Bit će sad za koji dan, u travnju, četiri godine da se Mario Celinić prvi put popeo na Velebit, da su ga očarala brda. Tog proljetnog dana kad je nakon posla i ručka sjeo u auto pa iz Zagreba krenuo u Paklenicu, a sutadan na Vaganski vrh, možda se sjeti dok bude ovog travnja hodao Himalajom, kad se nepalskom Kumbu regijom bude uspinjao prema baznom kampu otkuda će se u svibnju krenuti penjati na Mount Everest. Uspije li mu doći do vrha bit će prvi Hrvat nakon Stipe Božića i četiri članice ženske alpinističke ekspedicije- sestara Darije i Iris Bostjačić, Ene Vrbek i Milene Šijan – koji se popeo na najvišu točku Zemlje.
Celinić je neobičan čovjek, bivši natjecatelj MMA, mještovitih borilačkih sportova, suvlasnik lanca kafića Allegri cafe, zapošljava 180 ljudi, ljubitelj je motora, i posve mimo stereotipne slike – Celinić se doima tihim, nenametljivim, pažljivo sluša sugovornike, za ljude generalno gaji poštovanje, a planine su ga, pripovijeda, naučile poniznosti.
Sportom se bavi više od dvadeset godina. Desetak je godina trenirao MMA, pet godina se u borilačkim sportovima natjecao. “Krenuo sam lagano s boksom, a završio na ultimate fight. Uživao sam u tome jer sam puno učio, učenje mi je bilo veliko veselje. Svladati novu borilačku vještinu za mene je bio veći uspjeh negoli pobjeda na natjecanju. Tako je i s penjanjem, ako nešto ne popnem do vrha ne smatram da nisam uspio.
Osjećaj slobode
Borilački sport me naučio visokom pragu tolerancije na bol, iscrpljenost i patnju, bilo je treninga na kojima sam doslovce padao u nesvijest od iscrpljenosti i boli.” Spominje trening nakon kojega nije bio u stanju voziti kući, “sjedio sam u autu 15 minuta, sav sam se tresao, pa tek kad su mi se mišići smirili mogao sam krenuti. Do većeg uspjeha u MMA spriječile su me ozljede.” Prošao je lom ruke, dvije operacije, na treninzima lomio rebra, prsnu kost, palac na nozi, pukla mu je i očna orbita. Kažiprstom pokazuje na desno oko: “Tu imam pločicu.”, usmjerava jagodicu prsta.
Nakon što se prestao natjecati deset je godina bio sudac i predsjednik europske sudačke MMA lige. Bavi se i ronjenjem, član je ronilačkog kluba Zaron iz Krapinskih Toplica. Za sebe kaže i da je “strastveni jedriličar. Uživam u tome, najčešće i jesam na jedrilici, ali za moj pojam sporta jedrenje je ipak prestatično. Na jedrilici nađem mir, ponekad tijelo treba i odmoriti.”
Planinama ga, pripovijeda, najviše privlači osjećaj slobode. “Na planini je sve otvoreno, od pogleda u nedogled, do odabira svega što ću tamo napraviti odluke donosim ja. Nitko me ničim ne sputava. Najljepše je zapravo kad hodam sam, jer tad nitko ne remeti moju percepciju. Na planini nađem otvoren pogled, u tom vidim slobodu. To je kao neka vrsta meditacije. Ali, lijepo je penjati se i s drugima. Neke zahtjevne vrhove ne možeš sam. Ili, možda i možeš, ali to je rizik. Volim ekstremene sportove, ali imam dijete, obitelj, ljude na koje moram misiti. Kad mi srce krene za tim da idem pod svaku cijenu, u tom trenutku pomisao na kćer, i na druge meni bitne ljude kao da mi kaže: ‘E, stani malo, ovo ipak nije sigurno, rizik je prevelik.’”
Planinariti je krenuo prije četiri godine. Na Velebit. “Prošao sam kroz Paklenicu, svaki čovjek koji je prošao pored mene lijepo me pozdravio. Priroda je bila divna. Ta pozitivna energija me vukla dalje. Došao sam do Ramića dvora, tamo me Mario Ramić primio k’o da smo najbolji prijatelji, a prvi put sam ga vidio.” Drugi dan se sam popeo na Vaganski vrh. Malo poslije toga je s, prijateljem Draženom Dugcem iz PK Alfa & Omega iz Sesveta, otišao na Sinjal, najvišu hrvatski vrh.
Već isto ljeto penjao se i na Monte Rosi: “Moj prvi veći uspon, potpuno novo iskustvo, hodali smo preko pukotina, visina oko 4 600 metara.” Mjesec dana prije toga bio je na Grossglockneru. Skupina s kojom se penjao bila je stotinjak metara do cilja kad je u vrh planine udario grom. “Nas šestoro, baš svi, osjetili smo taj udar, osjećali smo kao da smo se za utičnicu primili. Bilo je lijepo vrijeme, a onda je došla promjena, jako brza, nagla. Odjednom oblak, snijeg, grom …” Grossclockner nije ispenjao do vrha. Do danas je to ostao jedini vrh na koji je krenuo i nije stigao.
Sedam vrhova
U manje od dvije godine popeo se na najviše vrhove četiri kontinenta. Želja mu je popeti sedam vrhova sedam kontinenata. U veljači 2018. uspeo se na Kilimandžaro (5 895 m), najviši afrički vrh, u lipnju je bio na Mont Blancu (4810 m), mjesec dana iza toga na Elbrusu (5642 m). 2019. se u veljači popeo na Aconcaguu (6 960 m), najviši vrh Anda i najvišu točku Južne Amerike. U prosincu iste godine stajao je na Vinsonu (4 892 m), najvišem vrhu Antarktike. Osim Stipe Božića jedini je Hrvat koji se popeo na Vinson.
Plan je bio prošle godine, u lipnju penjati se na Denali (6 190 m), najviši vrh Sjeverne Amerike. Bio je spreman, s kartom u džepu “ali, korona je prizemljila i avione i planinare. Lani se nisam popeo niti na jedan visoki vrh, zamijenio sam planine s ronjenjem i jedrenjem, s Jadranom. Prošao sam cijeli svijet, a Jadran mi je i dalje najljepše more.”, govori. Nakon uspona na Mount Everest ne planira odmah povratak u Zagreb, kani krenuti u SAD, popeti se na Denali u lipnju, a potom u rujnu na Puncak Jaya (4,884 m) u Indoneziji, najviši vrh Oceanije i Australije.
Celinić je godinama u treningu, ima tijelo i glavu naviklu na napore. Intenzivne pripreme za Mount Everest krenule su tek prije nešto više od mjesec dana. To znači da u teretanu umjesto dosadašnjih tri puta tjedno ide svaki dan. Ujutro odradi kružni trening snage i izdržljivosti, vako poslijepodne se penje na Lipu, na Medvednici. Uprti ruksak od 35 kilograma, hoda brzo, dobar dio staze otrči. Bar jednom tjedno napravi i neki malo duži, višlji uspon. Dan prije no što smo razgovarali iz Lovrana se s tim treškim ruksakom popeo na Vojak na Učki. Često ode na Velebit. “Medvednica mi je ključna, jer je najbliža. Dobro se dade pripremiti na Medvednici. Ima prilično strmih staza koje su skroz dobre za pripremu. Idem od tunela preko Bikčevićeve i Hunjke do Lipe pa se spustim na Planinu Donju. Za to mi treba četiri sata.” Naravno, s onim, već spomenutim ruskakom od 35 kilograma, težinu kojega ovih dana kani podići za dodatnih 5 kilograma. “U pravilu nosiš trećinu vlastite težine, to je najbolji trening. A ja imam oko 100 kilograma.”
Veći napor od treninga mu je, kazuje, ispuniti gomile raznih formulara koje mora proći ne bi li dobio dozvolu za uspon na Everest. Uvijet za uspon na Everest je, među ostalim, da penjač iza sebe ima neki vrh od 7000 metara, dovoljna je Aconcagua, kojoj do te brojke fali svega par metara.
Najteži uspon
Pribojava li se čega, pitam. “Možda je to čudno, ali … ničega. Možda još nisam ni svjestan kamo idemo, ali kad razmisli do sad mi je uvijek bilo tako. Idem s osjećajem sreće i zahvalnosti da uopće mogu ići tamo. Uzbuđen sam. Straha nemam. Znam sve što me čeka, hladnoća, glavobolja, mučnine, znam da ću dovesti i tijelo i um do krajnjih granica izdržljivosti, pomirio sam se s time, ne smatram to nekom mukom.”, kaže pa trenutak dva šuti. Pogledam ga, a on dometne: “Najviše me brine što odlazim na dva mjeseca, a u Hrvatskoj su potresi. Kćer ostaje tu. Nije sama, s mamom je, ali muči me to oko potresa. Moja kćer Kaira je moj jedini pravi uspjeh u životu!”
Plan je na Mount Everest popeti se između 10. svibnja i 1. lipnja, do tad se rade aklimatizacijski usponi, najvećim dijelom se boravi u baznom kampu i čeka dobro vrijeme za krenuti na vrh. Više puta ponavlja da osjeća zahvalnost što može ići. “… bez obzira na ishod. Ako i ne dođem do vrha to će biti dobro iskustvo, već u ovim pripremama sam puno toga novog doživio, upoznao razne zanimljive ljude. Puno mi znači kad vidim kako ljudi oko mene dijele sreću, kad mi iskreno kažu: ‘E, baš se veselim za tebe, što ideš!’ ili ‘Znaš, moliti ću Boga za tebe!’”
Aconcagua mu je do sad bila najzahtjevniji uspon. Najemotivniji. Najteži. “Stvarno je surova. Kao da si na Mjesecu, hladnoća, pustoš. Okruženje gdje nije ugodno boraviti.” Na put je krenuo emotivno tronuo nakon teške obiteljske situacije, no od planiranog uspona nije htio odustati. Dva je tjedna na Aconcagui proveo u teškim mislima. “Kad si zadam neki cilj ne razmišljam o odustajanju. Takav sam. A Aconcagua me baš dodatno iskovala. Mučio sam se i veći dio uspona. Ali, kao da mi je neki glas govorio: ‘Prođi to nekako, nađi snage.’ I tako sam i napravio. Na nekih 6700 metara sam sjeo, malo se odmoriti, uhvatiti zraka. I tad je krenulo svitanje, primijetio sam sjenu koja pada do Tihog oceana. Sjedio sam i mislio kako dalje ne mogu, jedva sam dolazio do daha. Nisam znao otkud mi bol u prsima, je li to emotivna bol ili boli jer mi nedostaje kisika. Gledao sam tu sjenu dolje, Čile, u tom trenutku primijetio sam da po mojim gojzericama počinje nešto kapati. Pomislio sam: ‘Evo, sad još i kiša.’” Zastane, pa nastavi: “… a nije bila kiša. To su bile - moje suze. U tom trenutku kao da me netko probudio. Odjednom sam dobio snagu. Ja, koji sam mislio odustati sam - poletio. Kad sam došao na vrh pomislio sam: ‘Zar je to to?’ Mislio sam da su pred nama još kilometri. Bio sam pun snage. Tako sam s ruba odustajanja doživio obrat, lom, povratak. To sunce koje je izašlo u svitanje, ta sjena nad Čileom, pogledao sam i pomislio da život je – lijep!”
Bez kisika
U dva dana našli smo se dva puta. Sjedimo i dugo razgovaramo. Tek pred kraj, gotovo usput, spominje da mu je namjera – popeti se bez kisika. “Ići ćeš bez kisika?”, kažem s dozom nelagode u glasu.
“Planiram popeti bez kisika, ali ću imati sa sobom bocu s kisikom. Ja jesam malo lud. Ali, ne toliko da riskiram život ili uspon. Do 8000 metara se ljudi popnu bez kisika, ali od 8000 je zona smrti, vladaju potpuno drugi uvjeti. Ako mi organizam dopusti, apsolutno ću se potruditi popeti bez kisika.”
Prošle godine na Mount Everest se popela samo kineska ekspedicija znanstvenika, oni su došli s tibetske strane. Nepal je cijelu 2020. Himalaju držao zatvorenom, zbog korone. Nepalska vlada je više puta odgađala otvaranje zemlje za strance, cijela penjačka sezona 2020. je propala. Tek prije mjesec dana nepalske su vlasti otvorile zemlju, doduše restrikcije za ulazak, zbog korone, su brojne. Tako je i Celinić tek prije četiri tjedna saznao da ekspedicija kreće prema planu, da su dobili dozvolu.
Puno mu, ističe, znače podrška i savjeti koje je dobio od Stipe Božića. Također i od Darka Berljaka, organizatora mnogih naših ekspedicija na Himalaju, među ostalim i one antologijske ženske ekspedicije 2009. “Stipe Božić je uspon na Mount Everest prošao u puno težim uvjetima. On je morao sam ispred sebe prtiti snijeg na 8000 metara, a meni će staza biti pripremljena. Danas Šerpe idu prije, pripreme teren.”, ističe. Za Božića, kojega poznaje tek odnedavno, kaže da mu je i prije bio inspiracija.
“Odavno su me motivirale njegove priče, on je bivakirao na 8000 metara. Sjetio bih se toga kad mi je bilo teško, rekao sebi: ‘Sad se ti tu žališ na neku oluju, a Božić je čuda radio i svašta podnio! Konačno, on se popeo na Everest zapadnim grebenom koji nitko do tada nije osvojio.”
Pitam brinu li ga oni bizarni prizori gužve pri vrhu Everesta koji su snimljeni zadnje dvije penjačke sezone prije korona pandemije. “I Božić i Berljak su mi kazali da je to najveći problem, jer jako povećava mogućnost pothlađivanja, a i dok stojiš trošiš kisik. Ali, korona je, neće biti gužve ove godine. Po savjetu Božića neću za završni uspon izabrati prvi lijepi dan, jer tada svi krenu. Radije ću sačekati dan, dva, ako treba i deset.” Spominjemo kosovske penjače Mriku i Arianita Nikqija koji su ispenjali sedam vrhova sedam kontinenata. “Oni su se na Mount Everest popeli krajem penjačke sezone, i izbjegli gužvu na stazi.”, dometne.
Celinić je čovjek dobre energije, medijima nevičan. Do sad se penjao tiho, osobna promocija ga ne zanima. No, uspon na Everest, odlučio je, iskoristi kao poticaj drugima. “Volio bih ako to može nekoga inspirirati. I mene su inspirirali tuđi uspjesi, sport vodi u zdravlje i zato to promičem. Do sad sam o tim ispenjanim vrhovima pisao samo na svojoj Facebook stranici, pokušao sam tamo prenijeti dobre emocije, da potaknem ljude.”
