica u Hamburgu, pomoćnica ministra vanjskih poslova i europskih integracije za manjine i iseljeništvo - da bi u penziju otišla nakon čak 50 godina rada.
Jedna od posljednjih zagrebačkih milostiva odrasla je u Preradovićevoj, Tomašićevoj, a danas živi na Trgu kralja Petra Krešimira IV., a prozori njezina stana gledaju na zgradu nekadašnje Pete vojne oblasti.
Sjeća se djetinjstva, ranih postratnih godina u Tomašićevoj, doba bez mnogo automobila u središtu grada, kad su djeca u ulici dijelila jedan bicikl i organizirala dječje predstave sa starim plahtama u dvorištu između blokova zgrada. Odrastala je s majkom Marijom, koja je zarađivala za život perući donjogradska stepeništa, na kruhu i masti nakon mračne obiteljske tragedije koju su zajedno prošle.
- Slušajući danas o braniteljima koji traže svoje supruge, sestre i majke, uvijek se sjetim mog oca, koji je nestao 1945. u Zagrebu. Nije bio ni ustaša ni domobran, radio je u policiji kao službenik za gradski promet. Po oslobođenju se javio na posao, potom završio u Đorđićevoj, gdje ga je moja majka posljednji put vidjela. Nakon toga mu se gubi svaki pouzdani trag, osim priča da je završio u zatvoru u Savskoj. Nakon nestanka oca izbacili su nas iz trosobnog stana u Preradovićevoj i majka je jedva pronašla mali stan u Tomašićevoj, uz obvezu da bude pazikuća. Kasnije je i šivala, radila krpene životinjice za djecu.
Mnogo godina poslije bezuspješno sam u zagrebačkom Državnom arhivu tražila očev dosje, no nikakvog traga nije bilo, a svjedoci, dok su bili na životu, iz straha nisu govorili. Iz istog straha moja je maka mene kao djevojčicu uvjerila da mi je tata jednostavno umro i do vlastite je smrti skrivala od mene njegove osobne dokumente - razmišljala je o tome da svoj DNK pošalje na adrese onih koji se bave nestalima, da se možda jednoga dana identificiraju posmrtni ostaci njezina oca, čije je ime i prezime i sama dosad skrivala od javnosti.
S majkom 40-ih u Zagrebu
Zwiebelmuster
- Moj otac zvao se Nikola Sorić, bio je podrijetlom s otoka Ugljana. Moje prezime je Bohanec po očuhu, tatinom prijatelju koji se oženio mojom majkom po očevu nestanku. Majka je, naime, u taj brak ušla dijelom iz straha i želje da se riješi prezimena, s obzirom na to da su je po nestanku oca više puta zvali na informativne razgovore, pa se bojala da je konačno ne zatvore, a mene pošalju u sirotište. Bio je to jedan nesretni epizodni brak, koji je neopisivo lošeg i ružnog donio i majci i meni - govori Mirjana Bohanec-Vidović, koja još jedino u Beogradskom arhivu nije tražila informacije o ocu Nikoli Soriću.
Kada je majka Marija preminula, odlučila se sa suprugom Ivom Vidovićem, koji je bio liječnik u KK Cibona, useliti u njezin kasniji stan na Trgu Petra Krešimira IV.
- Nakon mamine smrti pozvala sam bokce da sve odnesu, zadržala sam tek bidermajer sofu i Zwiebelmuster servis. Moram li reći da je, kad rezimiram svoj život, u njemu bilo i obiteljskih tragedija i mnogo angažmana i posla. Čovjek se nakon svega toga malo i potroši, tako da danas imam samo jednu učenicu pjevanja, odbila sam sve predavačke angažmane po školama i akademijama. No, iako se više ne bavim pedagogijom, svima koji imaju bilo kakav glas preporučila bih da pjevaju, barem amaterski, u kući, za prijatelje, familiju.
Mirjana kao djevojčica
Glazba daje toplinu duši koju je nemoguće opisati. Danas, kad već profesionalno gotovo više i ne pjevam, za svoj gušt i dušu itekako pjevam uz gitaru sa svojim prijateljima. Ovo sam, uostalom, sve ispričala da pokažem mladima da se i iz najtežih životnih situacija može izaći kao pobjednik. Samo ako to što želiš postići, voliš i želiš svim srcem - zaključuje pjevačica, koja i dalje ponekad nastupa kada je zovu da za neku prigodu otpjeva “Ja ljubim” i još poneki starogradski šlager koji svima uvijek nedostaje.
‘Umjetnici su žrtve i za njih je Zlatni studio veliki dar’
Vječno kultni film bio je i tema njezinog lanjskog nastupa na dodjeli nagrada Zlatni Studio, kada se nakon dugo godina, na veliko iznenađenje gledatelja, pojavila u televizijskom udarnom terminu kao pjevačica, otpjevavši sa Zrinkom Cvitešić, koja Anu Šafranek igra u HNK, i Markom Toljom nekoliko starozagrebačkih šlagera iz filma.
- Bio je jako zgodan štimung i veselje na Zlatnom Studiju. Osim što je jako dobro što se u emisiji angažiralo pomalo zaboravljene ljude, treba i Jutarnjem listu odati veliko priznanje što dodjeljuje takve nagrade. Ljudi koji se bave umjetnošću i televizijom su velike žrtve, nitko nema fantastičnu plaću, svi trče po čvrgama i svako je priznanje sjajno, pogotovo ako je tako zgodno organizirano i zamišljeno kao što je Zlatni Studio. Volim čuti mlade i s mladima nastupati, a mnogi su se tijekom mojeg nastupa iznenadili kako i danas s lakoćom pjevam. Moram iskreno reći da ja pjevam samo ono što mogu pjevati.
Ne bih se danas usudila pjevati operne arije, premda zahvaljujući mojoj profesorici pjevanja koja je bila učenica profesorice Kostrenčić, koja je pak podučavala Zinku Kunc i Dragicu Martinis, imam odličnu tehniku. Tehnika je u opernog pjevača sve, omogućava mu da ne troši previše glas i da se ne upušta u, za njegove vokalne mogućnosti, neprimjerene zadatke kojima sama nikad nisam bila sklona. U Puccinijevoj “La Bohème” pjevala sam tako godinama Musette, a kad su mi ponudili da pjevam i Mimi, ulogu za spinto sopran, rekla sam otvoreno da dramatiku glasa koja se traži kod Mimi u svojemu glasu ne mogu pronaći.
Dvadeset i osam godina, čuvajući od nepotrebnih uloga i napora vlastiti glas, pjevala sam na opernim pozornicama, a nakon operne karijere odradila sam mnoge koncerte, pa i po domovima za starije osobe. Stariji su se ljudi uvijek toliko silno veselili mojim nastupima da su gospođe išle čak i na frizuru prije mog koncerta - posljednje tri godine, otkako joj je suprug preminuo, priznaje da je ove koncerte zapustila jer nije osjećala u minulim danima potrebno veselje za nastup pred štićenicima domova za starije.