StoryEditor
SNAJPERIST IZ PUMA

Romski pripadnik legendarne varaždinske brigade: Prvi sam 5. kolovoza stajao na kninskoj tvrđavi

‘Kad sam došao u Pume mislio sam da će me zvati Cigo, a dobio sam nadimak Floki. A onda su me svi zaboravili‘, kaže za Nedjeljni

Florijan Novak na prvu se čini kao stostruka ličnost. Čas hladnokrvan, pa emotivac, odlučan, jeziv, dobričina. Vojnik. Ma, vojničina. Floki je prvi hrvatski vojnik koji se 5. kolovoza popeo na kninsku tvrđavu. Kao snajperist i mitraljezac Puma išao je prvi da suborcima javi je li put čist. Nigdje to nije zabilježeno. Niti je Flokija briga. Sljedećeg je dana, onoga koji danas slavimo kao Dan pobjede, otišao doma u Međimurje. I nikad više nije bio u Kninu. Sam nije imao po što, a zvali ga nisu. I Floki je pao u zaborav. Nitko ga se nije sjetio kao jednog od trinaest Puma koji su prvi zakoračili na oslobođenu tvrđavu ponad Zvonimirova grada. Tek si je lani brigadir Marijan Kretić dao zadatak otkriti tko je četvrti čovjek koji na mutnoj fotografiji stavlja hrvatsku zastavu na zidić tvrđave. I tim činom neformalno označava kraj Domovinskog rata.

Ne zna Floki jesu li ga zaboravljali namjerno ili slučajno. Florijan Novak međimurski je Rom. Mislio je da će ga u ratu zvati Cigo. Zvali su ga Floki. Nikad u 25 poslijeratnih godina nije bio na nekoj svečanosti na koju su zvali Pume. Osjeća li se odbačenim, da ga preskaču?

- Točno to. Ne znam zašto. Ne znam smeta li im što sam Rom - ne voli Floki političare i protokole.

Floki ne sliči Florijanu. Preromantično je to ime za niskog, vižljastog 49-godišnjaka tamne puti i tankog brka. Iako su ga godine i neuredan život pojeli, ima on unutarnju snagu. U oči ne gleda. Praznim pogledom zuri u pod. Nepovjerenje?

- Ne. Tako se koncentriram. Od rata ne gledam ljude u oči. Gledao sam dolje i brojao. O broju sekundi ovisilo je kud će granata - vrlo je miran. Oči su neprozirne. Pogled tup, povremeno suzan. Ne znam je li me ijednom pogledao u lice, a sigurna sam da zna nemali broj mojih bora oko očiju. Izaziva Floki neku jezu. Ne može ga se “pročitati”. Ali sigurna sam da je on pročitao mene.

Kad je 1991. godine pobjegao iz JNA i priključio se HOS-u, bio je, kaže, klinac.

image
Florijan Novak
 
Srdjan Vrancic/CROPIX

- Služio sam vojsku na zagrebačkom aerodromu. Čim su počeli problemi, odlučio sam pobjeći i istog se dana u Čakovcu priključio HOS-u. Kad sam ih pitao primaju li vojnike, rekli su ‘ti si još prebalav’. Odgovorio sam im da sam tog trenutka došao iz vojske. Nisu vjerovali sve dok nisam skinuo jaknu i ostao u košulji JNA. Rekli su ‘skidaj to’ i dali mi crnu košulju - govori Floki. Kuda je te noći otišao na teren, ne sjeća se. Bio je jedini međimurski Rom u HOS-u. U Međimurju živi većina hrvatskih Roma pa je Floki, moguće, bio i jedini u Hrvatskoj. I u Pumama je poslije bio jedini Rom.

Floki nije odrastao u jednom od sedam romskih naselja u Međimurju. Ne zna misle li o njemu kao o bedaku ili heroju jer je četiri godine bio u ratu.

- Bio sam udomljen u obitelj u čakovečkoj Savskoj Vesi. Ne znam tko su mi otac i majka, ni ne želim znati - ton je isti.

Tek pogled postaje tvrđi, nozdrve šire. Floki je volio ići u školu, nije bio lijen. Iako se - tada nesrećom, ali sve u svemu srećom - izvukao od djetinjstva u romskim naseljima, ogrezlima u kriminalu, Flokija život nije mazilo. Ispada da je rat bio dobar za njega. I on za vojsku. Ali život na socijali nije izbjegao. A mogao je. I trebao. Da je bilo pravde.

Mirovinu je Floki dobio 24 godine otkad je ranjen i 23 godine nakon što je bio prvi hrvatski vojnik čija je noga kročila na kninsku tvrđavu po oslobođenju grada. I 21 godinu nakon što je teško ranjen. Taj je novac, 3400 kuna, jedva dobio.

- Živio sam od socijale. U jednom sam trenutku probao do mirovine preko Zavoda za mirovinsko. Pokazao sam im dokumente, rekli su mi da nemam šanse. Ni moj obiteljski liječnik nije htio potpisati. Zašto? Ne znam. Govorili su mi da nemam ovo pravo, ono... Dobro, mislio sam, ako nemam - nemam. Živjet ću s 800 kuna socijale i što mogu. Tako sam i živio - još uvijek istim tonom, bez dizanja ili spuštanja tona glasa, afektiranja, bilo kakve mimike priča Floki.

image
Florijan Novak u Kninu
Privatna arhiva

Svoju je, Bog zna, ali i vojska, zasluženu mirovinu, uspio dobiti tek preklani. U tome mu je pomogao bivši suborac iz HOS-a, Pavao Jazvić. S njim je bio tog kolovoza 1992. godine kad je ranjen na istočnoslavonskom bojištu.

- Floki je u kolovozu 1992. godine bio ranjen na istočnoslavonskom bojištu. Nakon raspuštanja HOS-a bili su vojnici 54. SPB Čakovec IX. bojna Split. - Kad sam se angažirao da mu pomognem, rekli su mi ‘badava ti je muka’ - govori mi Pavao.

Floki nam pokazuje ožiljke na torzu i leđima.

- Snajperom me pogodio u prsni koš i kičmu. Vidio sam ga, vidio je i on mene. Bio je brži - priznaje. Poslije operacije, čim je došao k sebi, bježi iz bolnice.

- Strgao sam sa sebe te konce i vrage - i vratio se na teren. Ovoga puta u 7. gardijsku brigadu, koja je u međuvremenu osnovana. Ima dobru vojničku reputaciju. Pitam suborce za njega, hvale ga.

- Na njega se moglo osloniti - slažu se. Vojnici znaju da bolje ne može.

Pumama se pridružio 31. travnja 1994. godine. Dinara, zima i snijeg su ga fascinirali.

- Mislite da je ovo snijeg? - pita me i pokazuje rukom pola metra od zemlje. - Ovoliki je bio - pokazuje sad na terasu visoku dva metra. Jednog su se dana, 5. kolovoza 1991., Pume pred zoru počele Crvenom zemljom spuštati put Knina.

- Rekli su da u ‘formaciji L’ postupno krenemo dolje i održavati formaciju do tvrđave. Susretali smo puno žena i djece koji su otvorenim koridorom odlazili iz Knina. Bilo je tu još svega. U jednoj sam kućici pronašao ženu i pitao ju: ‘Gdje ti je sin’. Kaže: ‘Nemam ga’. Na peći topla juha, kuhana kokoš. Ponovim pitanje. Podignem ju s kreveta, a ispod njega radiostanica, šmajseri, svega vraga - sjeća se. Opisuje trenutak kad je došao do tvrđave.

- Pogledam lijevo, desno, sve čisto. Mir. Tišina. To je bilo to. Bio sam sam. Morao sam ići prvi vidjeti jel’ sve čisto - prvi put u sat vremena Floki mijenja mimiku. Radostan je. Dok su rijetki slavili, većina je boraca tu noć, slomljena od umora, zaspala.

- Spustio sam se s tvrđave, legao pod tenk i zaspao - kaže.

- Što bi bilo da je krenuo - pitam.

Bio je to srpski tenk, uništen, nepokretan.

- Ujutro su mi rekli ‘mali, diži se’. Bio je to kraj mog ratnog puta - opisuje Floki dan kad je za njega završio Domovinski rat.
S odlaskom iz Knina tog slavljeničkog dana završila je dotad najveća životna avantura Florijana Novaka. Do 1999. ostao je u vojsci, stacioniran u čakovečkoj vojarni. Sa skidanjem uniforme počeli su dani teži od ratnih. Kao da u vojsci, u legendarnim Pumama, nikad nije ni bio.

image
Florijan Novak u Kninu
Privatna arhiva

- U vojsci više nisam mogao. Živci su me pojeli. Rekao sam zbogom - kao da je odahnuo. Iz vojarne je izašao - na ulicu. Dom nije imao.

- Primio me prijatelj na par dana, pa sam se potucao uokolo. Prije 15-ak godina sam otišao tadašnjem gradonačelniku Čakovca, Branku Šalamonu, i rekao mu ‘znate što gospodine Šalamun, ja bih morao negdje živjeti’. Grad mu je dodijelio stan. Rat, kažu poznanici iz tog vremena, nije spominjao. Nije išao liječniku, nije tražio psihološku pomoć, nije tražio mirovinu. Sposoban za rad nije bio. Preostala mu je samo socijalna pomoć. I pučka kuhinja. U međuvremenu se skrasio i dobio djecu, bio loš muž, priznaje. Nakupljeni stres i nedijagnosticirani PTSP platio je raspadom braka. Tko samo jednom vidi i čuje Flokija, a čuo je za PTSP, ne dvoji. Kad spomenem PTSP, Floki ignorira. Ni zatvorska mu ćelija povremeno, zbog tučnjava, nije bila strana.

O ratu ne voli misliti. Iako, ponekad ga “strefi”. Prvi osjećaj koji ga preplavi kad se sjeti rata je - tuga, kaže.

- Ima danas tu djece koja nikad nisu upoznala očeve. Nisu se vratili iz rata - žao mu je. Tu se tada nađe susjeda Marina. I ona s roditeljima i djecom živi u istoj socijalnoj zgradi na rubu Čakovca.

image
Florijan Novak
 
Srdjan Vrancic/CROPIX

- Dobričina je Floki. Poštenjačina. Dobar kum, pomaže nam - hvali ga Marina, 33-godišnjakinja. Ona njemu kuha, dobavlja mu tablete za smirenje i protiv bolova. Kičma ga, gdje je ranjen, često i jako boli. Marininoj djeci Floki rado kupuje darove od svoje mirovine.

- Ja ću radije biti gladan, ali pomoći djetetu - Floki će. Odbija svaku pomisao o romantičnoj vezi s Marinom. Rastavljen je, žene ga, kaže, rijetko primjećuju, a on bi neku koja ga, govori mi, neće htjeti samo iskoristiti. Iako se opisuje vukom samotnjakom, priznaje Floki da bi rado žensko čeljade u kući. Vjeruje da bi s njegovih 3400 kuna mirovine mogli lijepo živjeti.

- Nije nešto, ali u odnosu na 800 je super - ne kuka.

Pitam Flokija kakav je bio prije rata.

- Hladnokrvan, kao i sad - kaže.

Meni se, unatoč hladnom pogledu i čvrstoj riječi, Florijan Novak ne čini hladnokrvnim. Možda bi on želio takav biti. Bilo bi, valjda, lakše. Ovako, on bi najsretniji bio u maloj kućici s vrtom.

- To je jedino što bih volio dobiti od države. Mirovinu mi nitko nije poklonio, svojim zdravljem sam ju platio. Ali kućicu bih volio. S dvorištem. Da si mogu hraniti kokice, ispeći roštilj i živjeti s Cicikom - oko nogu mu se mota žuta mačka. Slijepa je. Gradski stan u Čakovcu, otkad je uselio u njega, nitko nije taknuo. Sram ga je pustiti me unutra. Sjedimo vani u vrtnoj garnituri s ligeštulom. O ogradi od ruža Floki brine sam. Jednu mi ubere pri odlasku. Pravim se da ne znam kako mu je to doviknula Marina.

- Moram pokušati dobiti neki kredit i urediti si stan. Nisam zadovoljan. Susjedi mi pomažu, skuhaju. Svaka im čast - hvali ljude s kojima dijeli prostor pred socijalnom stambenom jednokatnicom. Stariji nam gospodin nudi sok. Floki susjede brani od nekolicine nasrtljivih Roma, koji žive, kaže, u blizini i motaju se oko zgrade. Kiše proteklog tjedna bile su teške za Flokija.

- Kad grmi, ne izlazim. Pun sam gelera i može me čehnuti grom. Jednom me pogodio dok sam bio mali i ne bih to želio iznova proći - kaže. Dok nije izlazio, gledao je krimiće. Emisije o Oluji nije ni pogledao.

- To me zaboli. Kad čujem koliko je mojih nestalo i poginulo, kolike su žene ostale udovice, a koliko djece bez oca, plače mi se - suzi čovjek koji se maločas opisao hladnokrvnim. Politika ga ne zanima. Tek jedno.

image
Florijan Novak u Kninu
Privatna arhiva

- Zašto ne pomognu hrvatski braniteljima koji nemaju gdje? Neki koji nisu bili na ratištu, ili su bili dva tri dana dobili su velike pare. Ovi jadnici idu u pučku kuhinju. I ja sam išao. Dok mi Pavao nije pomogao dobiti penziju. S jedne strane Čakovca na drugu. Za jednu malu porciju za cijeli dan - rukom mi pokazuje obim od pet centimetara.

Muči li ga u glavi rat?

- Ponekad. Dvojica najboljih prijatelja od njih trojice su mrtva - pokazuje nam tri tetovaže na tijelu. Tri različita križa, svaki predstavlja jednog od njih. Međusobno su si to tetovirali. Jedan je bio kum Marinko, drugi Zagorac koji mu je nosio municiju. Ime ne zna, nije mu ga ni rekao. Ubio ga je snajper. Treća tetovaža predstavlja Dalmatinca Šimu. Ni njemu ne zna ime i prezime, niti odakle je. - Bili smo kao braća. Možda pročita ovo pa se javi - nada se Floki neke koristi od našeg teksta.

Za deset bi godina htio imati “ženu i jedno dijete” u kućici s vrtom. Stara slijepa mačka imala bi počasno mjesto uz peć na drva. Ni ne sjeća se koliko dugo su zajedno. Je li sretan ili nesretan?

- Srednje - kaže.

Najviše bi sad volio vidjeti kćer, Nives Novak. Nije ju vidio odmalena. Sliku nema.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. kolovoz 2020 20:01