Ako me lav pojede, makar će glavu poslati, pokopajte je. Pojedite par janjaca, sjetite se Pere i priči je kraj - bile su posljednje riječi koje je Pero Jelinić kroz šalu uputio svom najboljem prijatelju Šimi Prtoniću.
Danas znamo da ga lav nije pojeo, ali ga je stajao glave jer je, kao što ste sigurno čitali, Pero Jelinić, 75-godišnji lovac iz Paga pod nejasnim okolnostima poginuo u lovu na lavove na farmi Leeubosch Lodge kod Setlagolea, u južnoafričkoj pokrajini Sjeverozapad koja graniči s Botsvanom.
Tragedija paškog lovca koja je potresla obitelj i njegove lovačke prijatelje obišla je svijet i Peri Jeliniću donijela neželjeni planetarni publicitet. Samo tekst iz londonskog Independenta o pogibiji hrvatskog lovca na lavove prvi dan po objavljivanju prenesen je više od 38.000 puta pa je nesretni Jelinić bez sumnje posmrtno postao najpoznatiji hrvatski lovac u svijetu, poznatiji od bivših prvaka Josipa Broza i Ivice Todorića, a svakako i od Nadana Vidoševića i Damira Vrhovnika.
Od pucnja iz lovačke puške prošle subote nije stradao još jedan lav, nego sam lovac koji se zaputio po dugo željeni trofej, jedini koji mu je nedostajao, glavu i grivu kralja životinja. Nakon tragičnog epiloga Jelinićevog lova kod Setlagolea ostat će tužna praznina među njegovim najbližima, ali i dvostruka praznina u njegovom uredu. Gazde više nema, a upražnjeno mjesto za trofejnu glavu lava ostat će nepopunjeno.
Kao dugogodišnji vlasnik hotela-restorana Biser u Pagu Pero Jelinić jednu je sobu odvojio za sebe i svoje trofeje. Između kapitalnih primjeraka jelena i medvjeda, zapravo svega što se moglo uloviti diljem svijeta, primao je prijatelje, a svojevremeno je sobu otvorio i objektivu fotografa Ivana Posavca.
Prizori iz Jelinićeve sobe ne razlikuju se u bitnom od drugih lovačkih soba. Nema ovdje Vidoševićevog bijelog medvjeda ili Vrhovnikove žirafe, ali dojam ostaje isti. Za ljubitelje životinja nesumnjivo mučan. Zidovi ovog ureda su na neki način in memoriam životinjama koje su stradale od Jelinićeve puške.
Ako se odstrjel vepra koji kao alohtona divljač čini velike štete otočnim ekosustavima još i može smatrati društveno prihvatljivim, većina trofeja svjedoči o bahatom odnosu čovjeka prema prirodi.
Članovi grupe My Buddy Moose sigurno ne odobravaju što njihov prijatelj sob zauzima počasno mjesto na zidu Jelinićeve sobe, baš kao što tek rijetki mogu imati simpatije za razvlačenje zebrine kože od plafona do poda. Što tek reći za nesretnog majmuna koji nas prepariran tužno gleda smješten pored telefona i uljnog radijatora.
Kruna svih tih tužnogledajućih trofeja trebao je postati kralj životinja, lav. “Dok je još dozvoljeno idem to obaviti”, poručivao je prije odlaska na kobni safari u Afriku Jelinić, barem prema svjedočenju njegova prijatelja za Novu TV. “Dolje se bune oni, kao, zaštitari prirode, da su protiv takvoga lova i da će taj lov zabraniti”, govorio je lovac znajući da je lov na lavove uzgojene u zatočeništvu u Južnoafričkoj Republici već neko vrijeme na meti žestokih kritika uglednih međunarodnih i afričkih lovačkih udruženja. Uzgojeni lavovi su pitomi i “lov” na te životinje okrutan je biznis vrijedan 25.000 dolara po primjerku, a ne sport kakvim ga neki lovci žele predstaviti.
Mjesto za lava u jednoj paškoj sobi na kraju ostalo je prazno, a Pere Jelinića će se, baš kao što je želio, sjećati svi kojima je bio drag. Jedino što “priči nije kraj”, jer bi svjetski publicitet koji je dobio lov u Leeubosch Lodgeu mogao ubrzati proces zabrane lova na lavove, prije svih na one uzgojene u zatočeništvu.
Imajmo poštovanja, bar prema kralju životinja.