U Hrvatskoj je sve više Filipinaca i sudeći prema brojkama, uskoro će ih biti, ako već i nije od zadnjih dostupnih podataka, više od oko 11.000, koliko ih je danas. Još do prije dvije godine bilo ih je samo dvjestotinjak. Migracije za Filipine nisu novost, štoviše, čak 20 posto radno sposobnog stanovništva radi u inozemstvu. No, tek odnedavno su Japan i SAD, kamo su najčešće odlazili trbuhom za kruhom, zamijenili Europom. Za razliku od Nepalaca i Indijaca, koji su u Hrvatsku došli ranije i znatno ih je više, Filipincima je stalo da obitelj bude na okupu pa je tako samo u veljači u Hrvatskoj kršteno čak 14 filipinskih beba.
Nick Jon Jordan Anacaya nije bio među njima. Ionako je prije mjesec dana "već" napunio svoj prvi rođendan, a i o svom će krštenju odlučiti sam kad naraste, kažu roditelji Percy Jordan Anacaya i Nemrod Labadan Anacaya. Majka Percy je katolkinja, otac adventist pa smatraju da će tako biti najbolje. Mlada obitelj živi u međimurskom Svetom Martinu, odakle ne žele nikamo, osim natrag kući. Kad zarade dovoljno novca da Nemrod otvori salon automobila vraćaju se, kažu, na Filipine. S obzirom na ogromnu razliku u plaćama između Filipina i Hrvatske, vjeruju da će to biti najkasnije za pet godina.
Jer Nemrod u međimurskoj tvrtki zarađuje 1300 eura, Percy je na porodiljnom dopustu pa prima 500 eura mjesečno, a kod kuće im plaća nije prelazila stotinjak eura. Poduzetni par namjerava otvoriti još jedan biznis, brijačnicu, za koji su već i kupili poslovni prostor. Zato kad kažu da je Hrvatska za njih obećana zemlja doista tako i misle. Ovdje će steći sve o čemu su sanjali i na Filipinima će početi graditi biznis s dobrih startnih pozicija.
"Nismo požalili"
S plaćama kod kuće ne bi to nikad uspjeli, matematika je egzaktna disciplina, ali ni s plaćom koju je Nemrod zarađivao u Kataru, na svom prvom poslu u inozemstvu, ne bi puno bolje prošli. Katarci su ga plaćali 400 eura mjesečno. Zato se spakirao i došao u Hrvatsku. U međuvremenu se i oženio pa je Percy uskoro filipinsku adresu zamijenila hrvatskom. - Ni u jednom trenutku nismo požalili što smo došli. Prvo smo živjeli i radili u Varaždinu pa smo pronašli bolje poslove u susjednom Međimurju. Uvjeti rada su dobri, ljudi ljubazni, krajolik divan. Sva ta brda podsjećaju nas na Filipine. Veliki grad, kao što je Zagreb, za nas ne bi došao u obzir. Volimo prirodu i mir, mrzimo gužvu - govore, nadopunjuju jedno drugo.
Kad se zna da Republika Filipini, otočka država u jugoistočnoj Aziji i četvrta najveća otočka država na svijetu, ima 110 milijuna stanovnika, po čemu su 13. na svijetu, jasno je o čemu govore. Iako su oboje iz istoga grada, Hindagon Cagayan de Ora, živjeli su izvan grada, na selu, jer njezin otac nije volio buku, želio je miran život. Percyni su prvi susjedi bili udaljeni 500 metara, oboje su bili u Manili i bili užasnuti gužvom.
Republika Filipini se smjestila između Tajvana na sjeveru i Indonezije na jugu, u zapadnom je dijelu Tihog oceana. Zemlja ima 7107 otoka, od čega je 880 naseljenih, prosječna godišnja temperatura je 27 stupnjeva. Europa se iz te perspektive čini taman po mjeri. Nemrod kaže da čim je čuo da je Hrvatska u Europi i da ima snijega, nije dvojio. Iako, iskren je, osim toga o Hrvatskoj nije znao ništa. Tek kad se zbog snijega i Europe odlučio za Hrvatsku, počeo je čitati o njoj. Kad je pao prvi snijeg, nije se dao u kuću.
Život na Filipinima nije im bio lagan. Njih se dvoje poznaju od osnovne škole, sestre su im bile najbolje prijateljice. Njoj je tada bilo deset, njemu 15 godina pa se nisu družili. Nisu ni stigli jer je Percy, iz siromašne obitelji poljoprivrednika, koja je i sama s ocem radila na zemlji, već s 12 godina otišla od kuće. Jer, ako se željela školovati, morala je i raditi, jer roditelji si nisu mogli priuštiti školovati ju, kaže, pa je već u dvanaestoj živjela i radila u tuđim kućama i poslijepodne odlazila na nastavu.
- Četvero nas je braće i sestara, ja sam najstarija. Srce mi se slomilo kad sam odlazila od kuće u Cagayan de Oro, bilo mi je strašno teško, ali znala sam da moram. Kući sam dolazila samo za Božić, kad je očev rođendan. Zato se zove Jesus. Znala sam da, ostanem li, nemam budućnosti. Morala sam isprobati svoje mogućnosti. Bili smo siromašni, ali jeli smo triput na dan, voljeli se i bili sretni. Otac je bio vrlo miran i tih, majka je stalno nešto prigovarala, ali sve su nas dobro odgojili. Do toga im je bilo jako stalo, što mi je onda išlo na žive, ali danas sam im jako zahvalna. Imali smo dvije prostorije, roditelji su spavali u jednoj, nas četvero u drugoj.
Jeli smo samo ono što smo sami uzgajali, a to je najčešće bio slatki krumpir i kukuruz. Rižu smo morali kupovati pa ju nismo niti jeli, a meso je bilo na tanjuru samo za rođendane i blagdane. Otac je i lovio, pa kad bi kući donio neku pticu ili divlju svinju, to se čuvalo za posebne prigode. Također, stalno smo visjeli po okolnom drveću i brali voće. Nismo imali struje, voda je bila iz bunara. Kad sam završila školu za kompjutorskog programera, osam godina sam radila uredski posao i kroz to vrijeme platila svojima da uvedu struju, kupila im televizor i sve što im je bilo nužno za bolji život. Nakon osam godina dala sam otkaz i prije godinu i pol sam došla za suprugom u Hrvatsku. Tu smo se vidjeli prvi put nakon vjenčanja. Blagoslov je biti ovdje - kaže.
Prenapučenost
Unatoč svemu, najteži dio života bio joj je rad po tuđim kućama, osobito u jednoj čiji je gazda bio, kaže, vrlo zao čovjek. Tada je imala 15 godina. Kad bi jednom riječju morala opisati svoju zemlju, bila bi to "prenapučenost".
Danas ju brine situacija u zemlji u koju se namjeravaju vratiti s djetetom. Sukob između Kine i Filipina se zaoštrava, a umiješao se i SAD. Zadnji se incident dogodio prošloga tjedna, kad je Kina upotrijebila vodene topove kako bi omela još jednu filipinsku opskrbnu misiju za svoje vojnike. Koji na Thomasovu plićaku čuvaju ratni brod koji se namjerno nasukao na grebenu prije 25 godina. Kina svojata cijelo Južnokinesko more i optužuje Filipine "zbog zadiranja u njezin teritorij" te najavljuje poduzimanje "nužnih mjera". Istovremeno, premijer Filipina Ferdinand Marcos produbljuje vojne veze dviju zemalja, što Amerikanci pozdravljaju. Pozivaju se na sporazum o uzajamnoj obrani s Filipinima iz 1951. godine koji obvezuje obje zemlje da, budu li napadnute, pomognu jedna drugoj.
Nije čudno da se Percy brine.
Nekoć djevojčica koja je bila služavka bogatijima, danas je mlada, elegantna žena. Roditelje je zadnji put vidjela na očev rođendan, dakle za Božić 2021. godine. Jako joj nedostaju, ali teško da će uskoro u posjet. Razmišlja da je novac koji bi potrošila za karte bolje iskoristiti da im pomogne. Dala si je u zadaću da im svaki mjesec kupi vreću riže od 50 kilograma, koja košta za njih nedostižnih 100 eura, prosječnu mjesečnu plaću na Filipinima. Sretna je da im može to priuštiti. Istovremeno, i sama jede piletinu kad joj se jede.
Skupo zdravlje
Sretna je i što su zdravi. Na Filipinima, naime, nema zdravstvenog osiguranja, pa razboljeti se, za siromašne je često smrtna presuda. I onda se bolest 2014. godine dogodila njoj. Dobila je karcinom štitnjače. Novac za operaciju i zračenje, što je koštalo 800 dolara, osam mjesečnih plaća, tražili su od pokrajinskih vlasti. Organizirali su donacijsku kampanju i sve je sretno završilo. U Hrvatskoj je Percy prošle godine drugi put operirana, ovaj put je imala zdravstveno osiguranje i nije morala brinuti o troškovima. Liječnici su tijekom pregleda utvrdili da Filipinci nisu do kraja odradili posao, dio karcinoma je ostao i savjetovali su joj da ga ukloni. Duž lijeve strane vrata dugačak je, pravilan rez, koji se od duge kose ne primjećuje.
Iako je Nemrod živio samo kilometar dalje, rijetko su se viđali. Ona je otišla na jednu stranu, on na drugu. Nemrod i nije trebao odlaziti od kuće jer njegovi su živjeli vrlo pristojno, otac je vozač, majka babica. Ima šestero braće i dvije sestre, ali od mladih se dana želio osamostaliti, nije želio tražiti novac od roditelja. Već tada je znao kako zaraditi novac pa je ljeti bio berač na plantažama i sam si kupovao školske knjige. Zimi bi svoj ručak preprodavao drugim školarcima… Istovremeno je jedini od školaraca imao bicikl pa su ga drugi unajmljivali od njega. Ipak, za studij, a želio je upisati elektrotehniku, nije imao dovoljno novca. Završio je samo jedan semestar koji košta 50 eura.
Kad je bio potpuno skrhan zbog prekida s djevojkom, u njegov se život vratila Percy. Nisu se vidjeli od osnovne škole. U jednoj je grupi objavljivala optimistične životne izreke, koje su ga izvukle iz depresije. Iz današnje perspektive taj mu je prekid pokazao "bogom danim". Tada je živio u Manili. - Kad jednog dana nisam dobio poruku s izrekom, nazvao sam ju i tako je sve počelo. Uskoro sam došao na godišnji, počeli smo se viđati i zamolila me da ne idem natrag. Nisam otišao. Postali smo par, ali morao sam bolje zarađivati jer me sestra zamolila da joj platim studij na međunarodnom sveučilištu, što je s filipinskom plaćom bio nemoguće pa sam otišao u Katar.
Bilo mi je jako teško otići, znao sam se i rasplakati sam u sobi, ali već u sljedećem trenutku pomislio bih ‘ok je, slijediš svoj san‘. Vratio sam se samo jednom, na naše vjenčanje i iznova otišao - kaže. Zamolio je Percy za podršku dok sestra ne završi studij i ona je pristala. Nemrod je zarađivao 400 eura, 350 slao je sestri. Ali snašao se, radio je kao frizer i brijač u fušu i njegova je sestra danas profesorica engleskog u filipinskoj školi. Katar mu se zamjerio jer Katarci na strane radnike, kaže, gledaju s velikim omalovažavanjem. - U Hrvatskoj je sasvim drukčije. Ovdje u Međimurju nas smatraju ravnopravnima sebi - kaže.
Skupi hrvatski
Kad se namjeravao iz Katara vratiti kući, prijatelj ga je odgovorio rekavši mu "nemoj ići, još nisi ostvario svoj san". Pa je otišao u Hrvatsku, zarađivao je znatno manje nego danas, ali neprestano je napredovao pa na koncu i promijenio posao. Inače, dok Nepalci svojim agencijama plaćaju na tisuće eura za posredništvo pri dolasku u Hrvatsku, filipinska je tarifa 300 eura. Mala filipinska obitelj živi u zajedničkom kućanstvu s još 11 ljudi. Kuća ima sedam soba, oni imaju svoju. Mali im je problem što je samo jedna kuhinja na njih 13, ali ne žale se.
Deset je muškaraca i tri su žene. Kad završi porodiljni, Percy će morati potražiti novi posao. Željeli bi naučiti hrvatski, ali to im je preskupo. - Tražili smo školu stranih jezika i rekli su nam cijenu, 700 eura. Maloga ćemo upisati u vrtić gdje će, sigurni smo, naučiti jezik. Za njega planiramo tražiti i dvojno državljanstvo jer je rođen ovdje, a za to treba znati hrvatski jezik. Ali polako, tek istražujemo je li to moguće. Pitali smo u policiji, ali još nam nisu odgovorili.
Iako je država najavila besplatne tečajeve hrvatskog jezika za strane radnike, koji bi trebali početi za dva mjeseca, zasad se spominje samo Zagreb. Strani radnici koji imaju radnu dozvolu na tri godine moći će dobiti vaučere od 500 eura za tečaj hrvatskog jezika.
Obitelj Anacaya Uskrs će proslaviti skromno. Katolkinja Percy svojim će muškarcima prirediti svečani ručak. Neće biti šunke, mladog luka ni bojanja jaja, za te su običaje prvi put čuli nakon dolaska u Hrvatsku.
- Kod nas nema pravila što će se jesti taj dan. Slavimo tako da na Veliki petak hodočastimo na najviši vrh u okolici našeg doma. Nosi se težak križ, kod nas je to desetak kilometara, i svećenici na vrhu insceniraju raspeće. Također, 40 dana ususret Uskrsu nema pojedinačnog odricanja od nečega, nego se cijele obitelji zajedno povlače u kuću, nema izlazaka, jede se skromno, gotovo posti - otkriva nam Percy.
Na pitanje je li istina da Filipinci tijekom Velikog tjedna imaju običaj hodati ulicama s krunama od trnja na glavi i samokažnjavati se bičevima i da se pojedinci čak daju pribijati na križ, kažu da znaju za tu tradiciju u pojedinim dijelovima zemlje, ali oni to nikad nisu vidjeli. - Filipini su ogromni i u svakom je kraju križni put na najviše brdo u tom kraju. Ne znam, moguće je da svako područje njeguje svoj tradicije - kaže. Inače, ovakav brutalan i krvavi križni put poznata je tradicija u San Fernandu, gdje se filipinski stolar Ruben Enaje više od 30 puta razapeo na križu.
Njegova je supruga 1985. godine jedva preživjela težak porod i kako bi pokazao svoju zahvalnost Bogu, odlučio se žrtvovati razapinjanjem na križ uoči Uskrsa. Iduće godine dogodio se drugi događaj zbog kojeg je ponovno bio zahvalan, pa se na Veliki petak opet odlučio razapeti. Sve više ljudi počelo je cijeniti njegovu žrtvu te su mu se počeli pridruživati, što je naposljetku preraslo u godišnju tradiciju.
Filipinsko je Ministarstvo zdravstva bezuspješno pokušalo zaustaviti opasnu tradiciju, izborili su se tek da čavli za razapinjanje moraju biti sterilizirani.
