Pero Zlatar živio je uzbudljivim i dinamičnim životom koji nekome ne bi stao ni u tri-četiri života. Dostigao je zavidnu starost, ali je živio do kraja svoj život i ostao vjeran sebi i onda kada bi mnogi pokleknuli ili se predali. Toliko je dugo bio na površini da smo ga mi mlađi novinari gledali sa strahopoštovanjem, ali kada smo ga upoznali, razoružao bi nas svojom neposrednošću.
Bio je toliko dugo u novinarstvu da smo ga znali pitati je li on izvještavao s Borodinske bitke ili atentata na Ferdinanda.
Jednostavno je odavao dojam da je svugdje bio, i bio ono što se govorilo - Vječni Pero. - Bio je poput mačke s devet života i uvijek bi se dočekao na noge - kaže nam poznati novinar Večernjaka Stipe Jolić. - Čovjek i novinar koji je imao osjećaj za stvari koje ljudi vole i trebaju, senzibilitet i instinkt za novo i neopterećeno, izmicao se zadanim “formama” i pokušajima da mu “partijski rukovodioci” nameću “što narod voli”.
Otvarao je nove vidike, zalazio tamo gdje se drugi nisu usudili ili su se bojali, ali je uvijek ostajao svoj - kaže nam poznati hrvatski poduzetnik Goran Štrok, koji je davnih 60-ih godina 20. stoljeća kao tada mladi i popularni automobilistički as u “nekanonskom” Plavom vjesniku pisao kolumne s “mirisom oktana i zapadnjačkog načina života”.
Izdanja kultnog statusa
Pero Zlatar stvarao je trendove, rušio tabue i barijere u vremenima za koja se govori da su bila neslobodna i najteža za novinarsku profesiju. No, i u tim navodno olovnim vremenima ideoloških komisija bilo je onih koji su očito mogli nešto napraviti i koji se nisu samo pravdali da im ne daju, slijegali ramenima i plivali uvijek nizvodno. Zlatar je bio urednik nekoliko izdanja zagrebačke kuće Vjesnik koja i danas imaju kultni status te izazivaju nostalgiju i lijepa sjećanja generacija i generacija s ovih prostora - Plavog vjesnika, Studija i Arene.
Počeo je raditi kao sportski novinar, a onda je, kako je sam rekao, došao “u hram hrvatskog i jugoslavenskog novinarstva” - Vjesnik u srijedu. Novine u kojima je radio imale su svjetske tiraže i popularnost. - Brojne zvijezde estrade, glumišta, sporta upravo Peri Zlataru mogu zahvaliti ne samo svoju popularnost nego i uspješnu karijeru - kaže Štrok. Stoga slobodno možemo reći da je otišla jedna od posljednjih istinskih legendi hrvatskog novinarstva.
Štrok dodaje kako je Zlatar uveo estradu i općenito supkulturu na velika vrata u hrvatsko novinarstvo i u tadašnje jugoslavensko društvo pišući o “mirisu Zapada” u tadašnjim okolnostima. Kasnije će Štrok upravo s Perom Zlatarom kao glavnim urednikom, početkom 90-ih, pokrenuti dnevni list tog naziva - Zapad.
Pero Zlatar bio je novinar koji je rušio prepreke i svojim radom dokazivao da se uvijek, bez obzira na ograničenja ili režimska dociranja (kako onda tako i sada), mogu raditi velike i značajne stvari. Sam je govorio da na naslovnicu Studija, koji je imao tiražu veću od 700 tisuća primjeraka, ne može nitko tko nema veću tiražu od Studija. - Valja namirisati tren kad će snimka neke od zvijezda prodati novine - govorio je Zlatar.
U analima će ostati zabilježeno da je nagovorio i samog predsjednika Tita i njegovu suprugu Jovanku da se u hotelu Esplanade slikaju s novoustoličenom Miss Jugoslavije, Zagrepčankom Jasminom Marinković. Fotografija je izašla na naslovnici Plavog vjesnika, koji je tada bio prodan u rekordnoj nakladi. Jasminka Marinković stoji u sredini između bračnoga para Broz. Bio je to prvi slučaj da neki šef države, pogotovo takvog ranga kakav je bio Tito, nazoči bizarnom događaju kao što je izbor ljepote.
Zlatar je znao prepričavati još jednu tajnu: - Jasminka nam je još jednom hametice prodala visoku nakladu nakon što je u Hollywoodu osvojila drugo mjesto na svjetskome izboru. Sa Studijom pak nisam mogao promašiti kad bih objavio, prije svih, Silvanu Armenulić u haljini s dubokim izrezom, potom Mišu Kovača, Kiću Slabinca, Vicu Vukova i miljenika ženske čeljadi Miću Orlovića.
Sjajno su prošle naslovnice Olivere Vučo s novorođenim sinom Manom te netom vjenčanoga pjevačkog para Daliborke Stojšić i Žarka Dančua. Ali rekord nad rekordima potukao je poljski glumac Stanislaw Mikulski, koji je u ulozi ilegalca Hansa Klossa bio zvijezda televizijske serije “Važnije od života”, koja je opustjela ulice od Jesenica do Gevgelije i zavijala u crno sablasno prazne ugostiteljske lokale, kinematografe i kazališta.
Pozvali smo Mikulskoga u goste i on je u Zagrebu izazvao masovnu pometnju kad se pojavio na Cvjetnome trgu i kad je u dvorani na Trešnjevki podbacio loptu na utakmici košarkaša Lokomotive, čiji sam bio predsjednik - znao je pričati s ponosom popularni Pero, kojeg su mnogi zapamtili s njegovom kariranim šeširom koji je nosio u svako doba godine te bijelim nezakopčanim balonerom, koji mu je davao imidž opuštenog zagrebačkog ilegalca.
- Bio je galantan gospodin kojeg su žene jako voljele i zaljubljivale se u njega. U tom pogledu bio je poput Arsena Dedića, dame su se u njih zaljubljivale slušajući ih, a ne gledajući ih. Kada sam mu to jednom prilikom rekla, nasmijao se od srca i odmah me pitao da mu otkrijem koje su to sve dame bile zaljubljene u njega - kaže Ksenija Urličić, koju je baš Pero Zlatar prvi objavio na naslovnici Studija.
U istom poslu od 15. godine
- On je bio baš ugodan čovjek, lijepo smo se znali družiti. Sretali smo se najviše sedamdesetih godina, mislim da je on u to vrijeme bio urednik tjednika Studio - prisjeća se drugi slavni voditelj Oliver Mlakar. - Pero je prije svega bio jako dobar novinar. Sposoban.Brz. Inteligentan. Pamtio je puno stvari. Sa mnom je napravio nekoliko intervjua, sjećam se kako bismo nas dvojica znali sjesti uz piće, a on je zapisivao moje rečenice. Nije tada bilo diktafona ni pametnih mobitela koji bi snimali razgovore.
Trener svih trenera, Ćiro Blažević, kazat će nam kako je iznimno sretan i ponosan na prijateljstvo s Perom. - Bio je istinski džentlmen. Bio je inovator koji je označio cijelu jednu epohu, a prvi koji je o meni kao nogometašu, još 1954. godine, napisao tekst - kaže Ćiro.
Pero Zlatar, podrijetlom s Brača, rodio se spletom okolnosti u Skoplju, 26. listopada 1934. Otac mu je tamo službovao.
Novinarstvom se počeo baviti s 15 godina, a svojim idejama i radom u novinarstvu relaksirao je još krajem 50-ih i početkom 60-ih godina krute režimske odrednice. Bio je pionir opuštenog, neformalnog novinarstva, koji je Plavim vjesnikom kao revolucionarnim uratkom pridonio liberalnijem socijalizmu s ljudskim likom, dokazujući da uvijek ima prostora i mogućnosti te da ne prihvaća “ne možemo”, “ne daju nam” i “pusti”. U naše živote u Plavom vjesniku unio je rock’n’roll, Flasha Gordona, Asterixa, Taličnog Toma te prve oblike hedonizma i konzumerizma, automobilizam, život stranih celebrityja, ali i fotografije prvih oskudno odjevenih starleta od Vardara do Triglava.
Uz Asterixa je vezana jedna anegdota koja pokazuje kako su rušena stroga politička mjerila. Naime, poglavicu sela, poznatog pod kasnijim imenom Vrhovnix ili Drmatorix, Zlatar je vrckavo i rizično nazvao - Kolarix, aludirajući na tadašnjeg zagrebačkog gradonačelnika Mateka Kolara. Ovaj se zbog toga, pričao je Zlatar, namusio i potužio genijalnom Vjesnikovu direktoru Boži Novaku, ali “on me je zaštitio odbrusivši Kolaru: ‘Što se buniš, čovječe, pa gradonačelnici u Francuskoj služe za sprdnju’. I Kolar se potom nije oglašavao. Uvreda veličanstva je isparila”, kazivao je Zlatar.
- On je uvijek pokušavao ići dalje, pomicao je granice, probao, “čačkao mečku”, kako se ono kaže - priča nam Stipe Jolić, kojeg je kao tada mladog novinara baš Pero Zlatar doveo u Plavi vjesnik. - Pozvao me jer sam sredinom 60-ih u omladinskom listu TLO objavio Perinu fotografiju iz Tirane, ispod Staljinova spomenika s potpisom “On i Staljin”. Bila mu je to fora, pa me tražio da dođem, iako se tada nisam namjeravao profesionalno baviti novinarstvom. I tako je odredio moju sudbinu - kaže Jolić. Bilo je to u vrijeme kada je Zlatar uspio ući u tada najizoliraniju europsku zemlju, Albaniju, kojom je čvrstom rukom vladao staljinistički diktator Enver Hoxha. O Hoxhinu režimu napisao je i dvije knjige, a o njegovoj reportaži pisao je i New York Times, koji je od Pere želio saznati ima li nešto što nije napisao, neku za njih sačuvanu senzaciju.
No, Pero Zlatar nije bio samo “novinarski crv”. Proputovao je 180 zemalja, a zaslužan je, kako nam kaže legendarni košarkaški trener Cibone i slavne jugoslavenske reprezentacije Mirko Novosel, za razvoj naše košarke, kao direktor tadašnje KK Lokomotive. - Osnovao je i tadašnji prvi noćni klub Saloon Plavog vjesnika, iz kojeg se dijelom financirala Lokomotiva - kaže Novosel i dodaje kako ga je upravo Zlatar nagovorio da se profesionalno počne baviti košarkom. - Tada sam trenirao klub uz rad u tvornici, takva su vremena bila, ali Pero je prepoznao da će nakon velikog uspjeha osvajanja titule svjetskog prvaka u Ljubljani 1970. košarka naglo postati popularna u tadašnjoj Jugoslaviji. Tako je i bilo - prisjeća se Novosel. Uz njegovo direktorovanje KK Lokomotivom, poznata je i jedna dogodovština s Crvenom zvezdom.
Zlatar je to posebno volio prepričavati. - Negdje krajem 60-ih, početkom 70-ih, klubovi su se počeli financirati i reklamama na dresovima. Lokomotiva je to već radila, pa kad je došla Crvena zvezda jednom u goste, pitali su ga mogu li i oni nešto zaraditi s nekom reklamom. Tada sam im, ne namjerno, mada je bilo zgodno, mogao ponuditi samo reklamu Croatia baterija na dresu. Oni su se malo pogledavali, jer su se bojali što će im reći u Beogradu, ali novci koji su im nuđeni za tu reklamu ipak su presudili. Bili su za ta vremena to veliki novci. A dogovorili smo se da će oni, ako im u Beogradu budu prigovarali, reći da su im u Zagrebu ukrali dresove, a da im je Lokomotiva mogla posuditi smo one s reklamom Croatia baterija. Tako je to i prošlo - smijao se Zlatar prisjećajući se te simpatične zgode.
Njegov dugogodišnji prijatelj, također inovator i preteča zabavnog programa Saša Zalepugin kazao nam je kako je Pero prije svega bio izvrstan novinar s fenomenalnim smislom za analizu. S tim da su zaključci njegovih analiza bili mahom drugačiji od drugih i samim time originalni i zanimljivi. - Poznavao je mnogo ljudi, kako u zemlji tako i u svijetu. Ako slučajno tog nekog do kojeg je trebao doći i nije znao, jako dobro je znao nekoga tko tog nekog zna, pa je uvijek kao novinar našao način da dođe do tražene osobe - kaže Saša Zalepugin, koji se sa Zlatarom družio i u čuvenom zagrebačkom Saloonu, u kojem su priređivani izbori misica, dodjeljivane televizijske nagrade, slavljene velike pobjede zagrebačkih sportskih klubova...
Tajne koje nije otkrivao
- Pero je tamo na licu mjesta doznavao i mnoge novinarske teme. Znao je mnogo tajni, ali nije nikad baš sve otkrivao, jer je kao novinar bio iznimno etičan - kaže Saša Zalepugin.
- Pero i ja zadnji put na nekoj kavici u Zagrebu vidjeli smo se prije otprilike godinu dana. Proveli smo zajedno nekoliko sati, napričali se kao ljudi i obećali jedan drugome da se moramo češće viđati. I prije jedno mjesec dana baš sam pomislio kako bih se trebao javiti Peri i dogovoriti neku novu kavu. No, ta kava se nije realizirala, što zbog korone, što zbog potresa u kojem sam ostao bez krova nad glavom. I baš mi je žao što tu našu kavu nismo barem još jednom stigli popiti - kaže Vojo Šiljak, legendarni radijski novinar, kojeg je Pero Zlatar zvao Kum broj 2 ili, skraćeno, Kum.
- Mi smo i bili kumovi. Ja sam njegov vjenčani kum, dakle kumovao sam jednom od Perinih brojnih brakova, točnije njegovom drugom braku - objašnjava Vojo, koji se s Perom Zlatarom sprijateljio u doba dok je Zlatar bio predsjednik KK Lokomotive (današnje Cibone), a Vojo je sjedio u upravnom odboru tog kluba.
- Znali smo reći da se naše prijateljstvo kalilo u “smočionicama” Lokomotive - smije se Vojo, koji je sa svojim prijateljem po istim novinarskim zadacima prije četvrt stoljeća proputovao “pola Europe”.
- Bili smo skupa u Barceloni, Madridu, Bugarskoj... Obojica smo već onda imali veze i poznanstva, znali smo jedan drugome pomagati pri dobivanju intervjua s nekom inozemnom zvijezdom. Pero mi je tako tih sedamdesetih u Španjolskoj pomogao da dogovorim razgovor s Juliom Iglesiasom, koji je tada bio top zvijezda. Od sreće smo taj uspjeh malo proslavili, a ja sam drugo jutro, nakon slavlja, neslavno zaspao i nisam došao na razgovor s Iglesiasom - priznaje Vojo.
Druženja u Maderi
I njegov prijatelj “maderaš”, poznati beogradski sportski novinar i prznica Milojko Pantić, prisjeća se druženja s Perom Zlatarom u kultnom beogradskom restoranu Madera, gdje se okupljala glumačko-novinarsko-nogometna krema Beograda. Danas će u Maderi biti tužno - kaže nam Pantić. - Opraštamo se od našeg prijatelja, jednog od najvećih hrvatskih novinara svih vremena i jednog od onih koji su stvarali plemstvo duha Madere.
Za Pantića je Pero Zlatar oličenje novinarstva i neoboriv dokaz da nije važno koje si nacionalnosti ako si čovjek. Uvijek vedrog duha, elokventan, iskren, duhovit.
Pantić se prisjeća kako je Zlatar bio oduševljen kada mu je uručio počasnu člansku kartu Maderine Loze doktor “O” posvećene tvorcu te “kozmičke” točke Beograda dr. Aci Obradoviću. Posebno se obradovao kad je vidio numeraciju, odnosno broj 1 na članskoj karti. - To je s ponosom pokazivao svima u Zagrebu. A kada je pokazao kolegi Tomi Židaku, vidio je da i njegova legitimacija nosi broj 1! Čestitao mi je riječima: Bravo, genijalan štos, jer svatko je od nas broj jedan. Za mene i moju generaciju Pero Zlatar je zaista bio novinar broj jedan - kaže Milojko Pantić.
- Pero Zlatar bio je hedonist kakav se rijetko sreće. Uživao je u svakom trenutku života, ali najviše, kako je govorio, u dobroj “spizi i piću” - prisjeća se Pantić. - Kad bi on došao u Maderu na ručak ili večeru, to vam je bila prava gospodska predstava od uživanja u hrani i dobroj kapljici. Počinjao je viskijem ili rakijom. Uz predjelo je pio pivo, a s glavnim jelom prvoklasno vino, i to čašu za čašom.
Svako malo bi ponavljao: “Nemate pojma kako mi je lijepo”. Jednom takvom prilikom, priča nam sa sjetom njegov stari prijatelj Milojko, u dugom noćnom razgovoru držao je čašu vina u ruci i ophrvan godinama sklopio oči tu za stolom. Neko je poluglasno rekao: “Nemojte da galamite, NalivPero spava”. Istog časa Zlatar je otvorio oči i nasmijan uzvratio: “Ja jesam NalivPero, ali od suhog zlata”.
Aludirao je na prestižnu nagradu jugoslavenskog novinarstva Zlatno pero koju je bio dobio.
Nijedan poziv iz CK
Nikada nije bio “režimski novinar”. I sam je govorio: - Priklanjao sam se tzv. čitkijim, lakšim, popularnijim temama. Za razliku od glavnih urednika i urednika državotvornih političkih rubrika, mene nikada nisu pozvali u CK da saznam svoje mišljenje. Narodna mudrost tvrdi da je u pravu onaj u koga je toljaga.
Napokon, zar vatikanski Osservatore Romano smije pisati protiv pape? Dašta da ne smije. Glas Amerike uvijek naglasi kako prenosi stajališta vlade Sjedinjenih Država. Zar pekinški Renmin Ribao smije nešto zucnuti što nije po volji vladajućoj Komunističkoj partiji Kine? U nas danas novine pišu ovisno o tome da li vlasnici podupiru HDZ ili SDP. Znači, danas je isto kao što je bilo prije - samo malko drugačije - govorio je u svom opuštenom stilu Pero Zlatar.
U vrijeme ratova na tlu bivše Jugoslavije bio je na relaciji Zagreb - Beograd, gdje se bio preselio zbog novog braka. No, kako kaže Goran Štrok, ni tada, u tim suludim vremenima, nije se izgubio niti je podlegao tadašnjim strastima, ostajući i priseban i svoj, a to je nešto po čemu se Peru prepoznavalo, kaže na kraju Štrok.
- Gotovo sedam desetljeća umišljam da je jedino što mogu valjano činiti napisati štogod za novine i objaviti poneku knjigu. Stoga držim da ću pisati sve dok me bude služilo pamćenje, nadam se do trena kad ću otići na put bez povratka, u vječna lovišta - rekao nam je u svom zadnjem intervjuu prije nekoliko mjeseci za list HND-a Novinar vječni novinar Pero Zlatar.