Otprije godinu dana svaki treći dan trčim. Zategnem dobro vezice tenisica, nabijem šiltericu i odlučno se uputim do zapadnog ruba grada, preko Đardina, kraj Kazališta, uzbrdo Plinarskom ulicom na Marjanska vrata, pa šumom na Bene do Instituta, a koji put pođem i istočno, kroz Radunicu, na Bačvice i onda cijelim putem uz more, preko Ovčica, Firula, Zente, Trstenika i Žnjana do Duilova. I na jednu i na drugu stranu udaljenost je od moje adrese u centru po prilici jednaka, pet kilometara. Trebao sam početi trčati da bih shvatio kako Split nije velik grad. Deset tisuća metara s kraja na kraj, od marjanskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo do mula na plaži u Duilovu, nije zaista nekakva impresivna udaljenost.
No, nije to valjda ni među deset najzanimljivijih stvari koje sam naučio trčeći. Najveće mi je otkriće, za početak, da ja to uopće mogu. Uvijek sam bio najsmotaniji u razredu, jedan od onih kojima se nastavnik tjelesnog na neizmjerno veselje drugih mališana rugao, tupan kojega bi zadnjega izabrali kad se igrao mali nogomet i obično ga stavili da bespomoćno maše rukama između vratnica. I to me je naposljetku odredilo. Slabunjav i šeprtljav nisam imao drugog izbora nego postati hrvatski intelektualac. I uspjelo mi je.
Bacio cigarete, nabacio kile
Četrdeset lijepih godina prošlo mi je u vjerovanju kako sportske aktivnosti nisu za mene, a posljednjih dvadeset nisam čak ni imao tenisice. Ta je vrsta obuće bila savršeno nepotrebna u životu kakav sam vodio. Ali, “ide vrijeme, dođe rok: eto vraga skok na skok. Kuc na vrata iznenada: ‘Dobro veče, stari goso!’”, što reče stari Šenoa. Prestao sam pušiti i, pogađate, udebljao se. Na osobnom sam se primjeru osvjedočio kako su ove dvije pojave u nesumnjivoj vezi, a razlog je, čini mi se, prije ičega drugog u dosadi. Kad prestanete pušiti, zatekne vas jedna nejasna praznina. Nedostaje vam nešto u ruci i u ustima pa umjesto cigarete uzmete napolitanku.
I tako sam, sve mic po mic, u kratkom vremenu nabio više od sto dvadeset kila. “Nema veze, na tvoju visinu se ne vidi”, tješili su me prijatelji, ali ja sam to počeo mučno osjećati. Zajapurio bih se i zapuhao uz stepenice, nakon duljeg stajanja zaboljeli bi me gležnjevi, a više od ičega me je ponižavao onaj komični položaj u kojemu debeli ljudi navlače čarape, kad se prevale unatrag na leđa kao prevrnute kornjače. Prošao sam četrdesetu i došao težak i trom. U krizi srednjih godina dolazile su mi mračne i nasilne misli. Bio sam mrtvi, truli panj. Vidio sam sebe zatvorenog u sanduku pod zemljom i ta me slika ispunjavala nepodnošljivom klaustrofobičnom stravom. Morao sam izaći. Jednostavno više nisam mogao ostati u sobi, s knjigom na krevetu. U vlastitom tijelu mi je bilo loše.
“Čeljade oda, a ne iđe”
Nisam točno znao što ću i gdje ću. Nisam imao nikakav konkretan plan, osim što sam znao da neću u teretane. U teretanama me odbijao vonj znoja i stenjanje homoseksualaca što dižu utege samozaljubljeno se gledajući u ogledalu. Koliko se god trudio, katkad jednostavno ne mogu biti bolji od sela u kojemu sam odrastao, a u nas u Donjem Prološcu muškarci, jebiga, ne nose tajice. A i sobni bicikli i trake za trčanje me uznemiruju. Ispuni me snažan osjećaj životne uzaludnosti i besmisla kad se netko giba u mjestu, kad “čeljade oda, a ne iđe”, kako je jednom jezgrovito opisala moja pokojna baba Mara.
Otišao sam stoga na otvoreno, u prirodu, i jednog kišnog februarskog dana prošle godine, ne razmišljajući, bez ikakvog specijalnog cilja, nekako se našao na vrhu Marjana. Bio je tek drugi put da sam bio na tome mjestu. U iduća dva mjeseca ponovio sam to možda i pedeset puta. Hodao sam, i hodao, i hodao, i hodao, i hodao. Hodao sam svako popodne u beskraj gore i dolje šumskim stazama, razmičući mokre grane, po mekom pokrovu od borovih iglica, sve dok u jednom prosvjetljujućem trenutku nisam poželio trčati. Kao u onome slavnom filmu s Tomom Hanksom, “Run, Forrest, run!” viknuo je glas u mojoj glavi i ja sam se zaletio kao junac.
Od marjanskog Sedla nije daleko do crkvice svetog Nikole, ali ja sam se gotovo onesvijestio od napora. Srušio sam se na kamenu klupu i valjda pola sata hvatao dah. Kada sam ustao, iza mene je ostala velika mokra mrlja. Svejedno, nazvao sam valjda sve koje sam poznavao da im rečem kako sam maločas, tjedan prije četrdeset šestog rođendana, istrčao više nego ikad u svome životu. Tisuću i sedamsto metara južnom stranom Marjana šaljiva je udaljenost za pravog trkača, ali je učinilo silno ponosnim jednoga kojemu se na tjelesnom čitav razred smijao.
A u mjesecima koji su uslijedili, postajao sam i bolji. Preko Marjana i šetnicom prema Stobreču, u Zagrebu u maksimirskom parku, na vojvođanskim salašima i na Lastovu, pretjerano se čak ne opterećujući, trčao sam sve dulje i sve brže. Jučer sam u jednom komadu, bez stajanja, napravio šest i po kilometara, a od početka 2017. godine, prema aplikaciji u pametnom telefonu, sakupio sam ih 238 i za to mi je trebalo 23 sata i 40 minuta. Nisam, kao što i sami možete vidjeti, ni blizu olimpijske norme, ali sam na drugoj strani možda i dalje od onoga kukavca što se prije godinu dana na pola stepenica zaustavljao da časkom počine.
Medicinska teorija
Trčanjem sam izgubio više od petnaest kila, ali sam, važnije, otkrio kako mi se ta aktivnost sviđa. Trčanje je prekrasno. Sada me, dok ovo pišem, upravo ushićuje pomisao kako ću u sumrak obuti tene i izletjeti iz kuće, da bih se pola sata kasnije na rubu grada zapuhan i mokar presamitio s rukama na koljenima. Ne bih znao objasniti taj ushit. Kazali su mi da je za sve zaslužno lučenje nekakvog hormona, no nisam se potrudio upamtiti medicinsku teoriju. Mogu vam reći samo jedno: kad na ulici vidim psa kako sretno trči, meni je jasno zašto je taj pas sretan. Zaustavim se na nekoliko trenutaka i ispratim ga zavidnim pogledom. Lucky bastard! Volio bih biti na njegovom mjestu.
Katkad stavim slušalice i slušam muziku, nekoliko mi albuma odlično ide uz trčanje. Vedri punk rock Replacementsa i Undertonesa ili robusni rhythm and blues Dr Feelgooda s mitraljirajućom gitarom Wilka Johnsona potjeraju mi krv u noge i podignu tempo, ali češće ne slušam ništa osim svoga disanja, topota srca u grudima i gumenih potplata pod nogama, šuma valova, vjetra u krošnjama. Gore visoko svađaju se ptice, dolje vjeverice pretrčavaju šumsku stazu i ježevi šuškaju u grmlju. Drugog života oko sebe i ne trebam. Nisam trčao u društvu, u onim grupama gdje svi nose iste majice, a ne vuče me ni da pokušam. Trčanje i pisanje dijele jednu meni divnu osobinu: samoću.
Osjetim se nekako iskonsko kad se nađem sam u prirodi, u šest ujutro u Maksimiru, recimo, u tamnozelenoj, dubokoj hladovini debelih hrastova, kad se para lagano diže s mirne površine jezera i iz šaša gaču patke, ili kad se vruć nakon trčanja bacim u more na Duilovu, zaronim u tirkiznu tišinu između gira i fratara, mogla bi biti 2017. godina poslije Krista kao i mlađe kameno doba. Dok trčim između kvrgavih borova na Marjanu mogao bih biti pećinski čovjek što s kopljem juri jelena. Nema nikoga na svijetu. Samo sam ja ostao da se svađam sa svojim najogorčenijim neprijateljem, samim sobom, a i to mi unatrag godinu dana bolje ide. Otkad sam počeo trčati, lakše nekako izlazim na kraj s budalom. Život mi se čini boljim. Nisam više onaj mrtvi, truli panj, već neki mladi, zeleni izdanci opet rastu iz mene.