Kad ih je matičarka u varaždinskoj Gradskoj vijećnici pitala gdje je ostatak svatova, Martina Čabrajec i Ivica Borović pogledali su je u čudu. Pa upravo su dobili po nosu od revnosne zaštitarke na ulazu.
Mlada je žena u svježe ispeglanoj odori i izglancanim cipelama autoritativno poslala ostatak svečara da izvole pričekati vani. Usput im je održala bukvicu o pravilima kriznog ponašanja. Posramljeno su krenuli put izlaza.
Jedva su majke kročile nogama na od sunca užareni beton, kad ih je zadihani kum pozvao natrag u dvoranu. Njih dvije i osmero ostalih gostiju. Tako su se Ivica i, nakon što se potpisala u Knjigu vjenčanih, Martina Borović vjenčali sa svima koje su i željeli uza se. Vrijedna im je zaštitarka od srca čestitala. Nije joj, dovraga, zamišljamo, bilo jasno kad su se promijenila pravila?
Opasna zaštitarka
Lijepo je pred koji dan, možda sinoć, na službenim stranicama koje na zaslonu mobitela čita prije spavanja, pa uz njih na uzglavlju i mirno usne, pisalo da vjenčanjima uz mladence može prisustvovati samo uža obitelj.
To što nema ni slova o svjedocima - znala je da se netko zabunio. Promjena iz “uža obitelj” u “obitelj” joj je promakla. Kvragu, mislila je sad. Znači li to da ako mladoženja ima nekoliko braće i sestara, a i oni imaju po nekoliko djece, svi oni, njih recimo 55-ero, mogu na vjenčanje? Ništa joj više nije bilo jasno.
Dok je simpatična, ali dužnosti i naciji odana žena, zamišljamo, zbrajala i dvojila, Martina i Ivica bili su sretni jer se mogu zvati mužem i ženom.
- Da ćemo se ženiti, odlučili smo na Badnjak. Nismo ni planirali veće vjenčanje, ali imali smo rezerviran lokalni OPG. Željeli smo proljetnu svadbu u prirodi, uz domaću hranu i vino, kolače. Sve smo to i dogovorili. Kad to nije bilo moguće, mislili smo doma nešto pojesti i popiti, ali onda je prijateljica Tara Sambolek, smislila nešto drugo. Organizatorica je vjenčanja s mladim agencijom Eventive i pršti idejama - govore, međusobno se nadopunjavajući, Ivica i Martina.
Tara je svatove odlučila smjestiti u njihovu buduću spavaću sobu, u kući još uvijek u roh bau fazi izgradnje, koja je Ivičino naslijeđe od oca. Njima je do vjenčanja u kuću bio zabranjen ulaz pa su tek kao bračni par zakoračili u sobu čiji su zidovi bez žbuke bili panoi za romantične lampice i svijeće. Imali su i light show. Stol je bio postavljan elegantno i raskošno, s finim komadima porculanskog posuđa, baroknim svijećnjakom i kristalnim čašama. Bilo je to naizgled jednostavno vjenčanje, ali s nizom profinjenih detalja.
- Za večerom, naručili smo catering, slušali smo smooth jazz pa smo prešli na domaći rock 80-ih, Azru, Crvenu jabuku, Juru Pađena, Film... Glazbu smo puštali s mobitela preko Bluetootha na zvučnike. Pili smo gemište - govore.
Iako je to na kraju ispalo vjenčanje baš po njihovu ukusu, dah pandemije osjetio se u zraku. Bili su tiši nego što bi, vjeruju, bili inače, nisu plesali. U sobi nije bilo mjesta, na dvorištu nisu željeli riskirati policiju ili civilnu zaštitu kao nepozvane goste. Čak se i Grom, mješanac s plavom kravatom, ponašao prikladno trenutku. Sve je bilo svečano, kako i priliči vjenčanju, tek suzdržanije, kako priliči pandemiji.
Tvrdoglavi bikovi
Supružnici Borović će za tri će mjeseca proslaviti dvije godine veze. Ivica je bolji s datumima, sve važne dobro pamti.
- Upoznali smo se u Martininom Novom Marofu, zagledali smo se jedno u drugo za slučajnog susreta u Zadru, a na prvom službenom spoju bili smo u šetnji Trakošćanom.
Dvorac je blistao okružen šumom u bojama jeseni. Ipak, godišnjicom smatramo datum kad smo se sreli u Zadru, 16. kolovoza. Jer nakon toga smo stalno bili na vezi i odmah smo se, po mojem povratku s jedrenja, našli u Trakošćanu - dobro se svega sjeća Ivica.
Ta ih je šetnja koštala ukupno dvije kune, jer se šetnja oko dvorca naplaćuje jednu kunu. Ulaznice Marina nosi u novčaniku. Od Zadra je prošlo godinu dana i devet mjeseci. Pitamo ih da opišu jedno drugo.
- Martina različito reagira od situacije do situacije. Kod nje nema pravila, osim da je vrlo smirena. Oboje smo tvrdoglavi bikovi pa su na početku trzavice bile češće. No, brzo smo to prevladali. Njezina je najbolja osobina iskrenost - govori Ivica. Ruka mu lagano dodiruje suprugin vrat.
Kod njih, kažu, nema svađa ni zakulisnih igara. Polože karte na stol pa “vidimo gdje smo i kaj smo”.
Sramežljiva Martina za Ivicu će reći: - Ne zato što je moj, ali zaista je divan i pažljiv, romantičan.
Ni vjenčanje nije moglo bez romantike u duhu tradicije. - Nismo planirali obredno rezanje torte, ali na kraju smo ispoštovali taj mali čin tradicije. Ispalo je to sasvim spontano, ali sjajno. Nijedan trenutak nije bio isplaniran. Noć je bila topla s blagim povjetarcem, grijalice su bile u pripremi - govore.
Ni za roh bau spavaću sobu nisu odustali od svečane odjeće. Mladoženja je nosio elegantno tamno odijelo, a mlada je bila u srebrnoj, lagano svjetlucavoj haljini do koljena. - Do toga smo jedva došli. Odjeću smo kupili u tjednu prije zatvaranja u Zagrebu. Bili smo lijeni nositi je taj put doma, mislili smo - ‘stignemo’. No, zatvorile su se granice među županijama, a naše su vjenčane odore ostale s druge strane.
Tu je uskočio šogor s propusnicom - smiju se koronadetaljima vezanima uz svadbu. Koštala je korona Ivicu i tretmana gladovanja. - Imao sam kilograma viška, a u vrijeme izolacije još ih se nakupilo. Iako mi je odijelo pri kupovini bilo malo knap, kupio sam ga i rekao punici da ću na vjenčanju ležerno stati u njega. I jesam. Sedam kila lakši - veli Ivica.
Odgođeni honeymoon
Vjenčani buket Martina nije vidjela do vjenčanja, niti je znala od kojeg je cvijeća. Bio je pastelnih boja, poput onih na njezinoj toaleti i make upu. Slučajno, a savršeno pogođeno. - Vjerojatno baš zato što je sve bilo bez opterećenja. Zna se kakva je situacija i zapravo je vjenčanje, ma kako malo bilo, blagoslov za goste. Imaju dobar izgovor za izlazak. Trenutak je to koji sugerira normalnost, ali bez prevelikih očekivanja u vrijeme pandemije - kaže Martina.
Korona joj je priskrbila i rani godišnji odmor pa stoga i puno druženja sa suprugom. Inače bi to bilo znatno drugačije. Martina radi u Ministarstvu poljoprivrede u Zagrebu, od doma na posao kreće u 5.30 i vraća se u 19. To joj dosad nije smetalo, a hoće li sada, vidjet će. - Ne želimo se s tim zamarati. Neka sve ide svojim tijekom, nama je baš lijepo. Ne znamo, kako bude, ja ne znam, ti znaš? - pita Ivicu Martina.
- Ne znam, niti se zamaram.
Ovaj su vikend trebali biti u Opatiji, na medenom mjesecu koji su dobili za vjenčani dar. Svadbu nisu željeli odgoditi, ali Opatija će pričekati listopad.