Sedam koncerata, sedam rasprodanih dvorana diljem Slovenije odradili su Oliverovi Dupini sa svojim glazbenim gostima, a dodatnu čar dodali su dugogodišnji prijatelji karizmatičnog pjevača koji nikoga u publici nisu ostavili ravnodušnim. Rasprodane dvorane diljem te zemlje dale su nagovijestiti da će biti riječ o jedinstvenom ozračju. I tako je bilo. Na pozornici su se izmjenjivali poznati pjevači: Tedi Spalato, Jasna Zlokić, klapa Cambi, Davor Radolfi, Zorica Kondža, Jure Brkljača, klapa Bonaca, Danijela Martinović, Petar Grašo i Tony Cetinski.
No, prije svega priča su Dupini, Oliverovi prijatelji, vjerni glazbeni pratitelji koji su dva i pol desetljeća s pjevačem dijelili dobro i zlo. Ova turneja, koju je Oliver dogovarao, za te je momke bila posebno emotivna, svatko je bio u mislima sa samim sobom, na pozornicu su se uspinjali u tišini. No, kada su na nju kročili, odlučili su iz onoga čistog dalmatinskog dišpeta dati svoj maksimum, izvući ono najbolje od sebe.
Pozitivna energija
Oni skromno kažu kako su upravo pjevači donijeli toliko pozitivne energije da na kraju toga glazbenog puta osjećaju samo ponos.
Jer, ne čudi što iskreno priznaju da su se pribojavali nastupa. Oni su prvi put u svojoj dugogodišnjoj karijeri stali na pozornicu bez Olivera.
- U mislima nam je neprestano taj njegov božanstveni glas koji nam je sada miješao osjećaje. Istodobno smo bili neizmjerno tužni, sjetni, ali i ponosni što smo pred toliko ljudi uspjeli iznijeti tu emociju. Jer, kad vidiš te osjećaje u publici, ljude koji su nas slušali suznih očiju, nitko, baš nitko nije mogao ostati ravnodušan. Unatoč velikom broju izvođača i gunguli iza pozornice, ni na jednom nastupu nitko nije povisio glas, ponijele su nas sve te dobre vibracije - priča Goran Franić Njoko koji sa svojim prijateljima Aljošom Draganićem Vrančićem, Silvijem Petričićem i Kamenkom Tulićem čini grupu koja desetljećima zajedno dijeli pozornicu.
- Definitivno nam je bilo najteže na prva dva koncerta, u dvoranama u Ljubljani i Mariboru. Razlog više nego jednostavan: nismo svirali otkad je Oliveru otkrivena ta strašna dijagnoza, bolest za koju nema lijeka.
Život u nevjerici
Otad je prošlo godinu i pol. Živjeli smo u nevjerici, skupa s obitelji smo čekali, nadali se, ali i vrlo dobro znali da se takva bolest teško pobjeđuje. Unatoč svemu, nadu nismo gubili. Cijelo vrijeme bili smo u kontaktu s obitelji Dragojević, svima nam je u tom trenutku glazba bila na posljednjem mjestu. Oliver, unatoč svemu, nije gubio vjeru u ozdravljenje, želja u njemu bila je jaka, no, nažalost, nije išlo - ispričao nam je Goran Franić koji se s Oliverom družio od davne 1976. godine kada su i prvi put zasvirali zajedno.
Dupini su sa svojim meštrom posljednji put zasvirali u Mostaru, pamte i datum. Kažu, bilo je to 23. lipnja 2017. godine. Sada su stavili glave na kup i zaključili da ne misle stati. Mirovina im ionako nikad nije bila opcija. Stoga užurbano rade na velikim planovima za iduću godinu.
- Kad o svemu promislimo, naš put koji smo zajedno prošli najbolje opisuje pjesma ‘Vridilo je’. Radi nas, njega, publike. Stoga taj emotivni oproštaj od njega želimo priuštiti ljudima diljem svijeta, u svim državama u koje je Oli rado odlazio, pjevao, družio se. I svaki se put iznova s fanovima veselio. U pripremi je odlazak “preko bare”, u Australiju i Ameriku, no na koncertima želimo okupiti publiku po cijeloj Europi. Upravo je u tijeku dogovaranje termina, a sve u suglasnosti s obitelji Dragojević - najavljuje Njoko koji kaže da se pripremaju koncerti u Zagrebu, Splitu i Puli, ali to će biti bez njih, u nekom drugom ozračju.
A kako je počela kemija između Dupina i Olivera, koji su se u bivšoj državi na binu penjali pod nazivom Delfini?
- Jednom prilikom, u ljeto 1995. godine, Oliver je došao kao gost na splitski Zvončac gdje smo mi svirali kao prateći bend Doris Dragović. U jednom se trenu, na nagovor prijatelja, uhvatio mikrofona i tad je sve krenulo. Očito je to bio sudbinski susret - ispričao je Siki.
Uz legende
No, cijelo društvo znalo se godinama ranije, bubnjar Kamenko Tulić svirao je s njim još 1965. To su bile godine kada se širila dobra vibracija grupa Batali. Goran Franić Njoko je, pak, 1976. godine prvi put s njim zasvirao u bašti Mosor na splitskim Bačvicama, a pred publiku su tada izlazili kao grupa Plamen. Upravo se ta godina pamti i po Oliverovoj prvoj studijskoj ploči “Ljubavna pjesma”. Krajem 60-ih nastaju Delfini, da bi tijekom rata grupa preimenovala naziv u Dupine. Aljoša Draganić Vrančić došao je u bend 1995. godine i otad pa sve do danas postava se više nije mijenjala.
- Oliver je uvijek gledao tko je u ekipi kakav čovjek, a tek onda kakav je tko muzičar. Strašno su mu bili bitni međuljudski odnosi. No, nikako ne smijemo ne spomenuti i naša dva nezaobilazna vanjska suradnika, Dražena Bogdanovića na saksofonu i Jana Ivelića na udaraljkama i bubnju - napominju Dupini.
No, njihov glazbeni život nije vezan samo uz Doris i Olivera. Vraćajući misli unatrag, spominje i suradnju s ostalim glazbenim velikanima.
- Bili smo na turneji po SSSR-u s Terezom Kesovijom, no na tom putu nismo imali sreće. Zatekla nas je vijest da je pjevačici preminuo otac pa je ona, naravno, odjurila kući. Mi smo u tuđini ostali sami, a naš ostanak tamo ušao je u povijest. Pratili smo i Meri Cetinić, Krunoslava Kiću Slabinca te Vicu Vukova. S Vicom smo radili poslije tzv. crne liste kada se zbog političke situacije nakon 22 godine vratio u zemlju. Zanimljiva je činjenica da je tada s nama svirao Saša Lukić, otac danas poznatog kantautora Dragana Lukića Lukyja - otkriva Njoko.
Budući da su tijekom godina svi oni u bendu postali jedna velika obitelj, ponosni su na činjenicu da se nikad nisu svađali. Otkrivaju kako je nepisano pravilo oduvijek bilo da jedan drugome sve kažu u lice, i to je razlog što su tolike godine opstali.
Brojne anegdote
- Naravno da ne postoji idealna veza, ali ova naša itekako dobro klapa. Svi smo mi vezani jedan uz drugoga na milijun načina. I bez obzira na to što Oliver fizički više nije tu, s nama, i dalje smo usko vezani uz njegovu obitelj. A oni su nam tu vezu vratili na najljepši mogući način koji se nikad ne zaboravlja. Dali su nam čast da smo mogli biti s njim u njegovim posljednjim trenucima. Ja bih rekao da smo ga na jedinstven način ispratili u glazbi, ali na isti način i na drugi svijet. Smatram, na najljepši mogući način - emotivno kaže Njoko i nastavlja:
- Kad pričamo o Oliveru, mi i ne možemo njegov odlazak shvatiti ozbiljno, to naš mozak jednostavno ne percipira.
Uz legendarnog pjevača vežu ih brojne anegdote, puno smijeha, veselja, ali i neizbježnog nestašluka. Družili su se poput tinejdžera.
- Jednom smo se okupili u Postirama na Braču gdje je Oliver donio ribu, koju je sam ulovio, kako bismo spremili ručak. I dok smo je pekli na gradele, on se nešto zainatio, uzeo Gavrilović paštetu i mrtvo-hladno je jeo. Ribu nije želio niti okusiti. Sve samo da bude nama u inat. Morao je uvijek biti kontra. Slično je bilo i na putovanju u Istri. Cijeli nam je život govorio da njemu tartufi smrde i da nisu nikakva delicija. Ponavljao bi da mu imaju miris na staru, vlažnu kuhinjsku krpu. I onda iz nekog samo njemu znanog razloga iz dišpeta je naručio tri porcije tartufa i sve ih pojeo. Što reći? Takav je bio naš Oliver - smiju se momci.
Nastavljajući priču o njemu, uglas spominju da nikako nije volio gubiti “na karte”.
- Igrali bismo briškulu i trešetu i parovi bi uvijek bili isti: Oliver i Kamenko protiv Njoka i Sikija. I sve je bilo sjajno, osim kada bi gubio, doživljavao bi te trenutke kao da je kraj svijeta.
No, s druge strane, kažu, držao se svojih principa i od njih nije odustajao. Kada je nešto rekao, čvrsto bi stajao iza tih riječi. Tako je bilo i s odlaskom na koncerte u Srbiju. U jednom je trenutku odlučio da neće ići i nikad nije pogazio svoju riječ.
Forca u Dupinima i dalje postoji, ali ne bi se više nikad vezali samo uz jednog izvođača. Kažu, to više ne mogu.
- Na raspolaganju svima, ali ne vjerujemo da ćemo s nekim ostati za stalno. No, ako nas pitate tko nam je nekako najbliži, onda ćemo svakako izdvojiti Tedija Spalata.
I na kraju ove priče pitamo Dupine kako bi oni opisali svog Olivera. A oni uglas kažu:
- Volio je male intimne dvorane, ali iznimno se veselio i onim svjetski poznatima poput Opera Housea u Sydneyju, State Theatrea i Hamer Halla u Melbourneu, ali i svirke na Novom Zelandu. Uživao je u jazzu, a za svoj gušt volio bi zasvirati nakon svakog koncerta s prijateljima. Posebno bi bio razdragan kada bi pala pjesma u četiri glasa. Naravno, nakon dobre spize.
Posljednjih desetak godina bilo mu je neizmjerno drago s nama sjest u kombi i tako odlaziti na putovanja. Ma, najvažnije mu je bilo da društvo bude po njegovu guštu, puno smijeha i dobre, zdrave zafrkancije.
Takav je bio naš Oli.