"Kad se smiješ... nastavi se smijati. Cijeli se svijet smije s tobom", glase prvi stihovi pjesme "When You're Smiling" koju su 1928. godine napisali kantautori Larry Shay, Mark Fisher i Joe Goodwin.
Da u tim stihovima ima nešto magično, nešto istinito, svjedoči činjenica da postoji čak 25 različitih verzija te pjesme. Tu pjesmu, koja slavi osmijeh i njegovu moć, pjevali su Dean Martin, Duke Ellington, Ella Fitzgerald, Frank Sinatra, Judy Garland, Louis Armstrong, Nat King Cole, Rufus Wainwright, Michael Bublé i mnogi drugi.
Ukućani, prijatelji, susjedi, poštar, trgovci, dostavljači, vozači u javnom prijevozu, kolege na poslu, simpatija s druge strane šanka, stranci na ulici. Sve ih prvo dočekamo s osmijehom, a potom se od njih s osmijehom i rastanemo. To radimo svaki dan. Takva nam je priroda. Bez toga ne možemo.
Nažalost, trenutno bez toga moramo ili ćemo morati.
Pandemija koronavirusa koja je iz našeg globalnog sela uzela više od 170 tisuća života uzela je još nešto - naše osmijehe. I još puno toga.
Danas je mnogima preporučeno, a nekima i naređeno, nositi zaštitne maske kako bismo se potencijalno zaštitili od zaraze. U nekim azijskim zemljama one su nužne zbog onečišćenog zraka, dok ih se u drugima nosi iz poštovanja prema zdravlju drugih. Većina žitelja drugih kontinenata vide ih samo kada ih posjete turisti iz Azije.
Maske su zaklonile važne vizualne signale koje ljudi tisućama godina koriste kako bi komunicirali, kako bi se razumjeli i kako bi našli zajednički jezik, piše Associated Press. "Naši se umovi fokusiraju na lica na isti način na koji se leptiri fokusiraju na cvijeće zato što su nepresušni izvor informacija", rekao je za Associated Press Daniel McNeill, autor knjige "Lice" koja je izašla 1998. godine.
Maske su nam naglo i nasilno uzele pola lica i sve emocije koje njime možemo izraziti.
Smijanje i mrgođenje, pokreti usana i bore na rubu ustiju te trzaji obraza. Odobravanje ili neodobravanje. Refleksne geste koje zajedno s očima drugome mogu reći, 'nemam zle namjere', a mogu reći i, 'odstupi'. To je samo dio informacija koje maska skriva. "To čak nije ni skrivanje. To je blokiranje. To je komunikacijska barijera. Je li se ona smije? Je li sarkastična? Je li sretna što me vidi? Ne mogu doznati", kaže Christie Cawley, konzultantica za poslovne vještine u tvrtki tHRive koja pomaže neprofitnim udrugama.
"Kada se ljudi s maskama gledaju u oči, ne znaju je li druga osoba prijateljski nastrojena ili nije", dodaje Cawley. "Cijeli jedan komunikacijski kanal koji možemo koristiti je prigušen, pa čak i pomalo ugašen."
Mnoge su zemlje diljem svijeta uvele mjere koje kažu da se zaštitne maske u određenim situacijama moraju nositi kako bi se suzbilo širenje koronavirusa. Doda li se tim mjerama želja ljudi da se zaštite od zaraze, doći ćemo u vrlo konfuznu situaciju. Umjesto da si prilazimo na otvoren način, mi to radimo bez pomoći lica i informacija kojih njime s drugima dijelimo. Ne mnogo drukčije od astronauta, ronilaca ili drugih koji žive i rade u opasnim uvjetima.
"Osmijesi imaju različite stupnjeve i mogu komunicirati toplinu, sposobnost, povjerenje, privlačnost i sl.", rekla je za Associated Press Fan Liu, profesorica znanosti odlučivanja i marketinga na Sveučilištu Adelphi koja se bavi istraživanjem neverbalne komunikacije. "Naše shvaćanje tih karakteristika uvelike utječe na našu svakodnevicu, pogotovo u društvenom okruženju", rekla je.
"Neverbalni znakovi igraju središnju ulogu u komunikaciji, čak i kada ih nismo svjesni. Kada tih znakova nema, ljudi će se prije orijentirati na ishod, a ne na proces", dodala je Liu i konstatirala da se zbog maski gube određene nijanse u ljudskoj interakciji.
Grafit u San Franciscu koji prolaznike pita: "Gdje je tvoja maska?"
Nije slučajnost što je vjerojatno najpoznatija slika na svijetu portret i što sumnjiva lica u modernoj kulturi ista često skrivaju.
Leah Lizarondo, suosnivačica i direktorica dobrotvorne organizacije 412 Food Rescue, kaže da članovi njezinog tima prilikom dostave hrane potrebitima ne mogu izraziti toplinu i suosjećanje koji su tim ljudima nerijetko potrebni jednako kao i obroci. Nema stiska ruke, tapšanja po ramenu, osmijeha na dolasku i rastanku. Dostave su beskontaktne, a lica članova tima skrivena iza maski. Lizarondo kaže da se osjeti nedostatak ljudskosti.
"Ima nešto nadrealno u tome kada imate posla s nekim i ne možete vidjeti kako se smije. To je upravo suprotno od zamišljenog. Mi ne želimo biti samo transakcija, želimo da to bude odnos", rekla je. "Trudimo se stvoriti analogije suosjećanju, ali nisam sigurna da nam uspijeva."
Profesorica psihologije Mary Inman s fakulteta Hope u američkoj saveznoj državi Michigan kaže da odgovor leži u osnaživanju i korištenju drugih komunikacijskih alata. "Nemojte se oslanjati samo na jednu stvar. Namrgođene obrve mogu znači da je netko ljut, ali i da je zbunjen. A može biti i da osoba jednostavno nije ponijela naočale pa ne vidi dobro", pojasnila je.
"Moramo si dati vremena i moramo tražiti pojašnjenja. To će usporiti komunikaciju, no to može biti i dobra stvar... Ako slučajno budemo morali nastaviti nositi maske, onda ćemo morati usporiti i biti jasniji."
Dok se ne snađemo u novom komunikacijskom okruženju, sigurno će biti neugodnih situacija. Ako ništa, ostale su nam oči. A one su prozor u dušu. Lingvist i sociolog Dan Everett s fakulteta Bentley kaže da je lice ipak glavno. "Lice je u centru pažnje, a sada smo ga izgubili. To je povećalo udaljenost između nas", rekao je. "Na neki način, sada smo poput pasa bez repova."