NISI SAMA...

Proveli smo dan s taksistom Davorom Ivoševićem: ‘Molim vas, u kliniku za tumore...‘

O bolesti ne pričamo. One ne žele opterećivati druge. Bore se za život, iscrpljene su, a opet pune optimizma. Gane te to, kaže taksist
Davor Ivošević
 Damjan Tadic/CROPIX

Ponedjeljak je ili možda utorak, rano ujutro. Pljušti nemilice i nervoza se uvukla među građane. Raste brzo, usporedno s vodostajem Save koja bi se, kako javlja radijski glas, uskoro mogla izliti iz korita. U tijeku su i građevinski radovi, grad je paraliziran i prometuje se otežano pa se zvuci trube miješaju s kišnim kapima koje u dosadnom ritmu udaraju o krov i haubu automobila.

- Ovo nije dobar dan za žurbu - pomisli vozač. Tamnoplavi Renault Laguna stoji u koloni na prometnoj ulici i ne mrda. Vozač je smiren, pomiren sa sudbinom, sluša radijske vijesti i čeka da se cesta otvori pa da svi nahrupe pravo, poput rijeke koja će se uskoro silovito izliti iz korita. Putnik je, pak, napet: vrpolji se i često razgovara na telefon, opravdavajući se što kasni na važan poslovni sastanak iako bi svakome trebalo biti jasno da na ovakav dan baš nitko i nigdje neće stići na vrijeme. "Možete li ikako voziti brže, molim vas?" upita vozača kao da nije svjestan realnosti. Ovaj mu se u sebi dobrohotno naruga pa nadoda kako bi mu možda vrijedilo odgoditi taj sastanak. Putnik je očajan. Poslovno odijelo u žurbi gleda u zastoj, skrola nešto po telefonu pa bez komentara izvadi krupnu novčanicu te je pruži vozaču, no ne uzima ostatak novca. Zatim, sav uznemiren, dohvati i svoju aktovku koju grčevito uzima, da bi uskoro napustio automobil i nastavio svoj put trčeći.

Šofer slegne ramenima. Uskoro se cesta otvori, a taksi s oznakom 4033 primi novu narudžbu za vožnju. Lokacija preuzimanja, Jarun. Taksist prepoznaje adresu. Blizu je. I bez pogleda na aplikaciju, zna gdje treba voziti. Kiša i dalje lije, čini se da neće stati mjesecima.

- Dobar dan, kako ste, kako je prošlo jučer - upita mladoliku putnicu koja bi, s tim svojim šarenim kišobranom, razveselila dan i najvećem mrgudu.

- Evo, ide. Dobro sam se naspavala. Uvijek dobro spavam kad kiši - odgovara mu. U taksiju dalje nema mnogo razgovora, ali putnica, kao i puno puta prije, opet koristi priliku da zahvali vozaču na njegovoj čovječnosti. Spominje da joj je muž morao autom na posao i da im se onaj drugi automobil, manji, pokvario. Poslije će, kaže, po sina u vrtić, no tada bi dosadna kiša već trebala stati. Barem ako je vjerovati prognozi, nadoda. Putnica spominje vozaču da će po sinčića ovaj put u vrtić ranije, prije poslijepodnevnog dječjeg odmora, kako bi stigla obaviti nekoliko kućanskih poslova te spremiti večeru. Suprugu je, naime, danas rođendan.

- Samo da vam večeru ne odnese Sava - našali se taksist.

image
Davor Ivošević
Damjan Tadic/CROPIX

- Ma, neka. Spremit ću novu - odgovori spremno putnica. Nailaze na novi zastoj na cesti. Ovaj put je iskočio šaht, a iz njega teče bujica vode.

- Magdalena - okrene se vozač, obraćajući se svojoj klijentici nježno i po imenu, kao da je poznaje od najranijeg djetinjstva.

- Mislim da ćemo danas malo kasniti. Ona ga sažaljivo pogleda pa, glasom kojim kao da ga želi utješiti, izrekne: - Ne brinite za to. Neće oni aparati nikamo pobjeći. S dvadeset minuta zakašnjenja, tamnoplava Laguna s oznakama Radio Taxi Zagreba staje ispred Klinike za tumore na zagrebačkoj Ilici. Magdalena bi danas trebala biti brzo gotova pa je taksist strpljivo čeka. Nakon izlaska iz klinike, vozi je natrag na Jarun. U automobilu je i ovaj put, kao i svaki kad se iz klinike vraćaju, tišina. Vozač u retrovizoru ugleda suzno lice.

- Ma to ja jer je prestala kiša - našali se Magdalena, vidjevši kako je on promatra na ogledalcu. Zatim obriše suze, a taksist okrene temu ne bi li razbio neugodu. Zanima ga što će spremati mužu za večeru. Ma, ne zanima ga, pravo govoreći, jer i sam je već ogladnio. Ali treba o nečemu govoriti kako bi joj skrenuo crne misli i otjerao onu suzu s oka. Nakon dolaska na Jarun lijepo se pozdrave, a vozač isprati Magdalenu koja pod šarenim kišobranom skakuće preko lokvi. Pomisli kako je puna života. Već za koji dan, opet će se vidjeti. Čim ga obavijesti aplikacija, stopirat će vožnje i krenuti po nju pa je odvesti na isto mjesto. Vozač iz uvodne priče je taksist Radio Taxija Zagreb Davor Ivošević (54). Magdalena bi se mogla zvati i Anja, Maja, Lidija ili Branka. Možda i Silvija, ili Jelena. Mogla bi imati 25, 40 ili 60 godina. Mnoge je žena u protekle dvije i pol godine prevozio, govori nam Ivošević, no sve su one dijelile jednu stvar: išle su na kemoterapije i liječile se od opakih bolesti. Udruga Nismo same koju vodi Ivana Kalogjera, a pokrenula ju je na temelju osobnog iskustva, na brojne načine pomaže osobama oboljelim od karcinoma, a jedan je od njih i projekt "Nisi sama - ideš s nama!" kojim plaćanjem taksi-prijevoza olakšavaju život pacijenticama u mučnom procesu kemoterapije.

Prva je žena u bolnicu bila prevezena 14. ožujka 2018. Predsjednica udruge Ivana Kalogjera znala je koliko ženama koje odlaze na kemoterapije znači činjenica da to ne moraju činiti javnim prijevozom, što su uskoro potvrdili i komentari korisnica usluge. Žene su to koje mahom udruzi ističu kako im je najvažniji upravo taj osjećaj da nisu same, da je nekome stalo i da se brine o njima.

"Taj ljudski kontakt, gdje je cijeli lanac ljudi uključen, daje nam snagu da i mi izdržimo i da se borimo, ali nam daje i čvrstu nadu da ćemo uspjeti, jer tu su oko nas divni ljudi kojima je stalo", komentirala je jedna korisnica u svom e-mailu udruzi, a druga je istaknula koliko joj znači činjenica da nije "Pale sam na svijetu". Njezine su terapije i boravak u Zagrebu, napisala je korisnica čiji smo e-mail dobili uvid, "znatno olakšane svesrdnom pomoći i zalaganjem udruge".

"Nemam riječi kojima bih opisala zahvalnost", piše dalje korisnica, dodajući da je stigla iz provincije u velegrad na liječenje, bez posla i novca, sa silnom željom da završi liječenje.

"Nisi baš ni poletan... Jer si još pun kemije od prethodne terapije. Ne snalaziš se ni u gradskom prijevozu. Zabrinut si zbog mnogo čega, i onda iskrsne vaša udruga, jedna Ivana, jedan e-mail koji govori kako je moj prijevoz upravo naručen... Toliko jednostavnosti u par rečenica. Par rečenica, koje su mi jako pomogle da se bolje osjećam", piše u svom e-mailu udruzi Nismo same jedna od korisnica taksi-usluge, žena oboljela od karcinoma.

S taksistom Ivoševićem razgovaramo u kafiću u blizini Klinike za tumore u Ilici, gdje je upravo dovezao jednu pacijenticu, a drugoj je, kaže, pokupio dokumentaciju koju će joj kasnije odnijeti na kućni prag. Rani je listopad, a širom svijeta svake se godine upravo u listopadu obilježava mjesec podizanja svijesti o raku dojke, kako bi se usmjerila pozornost i potpora javnosti prema važnosti ranog otkrivanja i liječenja ove podmukle bolesti.

- Gledajte, to je neobična situacija. Od svih žena koje sam vozio na kemoterapije dosad, samo jedna žena bila je doista loše raspoložena, utučena. Sve druge su bile dobrog raspoloženja, vedre i optimistične, pune zahvale što ih vozim. Hoću reći, dogodi se da vozim zdrave ljude, pa budu nervozni, žure se, još ako je zastoj u prometu, ta nervoza prelazi i na mene, ali ja zadržavam profesionalnost - govori Ivošević, jedan od sto i više taksista iz Radio Taxija Zagreb s kojim udruga Nismo same surađuje na ovom hvalevrijednom projektu. Kad je projekt počeo, priključilo mu se desetak taksista, no broj je uskoro narastao na više od stotinu.

- Vrlo rijetko razgovaramo o bolesti, pregledima i kemoterapijama. Pretpostavljam da o tome žene razgovaraju sa svojim najbližima. Uglavnom razgovaramo o tome kako im puno znači ta vožnja, jer su ponekad iscrpljene, a žive daleko od bolnica. Ne mogu tako iscrpljene u javni prijevoz, često nemaju vlastiti automobil pa im te vožnje doista mnogo znače. One ne ulaze u detaljnu priču o bolesti, ne razgovaramo o tome u kojoj je fazi bolest ili slično, ali pričamo o svakodnevnim stvarima - nastavlja Ivošević, dodajući da te žene, bolesti unatoč, žive normalne živote pa teme razgovora variraju od kućanskih poslova, preko vremenske prognoze i stanja u prometu sve do djece i toga što ona rade i kako su trenutačno. Mnoge je žene, kaže mi, vozio više puta pa se već poznaju. U takvim se situacijama, komentira taksist, kratko porazgovara i o tome što je bilo u bolnici i kako idu terapije.

image
prva je žena u bolnicu bila prevezena 14. ožujka 2018.
Marko Todorov/Cropix

Žene su to raznih dobi, nastavlja Ivošević, a sjeća se da je najmlađa koju je nekoliko puta vozio na kemoterapije, prema njegovoj procjeni, imala između 25 i 30 godina. Svojom Lagunom obilježenom brojkom 4033 u zagrebačke je bolnice dovodio i žene iz okolice Zagreba, primjerice iz Samobora ili Velike Gorice. Ponekad ih, kaže, pričeka ispred bolnice pa odvozi doma, a ponekad to učini njegov kolega. Ovisno o radnom ritmu i trajanju tretmana.

- Sjećam se kada smo dobili ponudu od našeg udruženja da kreće akcija. Uopće nisam dvojio, nego sam se uključio. Mislim da je to stvarno okej, i da je to mala stvar, ali važna, kojom možemo pomoći tim ženama. One znaju biti iscrpljene pa ne mogu se voziti javnim prijevozom. Mnoge nemaju vlastiti automobil, ili su ga uzeli muževi koji moraju na posao. Mnoge su i samohrane majke pa im takva pomoć stvarno dobro dođe - komentira taksist s 12-godišnjim iskustvom, koji se prije bavio ugostiteljstvom. Ivošević nastavlja o tome kako se stranka koju vozi "samo potpiše". Na papiru je navedeno njezino ime i relacija vožnje. Račune taksist predaje svom udruženju kojemu udruga Nismo same plaća s popustom od 10%, što je, kako kaže, njihov doprinos. Udruga se financira donacijama, a vožnje osobno naručuje i logistički organizira predsjednica Ivana Kalogjera.

Do današnjeg dana, za takve je vožnje plaćeno 624.165,48 kuna, a prevezeno je je čak 10.209 žena. Broj korisnica usluge dosegnuo je 306. Nažalost, njih je petnaest, prema informacijama kojima raspolaže udruga, u međuvremenu preminulo od bolesti. Taksist Ivošević kaže da je prije korone imao i desetak takvih vožnji mjesečno, što znači da je u dvije i pol godine projekta oko 240 puta odvozio žene u bolnice na kemoterapije. Osim u Klinku za tumore, odvozio ih je i u bolnice na Rebru, u Vinogradsku te na Jordanovac, u Kliniku za plućne bolesti.

- Kad je počela korona, počeo je opadati broj takvih vožnji. Barem ako je suditi prema mojim vožnjama, gdje osjetim znatnu razliku. Prošli mjesec imao sam jednu ili dvije vožnje. Svi pričaju da je korona, zapravo, usporila ostale procese i preglede u bolnicama pa vjerujem da je do toga - nastavlja taksist pa se prisjeća i najsretnijih trenutaka u dvije i pol godine projekta. Iz njega riječi vadimo teško, samozatajan je i ponaša se kao da ne želi ispasti humanitarac. Svoje vožnje, čini nam se, ne smatra osobito herojskima, posebno s obzirom na to što prolaze njegove stranke koje odvozi u bolnice.

- Jedna gospođa iz Španskog. Bila je tako sretna kad je primila posljednju terapiju. To je već put k mogućem ozdravljenju, i to su mnogo sretniji razgovori koji se tada vode u taksiju - prisjeća se Davor Ivošević kojega pitamo i kako na njega djeluju svi ti razgovori, činjenica da žene odvozi na kemoterapije i da neke od njih, nažalost, možda više neće vidjeti.

- Kako da vam kažem, ne djeluje to nepovoljno na mene. Sretan sam što mogu pomoći. Da, teško je kad promislite da se te žene, zapravo, bore za život. Ali uvijek razmišljam kako sam kotačić u njihovu ozdravljenju i nastojim biti optimističan, prema sebi i prema njima - objašnjava. Ivošević je invalid Domovinskog rata i, kaže, danas ne vozi toliko puno koliko voze neki od njegovih kolega. Teško mu je dugo sjediti za volanom. No veseli ga što može pomagati ženama oboljelima od raka.

Pitamo ga što žene govore o tretmanu u bolnicama, ako o tome uopće govore? Ne može se, kaže, sjetiti da se ijedna od njih žalila na tretman. Jedna njegova susjeda, koju često vozi na kemoterapije, često hvali ljubazno osoblje i doktore u bolnicama. Zatim se opet vraća na optimizam svojih putnica.

- To je nevjerojatno, kako su one vedre. Prava su inspiracija. Vjeruju u ozdravljenje i dobro djeluju na mene - završava Ivošević pa pogledava na sat, požuruje s kavom koju srče te ustaje sa stola. U Klinici za tumore u zagrebačkoj Ilici jedan je tretman upravo završio i ženu treba prevesti kući. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. listopad 2020 21:09