StoryEditor
POBJEGAO U SRBIJU

Priča s druge strane: Ponekad razmišljam što bi bilo da nije bilo rata, da sam odrastao u Zadru

Hrvatska redakcija Deutsche Wellea objavila je ‘priču s druge strane‘, ispovijed rođenog Zadranina koji je uoči Oluje pobjegao u Srbiju
Sergej Kanazir
 Ivana Mandić/Dw

Sergej Kanazir ima tipičan vojvođanski naglasak i pomalo razvučene samoglasnike. Jedino se stasom ne uklapa u okolinu:  mladića od dva metra često pitaju je li ima crnogorske pretke. On redovito odgovara kako nema. Ako znatiželjnici pitaju dalje, onda slijedi priča koja obično zbunjuje ljude navikle na jednostavne odgovore, piše Deutsche Welle.

Sergej je rođen u Zadru početkom ljeta 1989. Otac je iz okoline Knina, a majka je rođena u blizini Benkovca. Dok majka radi u trgovini, otac je zidar. U Zadru se dobro živi. Kanaziri imaju troje djece, pored Sergeja još starijeg sina i kćerku. Vrijedni su ljudi. Imaju kuću u zadarskom naselju Borik. Za dodatni prihod prodaju voće i povrće. Planiraju urediti sobe za turiste. Ali veliki povijesni događaji ne mare za želje i snove običnih ljudi.

Uoči osamostaljivanja Hrvatske raste napetost između Hrvata i Srba. Osjećaju kako je opasno biti manjina gdje god je većina bijesna. Najprije počinju neugodnosti na majčinom radnom mjestu, a za zidara s "krivim porijeklom" ima sve manje posla. Sergej je bio previše malen da bi se i sam sjećao tog vremena straha. Ali njegovi roditelji se sjećaju, a on priča: „Kao okidač odlaska kod rodbine u Mokro Polje je bila situacija kad su jedne noći mama i tata čuli ljude koji su ispred kapije razgovarali da li da bace bombu na našu kuću“.

Počelo je dugo izbjeglištvo

Majka s djecom napušta Zadar. Otac dolazi tri mjeseca kasnije. Njihova nada da će se vratiti u Zadar raspršila se početkom rata 1991. Useljavaju se u kuću izbjeglih Hrvata kod Knina. A njihova kuća u Zadru? U nju se useljavaju Hrvati, izbjeglice iz Slavonije.

Prva sjećanja Sergeja su upravo iz tog četverogodišnjeg kninskog razdoblja: “Kuća je bila trošna, odmah uz magistralu, imali smo veliko dvorište... I ogromno drvo s velikom krošnjom koje smo zvali Kuštelić. To je bio centar našeg dječjeg svijeta”. Živi se teško, mnogo toga nedostaje. Pomaže im teta koja radi u Švicarskoj, piše Deutsche Welle.

Na televiziji su mrtvi ljudi, spominju se Bihać, Grahovo, Glamoč, roditelji su uznemireni. Otac je mobiliziran, ali ima sreće što nije na bojišnici, stražar je na ulazu kninske kasarne. Pred samu operaciju „Oluja" nalažu mu prekomandu na položaj na Dinari. Majka je to otplakala. Ali „Oluja" je brža od prekomande. Za četvrti kolovoza 1995. Sergej kaže kako je jedan od datuma koji su obilježili njegov život: „Ranog jutra tog dana probudile su me detonacije jer me je silina jedne izbacila iz kreveta".

Brat je s njim u sobi, a sestra kod tete na drugom kraju grada. Otac je u kasarni. Majka pod granatama ide po sestru, ali ona je s tetom već napustila Knin. Majka se vraća po sinove. Oni čuče na paletama u podrumu susjeda koji je bio pod vodom. Majka se uspijeva s djecom ukrcati na kamion, stari „tamić“ u kojem su svi željeli samo prema Srbiji: „U meni su se smjenjivali tuga, bijes, osjećaj pretrpljene nepravde i ponajviše osjećaj bespomoćnosti, neizvjesnosti i - strah".

Banjalučki mesni narezak

Sljedeća stanica je Banja Luka, naselje Paprikovac gdje teta iz Švicarske ima kuću. Najprije su se u nju smjestili majka, brat i on. Sestra im se kasnije pridružila. Nisu znali što je s ocem. U centru Banja Luke se dijelila humanitarna pomoć za izbjeglice: "Sjećam se nekog mesnog nareska koji sam dobio, ništa ljepše u životu nisam probao”. Sergej kaže kako su neka sjećanja blijeda, a neka živa. Ponekad nije siguran je li je nešto vidio ili mu je to netko ispričao. Ali postoje i ključne slike: “Moment kad su se vrata otvorila, na njima je bio moj otac koji je zagrlio moju mamu, a nas troje smo mu dotrčali u naručje”. Porodica se ponovo okupila. Nisu imali ništa, ali su imali jedni druge.

Svi zajedno odlaze dalje, u Beograd kod rođaka. Potom u Grocku, a neko vrijeme su boravili u Obrenovcu. Unajmili su trošnu kuću s poljskim nužnikom. Sergej pamti nepodnošljivi smrad. Dobivaju izbjegličke legitimacije. “Kada sam išao kod liječnika i naslažu se zdravstvene knjižice na nekom šalteru, moja legitimacija je stršala. Bilo mi je neugodno zbog toga što sam i ja htio imati istu knjižicu kao i ostali". Sergej kaže da je isto osjećao i kad bi učiteljica, iz njoj znanih razloga, zatražila da izbjeglička djeca podignu ruke. Stidio se jer je mislio da ga ostala djeca sažalijevaju. Zahvaljujući zidarskom zanatu za oca ima puno posla: „Sjećam se da je ustajao rano ujutro i da mu je mama spremala `varenike i kruva` (prokuhano mlijeko s kruhom - op. ur.) i da se vraćao kasno navečer".

Obrenovačka osnovna škola je za Sergeja bila već druga koju je pohađao. Ali ni ona neće biti posljednja.

Beogradski život - i opet rat

Poslije dvije godine obitelj seli u Beograd, na Petlovo brdo. Ulica se zvala Mrakovačka. "Mom bratu, sestri i meni je preseljenje teško palo jer smo izgubili prijatelje koje smo do tada stekli. Plakali su oni, plakali smo i mi”. U jednosobnom stanu u zgradi, porodica počinje beogradski život. Djeca su komunikativna, brzo stječu prijatelje u susjedstvu. Ali ubrzo dolazi 24. ožujka 1999. Treći put od rođenja desetogodišnjem Sergeju rat svom silinom ulazi u život: "Ponovo doživljavam onaj osjećaj koji sam imao četiri godine ranije, samo je sad mnogo intenzivniji, jači, možda zbog boljeg razumijevanja riječi rat”.

Poslije bombardiranja roditeljima uspijeva prodati kuću u Zadru, s ušteđenim novcem kupuju kuću u Sremskoj Kamenici pored Novog Sada. Postaju državljani Srbije. Otac i majka se zapošljavaju u lokalnoj bolnici, tu će dočekati penziju. Sergej ide u već treću osnovnu školu. Poslije srednje škole upisuje agroekonomski smjer novosadskog Poljoprivrednog fakulteta. Sestra je tad već na Pravnom fakultetu, a brat kao budući sociolog na filozofskom. Seljenje je prestalo.

Studij se odužio jer Sergej od 2016. radi u Novosadskom humanitarnom centru. Počeo je raditi u ovoj organizaciji na distribuciji pomoći izbjeglicama koji prolaze kroz Srbiju. “Viđao sam majke s djecom i u njihovim očima strah, zebnju i neizvjesnost. Razumio sam ih i bilo mi je drago da im mogu na neki način pomoći. Vidio sam sebe u licima tih dječaka od pet ili šest godina iz Sirije, Iraka, Afganistana..."

Sergej se oženio prije godinu dana. Njegova supruga je Novosađanka čiji su roditelji iz Glamoča došli na studij u Srbiju. Kaže kako je njegova generacija potpuno integrirana u društvo, ne razlikuju se ni po govoru, ni po ponašanju od starosjedilaca. Ali dodaje da se niti poslije 20 novosadskih godina ne osjeća potpuno Novosađaninom. Nešto nedostaje.

Strah od šahovnice

Godine 2006. išao je u Banja Luku na svadbu bratića od tete, one tete iz Švicarske koja im je pomagala u teškim danima. Putovao je preko Hrvatske. Ovaj „povratak" poslije jedanaest godina ga je uznemirio još nadomak granice. Kad je vidio „šahovnicu“ na uniformama granične policije uznemirio se još više. Ali pri povratku sa svadbe u Hrvatskoj ih zaustavljaju prometni policajci. Opominju ih kako su pojasevi obavezni i za putnike na stražnjim sjedištima, puštaju ih bez kazne. Izrazito su ljubazni, piše Deutsche Welle.

Kasnije je u okviru projekta Novosadskog humanitarnog centra boravio u Zagrebu i Osijeku. Doživio je gradove kao lijepe. U povratku iz Zagreba posjetio je Jasenovac. Među obilježenim žrtvama ustaškog režima pronašao je dva Kanazira, jednog iz sela svog oca, a drugog iz Vinkovaca. Osjetio je u Hrvatskoj ono što smatra paradoksom srpsko-hrvatskog odnosa - bliskost i nepovjerenje koji se prepliću: „Ma koliko racionalno promatrao stvari i shvaćao kako su ljudi i tamo i ovdje isti, uvijek mi je negdje u podsvijesti osjećaj kako trebam biti `na oprezu`. Ne mogu se opustiti, ako se tako može reći“. Mnogo opušteniji je bio na primjer za studijskog boravka u Sjedinjenim Američkim Državama nego u zemlji u kojoj je rođen. Mogu li to razumjeti njegovi vršnjaci iz Hrvatske? „Mislim da ne mogu. Ne mogu ni Srbi iz Kragujevca ili nekog drugog grada u Srbiji".

Sergej Kanazir je pronašao svoj put. Ponekad razmišlja o tome što bi bilo da nije bilo rata, da je odrastao u Zadru. Ako glasno razmišlja, obično se drugi šale kako bi bio drugi Petar Grašo. Prema Zadru nema neki određen odnos jer nema niti uspomena na taj grad. Možda bi ga posjetio kad bi otišao vidjeti rodna sela svojih roditelja u Krajini. Ili ono što je od njih ostalo. Kako doživljava godišnje slavlje u Hrvatskoj u kolovozu? „Aktiviraju se duboke emocije koje su potisnute ili se o njima ne priča. Vjerujem, s obje strane".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. kolovoz 2020 08:36