RASTURA NATJECANJA

Ova majka nikad nije odustala od sina s Aspergerovim sindromom: ‘Dokazala sam da moje dijete nije čudovište!‘

Irena i Josip Rončević
 Anđela Šćepanović/CROPIX
Prije 17 godina takvu vrstu poteškoća nije bilo lako dijagnosticirati kao danas, pogotovo u maloj sredini poput otoka Korčule, kaže Irena Rončević

Priča o Josipu Rončeviću, 17-godišnjem mladiću iz Lumbarde, jedna je od onih koja mijenjaju društvo, koja nas uči prihvaćati druge, oplemenjuje nas i prisiljava da zastanemo i promislimo o pravim životnim vrijednostima te izazovima roditeljstva.

Kako je mladić s dijagnozom Aspergerova sindroma, odnosno poteškoćama iz skupine autističnih poremećaja, postao ne samo funkcionalni član društva, već i državni prvak iz geografije, viceprvak iz povijesti i šestoplasirani u državi iz matematike - možete pročitati u nastavku ili jednostavno pitajte njegovu majku Irenu koja nikad nije odustajala.

Motivacija za učenje

Josip je učenik 3. razreda Opće gimnazije Srednje škole "Petar Šegedin" iz Korčule. Teško je i nabrojiti što je sve Josip osvojio tijekom školovanja, još je u 6. razredu osnovne bio državni prvak iz geografije kad ga je za taj predmet zainteresirao nastavnik Josip Čupić, na desetke puta se natjecao na školskim i županijskim natjecanjima iz geografije, povijesti, matematike, hrvatskog, engleskog, na državnim prvenstvima uvijek je završavao na prva tri mjesta. Prošla 2020. i ova 2021. posebno će mu ostati u sjećanju budući da je za korčulansku Srednju školu "Petar Šegedin" ostvario najbolje rezultate u povijesti, piše Slobodna Dalmacija.

Prvo je na prošlogodišnjem Državnom natjecanju iz geografije, koje je zbog pandemije održano tek u studenome, osvojio treće mjesto, a potom je u siječnju osvojio i prvo mjesto, nakon toga tek s dva boda zaostatka postao državni viceprvak u povijesti, a potom je u jakoj konkurenciji na Državnom natjecanju iz matematike zauzeo šesto mjesto. O svojim uspjesima i pripremama govori mirno, staloženo, bez puno euforije i bez ikakve samohvale.

- Za geografiju i povijest sam zainteresiran još od malih nogu, to je povezano s mojoj ljubavi za triviju i kvizove. Što se tiče matematike, nekad mi je bila među dražim predmetima, onda sam izgubio interes, ali sam u srednjoj upoznao nekoliko vršnjaka koji su odlični u matematici pa su me inspirirali. Svi predmeti imaju dobre i loše strane, pokušavam se uhvatiti za dobre strane nekog predmeta i tako se motiviram za učenje. Prilikom pripreme za natjecanja nisam gubio vrijeme na nevažne detalje, ciljao sam na ono što je važno i potrebno znati. Sjediti u sobi tri sata i čitati da bi nešto naučio nikome nije zabavno, bubanje je naporno, nitko to ne voli. Učenje mora biti pozitivan proces, cilj je skupiti cjeloživotno znanje kako bi se profilirao kao osoba. Ako znate svoje limite i sposobnosti, naći ćete i svoj način učenja koji vas neće iritirati i bit će vam prihvatljiv - mudro i zrelo zaključuje Josip.

Kriva dijagnoza

No priča o njegovu uspjehu započinje od njegova rođenja, a činjenica da je Josip dijete s poteškoćama tome daje dodatnu težinu. U obitelji Rončević, koja broji četiri člana, majku Irenu, oca Marija, brata Nikolu, Josip je bio prvo dijete, a njegova majka priča da je Josip još kao beba bio neobičan. Obilazila je s njim razne stručnjake u nadi da će joj reći što s njim nije u redu, no bez odgovora... Prije 17 godina takvu vrstu poteškoća nije bilo lako dijagnosticirati kao danas, pogotovo u maloj sredini poput Lumbarde i otoka Korčule, sjeća se Irena.

image
Josip Rončević
Anđela Šćepanović/CROPIX

- Nije mi bilo lako. Prvi pokušaj traženja pomoći bio je od pedijatrice u Blatu, koja mi je rekla da se pomirim s činjenicom da imam teško odgojivo dijete. Naravno da se nisam pomirila s tim, niti jedno dijete nije zločesto, svako dijete ima potencijal biti najbolje. Na testiranju za školu naslutili smo da nešto nije kako bi trebalo biti, a prva Josipova dijagnoza bila je, danas znam, potpuno kriva. Godinama se smatralo da ima poremećaj pažnje, kombinirani tip ADHD-a. Prateći njegove školske rezultate nisam vjerovala u to, razgovarala sam s mužem i krenuli smo dalje u dijagnostiku. Kad smo tog dana došli u Zagreb, doktori su birali riječi kako mi priopćiti Josipovu dijagnozu, on ima Asperger, visoko funkcionalni oblik autizma. Ja sam zapravo odahnula jer sam bila svjesna da se radi o pravoj dijagnozi, zapravo sam to cijelo vrijeme i tvrdila, ali nisam znala kako se stručno zove - govori Irena.

Uvijek uz njega

Aspergerov sindrom je neurobiološki razvojni poremećaj iz skupine autističnih poremećaja, koji se najviše manifestira u socijalnoj komponenti, objašnjava Irena. Oduvijek je znala, tvrdi, da je Josip intelektualno iznad svojih vršnjaka, a emocionalno ispod, no zaključila je da se socijalna interakcija uči i da će napraviti sve da Josipa uklopi u društvo. Pratila je njegove potrebe i želje, kad je htio kao dječak da mu se čita, čitala mu je do iznemoglosti, kad je htio šetati, šetali su satima i proučavali prirodu. Oduvijek je bio opčinjen atlasima, otkriva ova hrabra mama, s pet godina znao je sve glavne gradove svijeta i ne samo to, znao je nacrtati sve nacionalne zastave. Socijalnoj interakciji učila ga je kroz male, svakodnevne stvari, poput odlaska u trgovinu, vožnju autobusom, odlaskom na trening. Svi su očekivali da će Josipov prelazak iz područne škole u Lumbardi u veću, osnovnu školu u Korčuli biti težak, ali Irena je i tu bila korak ispred svih.

- Znala sam unaprijed predvidjeti njegove frustracije, djeca iz spektra vole poznate stvari, njima je potrebna dosljednost kako bi osjećali sigurnost. Kad smo iz Lumbarde prelazili u Korčulu svi su se zgražali, dolazi Josip Rončević, govorili su, svi su se pripremali fizički i psihički za to jedno čudovište! A ja sam se s njim vozila u autobusu, pokazivala mu kako ući, izići, gdje je ulaz u školu, koliko ima hodnika. Kad je došao u novu školu, njemu je sve to bilo poznato, frustracija je nestala. Naravno, bilo je trenutaka koji nisu bili lijepi, bilo je puno rođendana na koje Josip nije bio pozvan, bilo je trenutaka kad nije reagirao na prihvatljiv način, doživljavali smo neugodnosti, ali nisam nikad marila što će okolina reći. Znala sam o čemu se radi, naši bližnji znali su o čemu se radi, nisam imala potrebu nikome objašnjavati kakav je on - iskreno će Irena.

Uči noću

Josipovo školovanje doživjelo je prekretnicu u 3. razredu osnovne škole, kad je dobio asistenta u nastavi. Ireni je bilo jasno da su asistenti u nastavi najčešće osobe koje nisu educirane za taj posao pa je odlučila doskočiti i tom problemu. Otišla je u Zagreb jednu godinu na edukaciju i postala certificirana asistentica u nastavi kako bi mogla savjetovati Josipovu asistenticu. Kad je Josip shvatio, govori Irena, da njegova asistentica, njegovi roditelji i njegovi nastavnici svi zajedno rade iste stvari, nije bio zbunjen, opustio se i već sljedeću godinu je nastavio bez asistenta u nastavi. Samo jedna godina Josipu je bila dovoljna da prihvati razredna pravila, da uspije kontrolirati emocije, da se smjesti u okvire prihvatljiva ponašanja. Prilikom upisa u srednju školu sam je proučavao svoje dijagnoze, istraživao o njima na internetu, pripremajući se za vlastite reakcije i izazove.

Lavlju hrabrost i ustrajnost Josip je svojoj majci vratio na najbolji mogući način. Danas je mladić koji rastura u svim predmetima, druži se s prijateljima, gleda serije i filmove te, kako je sam otkrio za Slobodnu Dalmaciju, uči noću. Poznato je da su neka djeca prirodnjaci, neka društvenjaci, Josip je sve to u jednom, a zrelošću njegovih promišljanja o obrazovnom sustavu i nastavku obrazovanja ne mogu se pohvaliti ni odrasli ljudi.

- Učim noću, najkasnije do ponoći, možda to nije najzdravije, ali je optimalno za moj način rada. Iako je obrazovna reforma promijenila moj pogled na predmete, geografija mi je još uvijek najdraži predmet. Reforma je imala dobre ciljeve, pokušava naučiti učenike na primjenu znanja kroz razne koncepte, ali pritom reže gradivo pa često nedostaju bitne činjenice. To se najviše osjeti u povijesti, neki su udžbenici jako loše složeni. Reformom su pokušali proširiti praktični dio znanja smanjujući teoretski, čini mi se da nisu uspjeli ni u jednom ni u drugom - zaključio je ističući da još nije odlučio što će studirati. Treba se odlučiti za ono u čemu si dobar, ali i za ono što ti donosi profit - kaže mudro i dodaje kako još uvijek špekulira.

Bit će još bolji

Iako je njegovo obrazovanje bilo, najblaže rečeno, izazovno, Irena govori da nikad nije niti za jednog svog profesora rekao ružnu riječ. Ponekad je kao roditelj Irena htjela preispitati reakciju nekog nastavnika, Josip bi na to poludio, priznaje majka. Za one koji su ga uvijek podupirali, kao i za one koji su imali manje razumijevanja za njegove dijagnoze, Josip ima samo riječi hvale. Na isti način o njemu pričaju i njegovi nastavnici.

- On je skroman i marljiv, ima nevjerojatno studiozan pristup učenju, mentoriranje takvom učeniku je lagan posao. Čeka nas natjecanje na Međunarodnoj geografskoj olimpijadi na koju idu samo prvaci, a za koju će se pripremati na PMF-u uz pomoć doktora znanosti - otkriva Josipova nastavnica geografije Ines Peručić Blitvić.

image
Rončevići na okupu - Mario, Josip, Nikola i Irena
Anđela Šćepanović/CROPIX

- Kad dobiješ takvog učenika u razredu, prvo ne znaš što ćeš s njim! Posjeduje takvu koncentraciju, takvu preciznost..., istodobno se pripremao za tri državna natjecanja i sam je rasporedio težište svog učenja. U geografiji je dosegnuo svoj limit, gotovo i u povijesti, novi mu je izazov matematika - ispričala je Gordana Antunović, Josipova nastavnica povijesti.

- Nije me iznenadio plasman jer Josip zna na koji način učiti i kako postići najbolje rezultate. Zajedno sa svojim prijateljem Rokom Ivančevićem, koji mu je istodobno matematički rival i velika podrška, osmišljava nove načine rješavanja zadataka. Šesto mjesto je odličan rezultat, a poznavajući ga, ostvarit će još bolji - najavila je Sanja Medović, Josipova nastavnica matematike za koju kaže da je promijenila njegovu percepciju prema generacijama najomraženijem školskom predmetu.

Pročitajte 'Krijesnicu'

Irenu je ovo životno iskustvo usmjerilo i njezinu životnom pozivu, ona je danas studentica treće godine Edukacijske rehabilitacije, a trenutno radi u dječjem vrtiću u Lumbardi kao asistentica djevojčici s Downovim sindromom. Osim toga, već četiri godine volontira s djecom s poteškoćama u glasovitoj korčulanskoj udruzi "Kap u moru", koja je promijenila živote djece s poteškoćama na otoku, osiguravajući im asistente, ali je promijenila i percepiju otočnog društva prema drukčijima, najosjetljivijima članovima društva. To nije posao, već poziv, kaže, a svoju je priču o Josipu napisala, zajedno s kolegicama studenticama, u knjizi "Krijesnica", koja se može kupiti online na istoimenoj Facebook stranici.

- Kako je biti majka takvom djetetu? Prvo se pitam čime sam ja to zaslužila, on je moj najveći ponos i ja ga pratim u svemu, svaki njegov uspjeh čini me presretnom. Osjećam i sigurna sam da nam je poslan s razlogom. On je naše poslanje, danas me roditelji nazovu i pitaju za savjet, roditeljima poručujem da od skrivanja i straha nema ništa. O Josipovoj dijagnozi nikad nismo šaptali, ni u kući ni izvan kuće, znam da nije jednostavno čuti što ti stručnjaci kažu, ali svaki rad i trud uložen u dijete se isplati. Samo rad i ljubav, to je recept uspjeha - poručuje Irena.

Sveta obitelj

A ljubavi u svojoj obitelji Josip ima beskrajno, danas se posebno dobro slaže s bratom Nikolom s kojim se nikad ne svađa i kojemu je uzor. Slobodna Dalmacija ga pita tko mu je u životu najveća podrška.

- Najveća mi je podrška moja obitelj. Naravno, podržavaju me prijatelji i nastavnici, vesele se mojim uspjesima, ali obitelj je obitelj - zaključio je kratko.

Što kaže struka? Oni su mali profesori

Aspergerov sindrom je neurobiološki razvojni poremećaj iz skupine autističnih poremećaja. Češće se javlja u osoba muškog spola, prvi simptomi poremećaja mogu se primijetiti već oko treće godine života, iako se dijagnoza u većini slučajeva postavlja nešto kasnije, najčešće između pete i devete godine.

Najistaknutiji simptom je djetetova neobična opsesija pojedinim predmetom ili temom u toj mjeri da ga ništa drugo ne zanima. Pri tome u razgovoru o navedenom području zanimacije pokazuje izrazite memorijske sposobnosti i koristi visoko stručne fraze, doima se poput malog profesora. Osim toga ima ponavljajuće rutine ili rituale, društveno i emocionalno se neprikladno ponaša, neverbalno se loše izražava (osim ljutnje i žalosti, koje dobro pokazuje), u interakciji s vršnjacima je ekstremno egocentrično, zaokupljeno sobom i svojim rasporedom, loše koristi svoje verbalne sposobnosti u socijalnom kontaktu (ne zna kako razgovarati).

Inteligencija je prosječna ili iznadprosječna. Fizički je nespretno. Neka istraživanja ukazuju na nasljednu komponentu u razvoju poremećaja, češće se javlja u obiteljima sa sličnim ili poremećajima mentalnog zdravlja (depresija ili bipolarni poremećaji). Nasuprot tome, zna se da Aspergerov sindrom nije uzrokovan emocionalnim zapostavljanjem djeteta ili lošim roditeljstvom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2022 03:48