On se zove Obi, voli jesti cvijeće, ne odvaja se od gazde Rudija, spava mirno poput kipa na maloj terasi ispred kuće i zvijezda je kvarta Mrzljak u Zagrebu. Obi je konj, s vrlo tužnom prošlošću, koji je nakon puno godina konačno našao sreću.
Kako kaže njegov vlasnik Rudolf Kobasić, Obi na raspolaganju ima cijelo imanje, livade, šume i potok, ali najdraže mjesto mu je baš ta mala i uska terasa.
- Od prvog trenutka Obi ima svoju slobodu, ima vrt od oko dvije tisuće kvadrata gdje se istrčava i slobodno šeta po cijelom dvorištu te staju u kojoj spava. Proživio je veliku ljudsku zloću i nemar pa je sada vrlo miran, čak i djeca prolaze ispod njega, a željan je brige i pažnje. Zato i boravi tako često na terasi jer traži društvo od susjeda i prolaznika. Svaki put kada čuje ljude dotrči do ograde kako bi ga mazili, pojasnio je Rudolf.
Svaki trenutak proveden s Obijem pravi je show, a Rudolf ističe kako mu je nadraže zimi kada stane kraj otvora za topli zrak i tako provodi dane. Pošto se konji na gradskim ulicama na viđaju često, a oni na terasama još i rjeđe, Obi je prava atrakcija.
- Djeca ga obožavaju, ljudi stanu i ne mogu vjerovati da su na takvom mjestu sreli konja. Obi spava stojeći pa se tako nastavi i na terasu, a neki misle da je to statua i ne vjeruju da je to pravi konj pa provjeravaju, ispričao je Rudolf.
Kako kaže, s Obijem se druži već osam godina, a to je bila ljubav na prvi pogled. Priča ova dva prijatelja započela je sasvim slučajno na jednom noćnom trčanju, a Rudolf je odmah znao da je to- to.
- Bila je noć, negdje oko devet sati i mislio sam da mi se pričinilo da vidim konja jer stalno tuda prolazim, a nikad ga prije nisam vidio. Kako sam se primaknuo tom zatvorenom dijelu voćnjaka vidio sam da je stvarno riječ o konju, ali u užasnom stanju i na ogromnoj strmini, prisjeća se.
Dan nakon toga raspitao se po naselju čiji bi to konj mogao biti i saznao je tužnu Obijevu priču. Obijev je vlasnik bio jedan mladić, no on je radio pa je plaćao drugim ljudima da se brinu za njega. Živio je na imanju s tri druga konja no bili su nezbrinuti i gladni te su često obitelji lupali na prozore kako bi im dali jesti. Konj je vraćen vlasniku koji ga je smjestio u voćnjak gdje ga je na posljetku sreo Rudi.
-Tada sam ga otkupio i s veterinarom sam ga vratio u život. Bio je užasno mršav, imao je nekih 300 kila, nisu ga čak ni mesari htjeli za klaonicu. Sada ima nekih 600 kila, ali sam ga morao dobro hraniti i zbrinuti. On je bio izgladnjen i nisam znao prvo što da mu dam da se oporavi. Pitao sam prijateljicu koja uzgaja konje i rekla mi je neka mu dam stočnu hranu jer je dobra za probavu, a nije toliko kalorična, ispričao je Rudolf
Oporavak je trajao oko 4 mjeseca, a Obijev napredak začudio je i samog veterinara koji se bojao da će ga morati uspavati. Sada je to sretan konj koji je s Rudolfom ima posebnu povezanost i uljepšava mu život. Ističe kako je svaki dan s njim poseban i drugačiji.
-Slobodan je i može lutati po dvorištu pa često zna sve pojesti. Imamo vinograd gdje uzgajamo grožđe za jelo pa mi je to pojeo čak dvije godine za redom. Ove sam stavio prepreku da ne može ući. Kad prolazi od terase iza prema svojem dijelu gdje se istrčava obavezno uz put pobere svaki pupoljak ruže kojeg imamo u dvorištu, pojasnio je Rudolf kroz smijeh.
Susjedi na Obija gledaju kao na ravnopravnog člana susjedstva, već su naviknuti na njega i nikome ne smeta. No, nekima koji su prvu puta vidjeli konja na maloj terasi i ne znaju njegovu priču ovo izgledalo kao mučenje životinje.
- Jednom mi je jedna gospođa došla i rekla da se krivo odnosim prema životinji jer je na takvom uskom prostoru. Tada sam joj ja pokazao zemlju koju Obi ima na raspolaganju i onda mi se ispričavala. Meni je zapravo bilo drago kada je došla jer mi je lijepo vidjeti da ima ljudi koji brinu da se životinja ne muči jer su neke stvarno u strašnim uvjetima, prisjeća se.
Obi na imanju ne živi sam već mu društvo pravi i psić, a oni su nerazdvojni tandem te uvijek trče skupa. Rudolf oduvijek voli životinje i žao mu je svake napuštene i u nevolji pa mu ovo nije prvi slučaj spašavanja.
- Imali smo i vranu, pala je s gnijezda i pripitomila se pa je živjela s nama. Bila je dosta zločesta, voljela je ulaziti u tuđe stanove i kuće te krasti, odnosno uzimati susjedima stvari. To je valjda nekome zasmetalo pa su je se riješili, priznao je.
Rudi ističe kako je Obi posebno i divno stvorenje koje mu uvijek pruža podršku i utjehu. Nekim je ljudima i životinjama suđeno da se sretnu pa je tako Obi zauvijek pronašao svoj sretan dom na terasi u ulici Mrzljak.
-To je posebno i divno stvorenje. Kad sam loše volje dođem kod njega, a on na mene djeluje jednostavno toliko pozitivno. Kad se prislonim uz njega pa osjetim tu njegovu toplinu odmah šalje jednu mirnoću i sve je u redu, završio je Rudolf.