Kolovoz 2001. godine: "…Tek kasnije sam shvatila što je bio razlog mog neuspjeha. No, već je bilo kasno. Trebalo je krenuti dalje. Jer, činjenica jest da je ovo bilo samo jedno natjecanje na kojem nisam postigla ono što sam željela. Jedno, ali ne i jedino. Znam da će ih biti još. Još ću puno puta pasti i dignuti se. Moram znati prihvatiti poraz, ali isto tako moram znati kako pobijediti. Jer, ja se osjećam kao pobjednica i znam da će doći i moje vrijeme, kad ću moći reći da sam ostvarila svoje snove".
Završetak je to pisma koje mi je tada još 17-godišnja Blanka Vlašić uručila u Edmontonu, uoči debitantskog nastupa na Svjetskom atletskom prvenstvu. Emocije koje je opisivala i mišljenje koji je iznijela posljedice su događaja nekoliko tjedana ranije. U Grossetu, na Europskom juniorskom prvenstvu, nije osvojila medalju i taj ju je rezultat pogodio više nego hrvatsku javnost. Zrakoplov iz Rima izvlačio je kotače i gutao splitski zaljev, a kako smo stjecajem okolnosti sjedili u neposrednoj blizini, u oku joj se vidjela suza. Novinarova riječ utjehe nije pomogla. Blanku je izjedalo to što nije ostvarila cilj koji si je sama zacrtala.
Iz današnje perspektive, bila su to dva nevažna natjecanja u sportskoj karijeri koja je u sljedećih 15 godina okrunjena i priznanjem za najbolju svjetsku atletičarku, ali ocrtavaju karakter koji ju je odveo do najvećih visina. U jedinom dosad održanom Svjetskom prvenstvu na sjevernoameričkom kontinentu izborila je finale i s preskočenih 194 centimetara zauzela šesto mjesto. Rezultat i plasman koji u svijetu sporta vrijedi više od odličja s juniorskog natjecanja. Na određeni je način već na prvom sljedećem bila onakva kako se osjećala dok je pisala gore navedeno pismo - pobjednica.
Ta 2001. bila je prva godina u kojoj su nam se putovi počeli preklapati, doba u kojem su karijere uz ponešto padova, ali puno više uspona, uglavnom samo rasle. Puno je to vremena, natjecanja, usputnih razgovora i intervjua. I moguće je, iako čisto sumnjam, da sam već iskoristio poneki citat iz tog pisma iako mi je inicijalni plan bio izvući te pažljivo čuvane četiri stranice rukom ispisanog papira sa zaglavljem "Computing and Network Services Alberta" za trenutak u kojem bismo se prvi put sreli nakon olimpijskog zlata i(li) svjetskog rekorda. Scena je u glavi odigrana dovoljno puta da sam je znao napamet. "Bok. Bok. Sjećaš li se ovoga (uz teatralno vađenje papira) i slavodobitni osmijeh."
U ruksaku je to pismo prije četiri godine i sedam mjeseci stiglo i do Rio de Janeira, kad sam na dan olimpijskog finala pisao o tome kako ranjenoj lavici želim da joj život zbog sve boli, patnji i ozljeda koje su je godinama mučile vrati osvajanjem zlatne olimpijske medalje. Bilo joj je to jedino natjecanje te godine, a danas znamo i da joj je to bilo posljednje u karijeri. Život nije bio toliko milostiv, Blanka nije službeno olimpijska pobjednica, ali bio je to trenutak u kojem se jedna u svojoj bîti neistinita, ali, nažalost, često korištena tvrdnja u sportskom izričaju najviše približila realnosti: bronca zlatnog sjaja.
"U Tokio moram ići i zbog teksta koji sam danas pročitala i koji me rasplakao", rekla mi je u utrobi stadiona u četvrti Botafogo pola sata nakon što je oko vrata stavila posljednju medalju u karijeri. I čvrsto je vjerovala u još jedan nastup na Olimpijskim igrama sve do trenutka u kojem je shvatila da borba protiv ozljede više nema nikakvog smisla.
Blanka Vlašić nije osvojila olimpijsku zlatnu medalju niti je postala svjetska rekorderka u skoku u vis, ali je zbog svega što je prošla i napravila u karijeri bilo lijepo čuti njezine riječi i priznanje da je sretna iako nije ostvarila svoja dva glavna cilja. I da svoju karijeru smatra posebnom.
Jer, Blanka je pobjednica koja je dočekala vrijeme u kojem može reći da je ostvarila svoje snove.