Subota, 20. rujna 2014. godine, bila je iznimno kišan dan, prolom oblaka prao je najvišu hrvatsku planinu, vjetar svijao grane drveća, planinarske staze pretvarale su se u potoke. Peteročlana ekipa, mokra do kože, po skliskom i mokrom kamenju približavala se cilju. Gojzerice proklizavaju, voda se cijedi s odjeće, ali društvo ne odustaje. Još nekoliko koraka i na najvišem su hrvatskom vrhu, Dinari, na nadmorskoj visini od 1831 metar.
I stigli su. Erupcija ponosa, veselja, grljenja zasjenila je na trenutak kijamet koji se otvorio nad planinom. Suze radosnice teku i spajaju se s kišom na nasmijanim obrazima.
Velik trenutak za svakog planinara, osvajanje najviše hrvatske planine, a jednom je čovjeku u tom društvu bio još posebniji. Među planinarskom družinom tog je dana bio i Željko Brdal, 48-godišnji profesor povijesti iz Zagreba, strastveni planinar i - slijepa osoba.
Tog je dana Željko osvojio svoj pedeseti planinarski vrh i zaslužio srebrnu planinarsku značku. Danas, u međuvremenu, ima i zlatnu - osvojio je više od osamdeset vrhova, po čemu je među 600 najuspješnijih hrvatskih planinara. S jednom velikom razlikom u odnosu na ostalih petstotinjak - on ne vidi.
Kad smo se prvi put čuli i dogovarali za intervju, snijeg je neočekivano u travnju zabijelio Gorski kotar. “Evo, upravo se pakiram, idem u Gorski kotar na planinarenje, baš sam gurnuo ruku kroz prozor da vidim kakvo je vrijeme”, rekao je vedrim glasom. Na moju opreznu opasku da u Gorskom kotaru vladaju zimski uvjeti samo se nasmijao. Kasnije ću čuti priču o usponu na Dinaru i bit će mi neugodno što sam snijeg uopće spomenula.
Nosorog
Željku Brdalu nadimak je Nosorog. “Kad nešto zacrtam, to moram ostvariti. Ne znam odustati.”
I upravo je zbog toga svoju sljepoću i bolest koja je do nje dovela shvatio kao izazov. Jer Željko nije oduvijek slijep. S četiri godine obolio je od retinalne pigmentoze, genetske, nasljedne bolesti koja uzrokuje sljepoću, od koje boluje i njegova majka. Bolest se ne razvija kod svakoga isto. Netko može oslijepiti u nekoliko mjeseci ili nekoliko godina, a Željko za sebe kaže da mu je ipak dala šansu jer je završio redovnu osnovnu školu, srednju je pohađao u Centru za obrazovanje slabovidnih “Vinko Bek”, nakon čega je i upisao i završio Filozofski fakultet.
“S diplomom, 1995. godine, kao slabovidna osoba zaposlio sam se u Osnovnoj školi Dugave. Moram ipak zahvaliti toj svojoj bolesti jer mi je dopustila da se zaposlim i da upoznam suprugu prije nego što sam ušao u svijet mraka”, kaže mi o ozbiljnim temama veselim glasom kao da je upravo ispričao vic.
“Ne bi bilo dobro da sam se morao upucavati naslijepo”, ležerno dodaje prethodnoj priči šalu i smije se od uha do uha.
A kako je zapravo počela priča s planinarenjem? Zanimljivo je, priča mi Željko, da je kao videća osoba u devedesetima završio neku planinarsku školu, ali nakon toga nikad se nije popeo ni na jednu planinu. Zaraza planinarenjem javit će se puno, puno kasnije, kad je Željko već dugo bio sasvim slijep.
“Kad je moja kći Nika krenula u prvi razred, imala je sreću da je dobila učiteljicu koja je vodila planinarsku skupinu Gojzeki, u kojoj djeca i roditelji zajedno idu na izlete i druže se. Na prvi takav izlet otišle su moja supruga i kćer, a ja sam ostao kod kuće. Nije ih bilo cijeli vikend, a ja sam snuždeno razmišljao. Ne mogu sa svojom kćeri igrati tenis, ne mogu je voditi na bazen, a evo sad još jedna aktivnost u kojoj ne mogu sudjelovati. Sljedećeg tjedna sam otišao do njezine učiteljice i Alana Čaplara, koji vode izlete, i pitao bi li i mene možda pokušali povesti.”
I tako je krenulo. Na prvi izlet uputio se s Gojzekima u listopadu 2011. na Petrovu goru. Druženje, svjež zrak, mirisi i zvukovi... Ljubav je rođena.
“Zanimljivo, kad smo se spustili s uspona, voditeljica grupe sve je pohvalila i onda dodala da posebno čestita meni, jer sam ipak slijep. U tom se trenutku puno ljudi iz grupe počelo osvrtati i međusobno zapitkivati tko je među nama slijep. Zamislite, oni nisu ni primijetili da ja ne vidim”, kaže ponosno.
U planinarenju s ostalim obiteljima počela su se razvijati ozbiljna prijateljstva, kako među djecom, tako i među roditeljima. S vremenom je Željko s prijateljima koje je stekao u Gojzekima i planinarskom društvu Željezničar počeo odlaziti i na ozbiljnije izlete i uspone, počeo je “skupljati” osvojene vrhove u Planinarskom dnevniku i planinarenje mu je, priznaje ozbiljnim glasom, postalo kao droga.
“Da mogu, svaki bih vikend, ma svaki dan, pobjegao negdje u šumu i na planinu. To me opušta, to me usrećuje, tako punim baterije.”
Oči u planini
Iako postoje slijepe osobe koje planinare, što Željko često ističe i navodi da postoji i planinarska udruga slijepih “Prijatelji planina”, on je jedini čiji se pothvati u svemu mogu mjeriti s najaktivnijim planinarima koji vide. Neke njegove priče nevjerojatne bi bile i da ih ispriča osoba savršenog vida.
“Jedna od mojih luđih avantura bila je kad sam u jednom danu odletio u Dubrovnik, popeo se na Sniježnicu i isti se dan avionom vratio u Zagreb. Rekli su mi brojni prijatelji planinari da ni oni ne bi takvo što izveli. Ali meni je to bila jedinstvena prilika da osvojim taj vrh i morao sam je iskoristiti”, prisjeća se. Na povratku je, zbog procedure za osobe s invaliditetom u zračnoj luci, službenik htio da sjedne u invalidska kolica.
“Kažem ja njemu: Vidiš li ono brdo? Kaže on - da, to je Sniježnica. E, pa upravo sam se popeo i spustio s te planine, a ti hoćeš da se ja vozim u invalidskim kolicima”, prisjeća se s neskrivenim ponosom.
Svaki njegov izlet, uspon i planinarski pothvat zahtijeva puno više truda i organizacije nego kod osoba koje vide. On, dakako, treba videću pratnju, osobu koja će ga voditi. Treba nekako doći do lokacije, a ne može sam sjesti u auto i odvesti se. Zato su u njegovu planinarskom životu najveće blago ljudi, prijatelji i članovi planinarskih društava diljem Hrvatske koji s njim istražuju planine.
Uspon funkcionira tako da osoba koja vidi, Željkova pratnja, hoda ispred njega i u ruci drži prednji dio Željkova planinarskog štapa. Željko hoda iza i drži drugi kraj štapa uz pomoć kojeg onda osjeti ako je osoba ispred njega skrenula, popela se, spustila...
Osim toga, njegove pratnje i prijatelji njegove su oči u planini.
“Toliko mi detaljno sve opisuju da zaista imam osjećaj da i ja vidim. Dok hodamo, pričaju mi što je uz stazu, kakvo je drveće oko nas, kakvo kamenje pod našim nogama, kad se popnemo na vrh opišu mi pogled u detalje da ga i ja mogu vidjeti”, kaže taj planinar koji planinu doživljava kroz zvukove, mirise, a ono što nedostaje, sliku, nadoknade njegovi prijatelji pričom. On im se oduži, kaže, svojim vedrim duhom, šalama, održavanjem dobre atmosfere na izletu.
A da je upravo takav, trebalo nam je samo nekoliko minuta razgovora da se uvjerimo.
Željko djeluje kao da je činjenicu što ne vidi sasvim prihvatio, zbija šale na tu temu, otvoreno opisuje kako on vidi svijet (“sve mi je žuto, a ne crno kako biste pomislili”), postavlja pred sebe niz izazova koje onda ostvaruje. I uistinu je tako. Osim jedne stvari.
“Znate, mene uopće ne zanima kako vi izgledate. U Novom Zagrebu se snalazim jer ovdje živim cijeli život, za druga mjesta uvijek imam pratnju. I suprugu sam srećom vidio, i za mene će ona uvijek biti onakva kakvu sam ju vidio te 1998. kad smo se upoznali. Ni godinu starija, ni kilu teža. Samo je jedna stvar s tom sljepoćom od koje mi uvijek krenu suze. Samo jedna: to što nikad neću vidjeti kako izgleda moja kći”, prvi put u našem trosatnom druženju Željkov glas zadrhti. Nika ima 12 godina, a Željko je oslijepio prije 17.
Slijepi profesor
Tada, početkom dvijetisućitih, vid mu je počeo, kaže, “ozbiljno štekati”.
“Nije to ono da možeš reći oslijepio sam 6. 6. u 12 sati. To je išlo postupno, iz godine u godinu, iz dana u dan sam vidio sve slabije. Ne znam u kojem je trenutku baš nastupila potpuna sljepoća. Trenutak kad više nisam mogao vidjeti crni tisak je trenutak kad sam se učlanio u Društvo slijepih. Pokušao sam se neko vrijeme kretati bez štapa, ali onda sam i to pregrmio i otišao po bijeli štap.”
Željko je svjestan da ima sreće što je zaposlen i što je nastavio raditi i nakon što je izgubio vid. Posao, kaže, ipak daje sigurnost, osjećaj da si koristan, u krajnjoj liniji i novac. “Da danas ostanem bez posla, bez obzira na iskustvo i znanje, svjestan sam da me nitko ne bi zaposlio uz kandidate koji vide. Tako da je i posao moja velika sreća.”
Naravno, naviknuti se i organizirati posao u školi uz sljepoću nije bilo jednostavno.
Posljednjih pet godina ima status mentora i savjetnika, što znači da k njemu dolaze učiti pripravnici, budući profesori povijesti. Sada oni obavljaju birokraciju, a prije njih snalazio se na razne načine. Kad je imao pismeni ispit, zamijenio bi se s kolegom iz geografije koji bi čuvao učenike, a on bi održao njegov sat. Željko je, naime, profesor povijesti i geografije, no od geografije je morao odustati zbog vida. Teško bi se, kaže, snalazio na zemljovidima.
“Ne kažem da me nekad neki učenik nije prevario, vjerojatno je. No, puno sam ih ulovio u čitanju sa šalabahtera i to sam kaznio jedinicama i onda se više nisu usudili, pročulo se. Kako sam ih ulovio? Imam svoje metode, uvijek sam imao. Ali neću ih otkriti, trebaju mi još”, smije se profesor koji je napisao i dva udžbenika za povijest. I to nakon što je ostao bez vida!
“Kad sam oslijepio, nastava mi nije bila toliki problem koliko je to bila literatura. Obišao sam nekoliko izdavača i na kraju naišao na razumijevanje kod jednog urednika u Školskoj knjizi koji mi je dao knjige u digitalnom obliku. On mi je kasnije i ponudio da u koautorstvu s kolegicom napišem udžbenik za šesti razred.”
Prvo ga je mislio odbiti. Nije problem pisanje, on tipka sa svih deset prstiju, a kompjutorski program za slijepe koji koristi čita mu sve što je napisao. Problem je ponovno bila literatura. Za pisanje udžbenika treba pročitati građu iz različitih izvora.
No, tu se ponovo pokazalo zašto mu je nadimak Nosorog. Njegova supruga, tada još djevojka, i prijatelj skenirali su hrpu knjiga, on ih je preslušavao i na kraju zaista napisao udžbenik kao slijepa osoba. Kasnije je napisao još jedan. “Prvi sam napisao da si dokažem da mogu. Bio mi je to veliki izazov i morao sam pokušati. A drugi? Drugi samo zbog novca”, smije se.
100 vrhova
U novozagrebačkim osnovnim školama Željka dobro znaju i kao osobu koja je s južne strane Save popularizirala šah. Šahovsku ekipu u OŠ Dugave vodi otkad se zaposlio i nije prestao ni kad je ostao bez vida.
“Šah je neiskorišteni potencijal obrazovanja, uči djecu razmišljanju, koncentraciji... Uz to je jedini sport u kojem se mogu ravnopravno natjecati djevojčice i dječaci”, objašnjava Željko razloge zbog kojih je od prvog dana u školi preuzeo na sebe obavezu da djeca zavole tu igru.
S vremenom se šah počeo igrati i u drugim školama u Novom Zagrebu, a Željko je počeo organizirati Dugave Open, prvenstvo Novog Zagreba, natjecanje koje je s godinama postalo tradicija ovog dijela Zagreba.
“Moja je ekipa 2013. bila druga u državi, već 2014. bili su pobjednici. Eto, trebalo mi je dvadeset godina, ali uspio sam stvoriti prvake”, smije se.
Sunce se već odavno spustilo iza novozagrebačkih nebodera, Željko i ja se rastajemo nakon višesatnog razgovora koji je proletio u trenu. On se, dakako, sprema na novi izlet. Produljeni prvosvibanjski vikend provest će na Jadranu, u svoj Planinarski dnevnik upisat će tri nova vrha - na Korčuli, Pelješcu i Lastovu. Nakon što je lani osvojio zlatnu planinarsku medalju, za ovu godinu ima novi cilj. Sljedeće priznanje koje planinar može osvojiti je 100 pokorenih vrhova. Njemu je nakon prošlog vikenda ostalo još manje od dvadeset. I ne sumnja da će ih obići sve do kraja ove godine.