S Prevlake, krajnjeg juga Hrvatske, 11. svibnja krenuo je put istarskog Kamenjaka. Damir Šimunić naumio je prohodati 1100 kilometara, od krajnjeg juga do sjevera hrvatske obale, čitavu dugopružnu planinsku stazu, sad već dobro znanu, prije nekoliko godina trasiranu Via Adriaticu.
Za toga se dugog hoda Šimunić tek dijelom oslanja na vlastite noge, nekadašnji pirotehničar na zemlji čvrsto stoji zahvaljujući – protetičkom stopalu.
Četrdeset i četiri su mu godine, u ranim je tridesetima ostao bez lijevog stopala sa zglobom, planinarskim rječnikom govoreći kaže da je izgubio nogu “u visini gojzerice”.
“S tim poslom prihvatiš rizik. Kad se to dogodilo, nije kod mene bilo velikog šoka … No, jasno da se pitaš zašto i kako.” Od početka se s gubitkom stopala nosio dobro. “Život ide dalje, vidio sam ja sve i svašta, i prije toga sam bio ranjen u lijevu nogu gelerom granate, u ratu, bio sam u Prvoj gardijskoj brigadi.”
Najgori dan
Pomirio se s gubitkom, zagledan je u to da od života uzme najbolje. Na pitanje kad se dogodila nesreća, ipak, posve precizno odgovara: “Trećeg ožujka 2008. u dvanaest sati i četrdeset i pet minuta”, pamti detalje dana kojem ni danas ne pušta da mu promijeni život.
U vrijeme kad je Šimunić pješačio svoje prve kilometre Via Adriatice, a krenuo je s Prevlake, otamo gdje staza završava, ili počinje, ovisi o smjeru hodača, u to je doba još u Hrvatskoj bila karantena: “Nisam znao hoće li planinarski domovi i skloništa biti otvorena, zbog Covida-19, nisam znao hoće li mi ljudi moći pomagati, nadao sam se najboljem, ali spremao za najgore.”
Nasreću, karantena je završila, mjere popustile, život se normalizirao, planinarski domovi su otvoreni, a i puno je ljudi koji mu pomažu na različitim dionicama po stazi, tamo gdje mu što zatreba.
Kod pomagača staze na nekim dijelovima puta ostavlja šator i dijelove za protezu.
“Ti, rezervni dijelovi za protezu zapravo su potrošne stvari, navlaka, krema, ali nisu lagani, ukupno imaju više od tri kile. Problem je i u volumenu, moram sve to držati u kutijama, ne smije se presavijati, osjetljivo je. Možda bih težinu i podnio, nosio sve to sa sobom, ali onda bi mi u ruksaku zauzelo previše dragocjena prostora.
Bolje je, ako mogu, ostaviti ih negdje, jer zapravo ne znam kad će mi zatrebati. S druge strane, nisu to stvari koje bih mogao ostaviti kući, u Karlovcu, pa čekati da mi dostave, ako mi zatrebaju, ipak moraju biti blizu, ako nisu sa mnom, ne smiju biti ni predaleko, zato ostavim kod ljudi koji žive dvadeset-trideset kilometara udaljeni od područja kojim u tom trenutku hodam”, objašnjava svoju strategiju.
Voli putovati. Ciljano odlazi gledati prirodne ljepote, nacionalne parkove, to je ono što ga zanima i ispunjava. Beton i plastične turističke resorte zaobilazi.
“Putujem tamo gdje sam još kao dječak htio otići, imao sam i tad popis onoga što sam htio vidjeti. Nisam podložan trendovima današnjih putovanja, slijedim svoje snove iz djetinjstva. Sva moja putovanja, i ona po Hrvatskoj, i ona inozemna, imaju isti nazivnik - biti u prirodi.
Često hodam po planinama, puno sam na rijekama.
Dnevni ritam
O čemu razmišlja hodajući od juga, od Prevlake? Što mu sve prolazi glavom? Zastane trenutak u razgovoru, naposljetku kaže: “… nije da nešto puno razmišljam, jedino što pokušavam jest odmarati glavu. Samo uživam u onome što vidim. To je to. Volim fotografirati, zabilježiti detalje koji mi upadnu u oko, spremiti ih, da ih “imam”, radujem me podijeliti ih dalje, pokazati, da ljudi vide kakva je ljepota po toj stazi.”
Prema sjeveru je, priča, više puta sretao divokoze, “vidio sam more kravosasa i blavora, ali nisam sreo otrovnice”. Ni medvjedu nije bio daleko. Najgore olujno nevrijeme doživio je još na početku puta, između Trstena i Slanog, na prijevoju kojim ide staza.
“Najveći mi je problem bio učvrstiti šator, klinove sam nekako fiksirao kamenjem, a poslije nisam puno brinuo, iako je oko mene sve treslo kao da će šator odnijeti, onako umoran zaspao sam čim sam legao, probudio se tek sutradan ujutro. Umor ne pita!”
Koliko je do sada kilometara prevalio?
Zamisli se, pokušava izračunati. “Brojanje kilometara me opterećuje, ne brojim, samo se prepustim, opustim i hodam. Nije mi bitno koliko sam prešao.”
Ustaje ujutro oko četiri, kreće dalje između pet i šest.
Krov nad glavom
“Ako spavam u šatoru, dižem se ranije, treba vremena za složiti opremu prije no što krenem hodati dalje. Ako sam noćio u nekom planinskom skloništu ili bilo gdje drugdje gdje imam čvrst krov nad glavom, onda ujutro trebam manje vremena za pakiranje, mogu dulje ostati u krevetu.”
Bitno je da krenuti rano, premda naglašava više puta – pritisak tempa i kilometara ne želi imati.
“Idem polako, ne ‘letim’, razvučem hod na veći dio dana, nemam veliku pauzu za ručak, ali zato kako ide vrućina rasporedim više pauza, gledam da ne hodam po najvećem suncu. Najefikasniji sam ujutro, dok je i vrijeme još ugodnije. Za hodanja, kad dođem na neka mjesta gdje mi se posebno svidi pogled sjednem, uživam par minuta, nije to nikad dugo, ali dadem si guštati, pa onda krenem dalje.
Pazim da se nikad ne ohladim previše, da ostanem zagrijan, sjedim samo kratko”, kaže pa dodaje: “Staza je divna, ponekad fizički naporna, ali iznimno lijepa. No, najbitniji je unutarnji mir koji u prirodi osjećam. Dovoljno mi je sjesti i promatrati oko sebe. Osjećam se jako ispunjeno, neopterećeno vanjskim svijetom. Ne trebam cijeli dan progovoriti ni s kim.”
Dnevni tempo hodača u planini ovisi o mnogo čemu, od toga koliko je zahtjevan teren, dade li se tim kamenom ili šumom brzo kretati, do toga koliko su lijepi vidici, mame li češće stati i gledati ili pak udara li bura, pada li kiša, kako se, općenito, hodač osjeća taj dan.
“Ima dionica gdje si možeš dopustiti da propješačiš do 35 kilometara, a na dijelovima se treba jako pomučiti da napraviš svega petnaestak kilometara. Sve ovisi od dionice do dionice, tako onda i planiram tempo, odmore, pauzu … Tamo gdje se može zapeti to iskoristim, pa idem brže.” No, za Šimunovića u planinama, općenito, nema žurbe.
Kad planira stići do Istre?
“Staza nije normirana, nije natjecateljska, netko će je proći za 37, netko za 47 dana. Ja ću možda za 50, čak do 55 dana. Cilj mi je prehodati je cijelu, ali uživati.
Ako cijeli dan samo hodaš s ciljem da što prije stigneš, tada nemaš vremena za uživanje u miru”.