StoryEditor
FILMSKA GLAZBA

SEKS, KRIMINAL I POLITIKA ALFIJA KABILJA 'Ne znam zašto mi se iz Komedije ne javljaju. To je apsurdno, pa ja sam podigao tu kuću'

Alfi Kabiljo
 Neja Markičević / CROPIX

Naslov se doima krajnje eksploatacijski - “Seks, zločin & politika”, ali proizvod baš i nije. Zagrebačko-riječka izdavačka kuća Fox & His Friends Lerija Ahela i Željka Luketića upravo se sprema objaviti novi vinil (ne CD, long-play ploče su po njihovom - i ne samo njihovom - sudu opet u modi) “Seks, Crime & Politics: Cinematic Disco, Jazz & Electronica from Yugoslavia 1974-1984” koji će po svoj prilici izazvati pažnju kao i njihov prethodni rad “Socijalistički disco - ples iza baršunaste zavjese 1977-1987”. Pa dok je potonji bio kompilacija različitih izvedbi, ovaj friški vinil ima samo jednog autora, svestranog skladatelja Alfija Kabilja, čiji opus obuhvaća kako klasičnu i zabavnu glazbu, mjuzikle i komične opere, tako i skladbe za filmove. “Seks, zločin & politika” zaobilazi njegove najpoznatije filmske radove kao što su kostimirani “Seljačka buna 1573.”, “Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije” i “Banović Strahinja” i usmjerava se na filmove koji prikazuju naličje velegrada. Umjesto simfonijskog orkestra u krimi drami “Deps”, eseju o otuđenju “Usporeno kretanje”, oporoj analizi medijskog sustava “Novinar”, trileru “Zločin u školi”, erotskoj tragikomediji “Medeni mjesec” i prikazu raspada socijalističke elite u “Ambasadoru” dominiraju sintesajzeri i električne gitare, a ulomci su tako dobro probrani da vinil možete i nekoliko puta poslušati kao intrigantnu cjelinu.

Dva lica Marilyn Monroe

Premda bi ovakav vinil bio povod za krajnje poticajan razgovor, Kabilja trenutačno muče druge brige. Kako su ga nekad nazvali, kralj hrvatskog mjuzikla nikako ne može shvatiti zašto u kazalištu Komedija, kojem je podario svoj najuspješniji proizvod “Jalta, Jalta”, nikako ne može plasirati neki od svojih najnovijih radova. Zajedno s Mirom Gavranom autor je mjuzikla “Krađa Mona Lise”, htjeli su da mu praizvedba bude upravo ove godine, na 500. obljetnicu smrti Leonarda da Vincija, međutim sadašnji ravnatelj Komedije Krešimir Batinić nikako da pogleda taj materijal. “Da me netko tako odbio, to mi se nije desilo od Tokija i Pariza do Los Angelesa. Prvo me nije htio primiti, pa nije imao vremena, uvijek nekakvi izgovori. To je apsurdno, pa ja sam podigao tu kuću, svi moji mjuzikli - ‘Jalta, Jalta’, ‘Kralj je gol’, ‘Car Franjo Josip u Zagrebu’, ‘Tko pjeva zlo ne misli’ - svi su imali ovacije na kraju. Garantiram da bi imao i ovaj, pa i ‘Madam Hamlet’ i ‘Marilyn Monroe’, koje su mi također odbili. Batinić definitivno bojkotira Gavrana i mene, ne odgovara nam na mailove, a nema ni jedan hrvatski mjuzikl na repertoaru u ovoj sezoni. On je kukavica, strah ga je što bi iz toga moglo ispasti, a nije mu dovoljno što su na kraju izvedbe ‘Jalte, Jalte’ na Zrinjevcu, kojom je on dirigirao, ljudi na kraju plakali. Pritom je Gavran svjetski pisac, nema gdje ga ne izvode. S ‘Marilyn Monroe’, za koju je libreto napisao Ivica Krajač, sljedeća je stvar. U Hrvatskom društvu skladatelja u Berislavićevoj imamo lijepu malu dvoranu i tamo sam dogovorio koncertnu izvedbu melodija iz tog mjuzikla 12. veljače. Pjevat će Sandra Bagarić i Vanda Winter, one su dva lica Marilyn Monroe, tako je to zamišljeno, a Miro Ungar pjeva Hruščova, koji se također pojavljuje u mjuziklu. Sandrin suprug Darko Domitrović pratit će ih na klaviru, sve ćemo snimati audio i vizualno, pa ćemo vidjeti kako će to ispasti. Osim toga i Mojca Horvat u Ljubljani pokušat će napraviti neku koprodukciju s ljubljanskim festivalom koji je festival svjetskog kalibra.”

Pitam ga zašto su mu “Jaltu, Jaltu” skinuli s repertoara 1995.?

“Da, to je skinuo bivši ravnatelj Niko Pavlović, s tim da je dobio novce da odmah napravi novu postavu s mladim glumcima. Ali ništa. Sve dok ‘Jalta’ nije postavljena u Osijeku, gdje je izazvala ludnicu, a kad je on to vidio, onda ju je vratio na repertoar, ali s mladim glumcima.”

Čemu taj strah od hrvatskih mjuzikla?

“Zato što kod svakog novog komada treba sve precizno uštimati, međutim, kod Grgića i mene tih problema nije bilo. Mi smo sve na sekundu štopali. Svi naši mjuzikli su završavali u 10 i 10 uvečer. To sam tumačio Batiniću, da se nema čega bojati, ali on se nije dao dokazati. Za vrijeme Vlade Štefančića mi smo bili kazalište koje najviše igra domaće stvari. Sad kad je došao Batinić više nema ničega. Osim ‘Jalte’ koja je repriza. Mene ljudi na ulici pitaju zašto više ne igra neki moj novi mjuzikl? Pa čujte, Niko Pavlović nikako nije htio postaviti ‘Madam Hamlet’ jer je tvrdio da nitko ne zna tko je Hamlet. A upravo je tada bila nekakva godišnjica Shakespearea. Zar nije fenomenalno što je Sarah Bernard došla u Zagreb i glumila upravo Hamleta?! A pritom uopće nije plaćao orkestar. Kad je došao Batinić on je to sredio, sve ih je stavio na plaću i otad je bar to funkcioniralo kako treba. Pavlović mi je međutim, dok je bio ravnatelj, obećao da će postaviti ‘Madam Hamlet’, ali da mu prije toga moram napisati mjuzikl o Stepincu. To sam sâm kriv, jer sam mu pričao da smo moja mama i ja jednom bili kod Stepinca, intervenirali smo za baku, moja obitelj su sefardski Židovi, nas je čak i papski nuncij na izvjestan način štitio, jer je osigurao da se u našu kuću na Šalati usele pripadnici Wehrmachta koji su nas štitili od ustaša. To se Pavloviću dopalo i zato je tražio taj mjuzikl. Rekao sam mu da to nema smisla, što ćemo staviti za arije? Molitvene pjesme. Istina, Drago Britvić i ja smo napisali mjuzikl o majci Terezi, a on je to popljuvao. Branko Lustig me molio - kad su snimali seriju ‘Vjetrovi rata’ - da snimimo nekoliko židovskih pjesma, to smo napravili u parku i zvučalo je fenomenalno. Tada u Zagrebu nije još bilo takvog prometa. I onda sam otišao u onaj dio ispod katedrale koji je napravila majka Tereza. To je bilo jad i bijeda. Sestre iz čitavog svijeta dolazile su brinuti se za stare i nemoćne, a nije bilo ni najosnovnijih uvjeta da se to napravi. Zato sam napisao pismo majci Terezi i objasnio joj što se tu događa. Ona mi je odgovorila ‘nemojte pisati o meni, pišite o Bogu’. Predložio sam to Grgiću, ali on se nije usudio, jer je bio na sjajnom mjestu na televiziji i sve njihove zabavne emisije sjajno je promovirao. Poslije toga sam se dogovorio s Britvićem, ni njemu to baš nije dramaturški leglo, ali u ekipi sam imao Štefančića koji je znao takve stvari zagladiti. Puno je pomogao i u završnoj verziji ‘Jalte’. No ravnatelj je tada bio Niko Pavlović i on za to nije htio ni čuti. Marija Husar Mlinar je poslije jednu od tih pjesama izvela na zagrebačkom festivalu. Mjuzikl, međutim, nikad nije završen. Znate li da sam dobio prava i za mjuzikl ‘Imam dvije mame i dva tate’? Nisam to još napravio, ali sam imao uspjeha s ‘Tko pjeva zlo ne misli’. Za taj sam pregovarao još sedamdesetih godina s Vjekoslavom Majerom, po čijem je ‘Dnevniku malog Perice’ snimljen Golikov film. Majer mi je inače pisao komentar za jedan moj CD starogradskih pjesama, od tuda se znamo.”

Kako se odlučio raditi 1971. filmsku glazbu, a to mu je bilo najplodnije razdoblje, pogotovo što se tiče što se tiče mjuzikla i festivala?

“Kao prvo, ja sam veliki filmofil. Čak sam i za vrijeme rata, a to je bilo jako opasno jer sam bio židovsko dijete, išao gledati ‘Lisinskog’ Oktavijana Miletića. Srećom, nisam morao nositi židovsku zvijezdu, tako je to ispalo, ali svejedno me netko mogao prepoznati. Nije baš bilo da sam stalno bio zatvoren doma, išao sam na koncerte i pohađao muzičku školu koju su držali Rudolf i Margita Matz. Oni su čak imali svoje produkcije, u kojima su njihovi učenici svirali, i moram reći da sam stekao veliku samouvjerenost u javnim nastupima upravo zahvaljujući tim produkcijama. Dođe 20-30 ljudi i vi svirate. Mislim da je strašno važno za nekog umjetnika da može svirati pred drugima kao dječak. Kad govorimo o filmu, blizu moje kuće je vrhunski sportaš Draško Andrić imao pravo privatno kino, vrtio je projekcije nijemih filmova Bustera Keatona i Charlieja Chaplina, ne znam od kud ih je on nabavljao, ali ja sam ih sve gledao i uredno plaćao ulaznicu: cijepao sam drva, nosio ugljen, dobivao nekakav sitni džeparac i to sam sve potrošio na to njegovo kino. Poslije rata smo dobili Kinoteku u Ilici 42 i nije bilo filma koji bih ja propustio. Neke bih gledao i nekoliko puta. Osim toga, američki konzulat je imao fenomenalnu diskoteku, gdje je bilo svega. Htio sam studirati i filmsku režiju, ali nje u to doba nije bilo. Čujte, upisao sam arhitekturu, ali studij baš nije bio lak, a ja sam već počeo i komponirati, jer sam završio srednju glazbenu školu ‘Vatroslav Lisinski’. Naredne godine ću proslaviti još jednu obljetnicu, jer od 1960. radim za Televiziju Zagreb, surađivao sam sa svim njihovim ansamblima, komponirao za njih, dirigirao im, a početkom godine će biti emitirana dokumentarno-igrana serija o Franji Tuđmanu koja se zove ‘Predsjednik’. To je već trebalo biti, ali nisu htjeli zbog izbora. Režirali su je Miljenko Manjkas i Gordan Malić, dali su mi scenarije i ja sam po njima komponirao muziku, onako kako sam zamišljao te scene. Tito i partizani, njegovo hapšenje, zatvor, demonstracije i ostalo. Imao sam na raspolaganju simfonijski orkestar. Bili su izrazito zadovoljni, a moj muzički urednik, šef orkestra Vjekoslav Nježić, koji je istovremeno i profesor na akademiji, zamolio me da li bih mu mogao posuditi partituru kako bi je za ogled pokazao studentima. Uspio sam sve to snimiti u jednom terminu, oni su se svi čudili, ali ja s tim orkestrom imam toliko iskustva da mi to nije bio problem. Prvi put smo radili 1974. kad sam snimao glazbu za film Branka Ivande ‘Nocturno’ po Gjalskom (poslije se u kinima zvao ‘Noć poslije smrti’ - op. a.).”

Studio svjetske kvalitete

U jednom intervjuu spomenuo je da je Jadran film imao jako dobar tonski studio u kojem se čak snimala i glazba za holivudske filmove. Što se poslije s njim dogodilo?

“Bio je to zbilja jedan od najboljih tonskih studija u svijetu. Napravljen je poslije rata, pomogao im je jedan Nijemac koji je, mislim, bio ratni zarobljenik, a jako se dobro razumio u tonska snimanja. Stranci koji su ovdje radili koprodukcije bili su fascinirani. Ali nije to dugo funkcioniralo. U Zagrebu sam snimao i glazbu koju sam radio za holivudske filmove, no to je bilo u koncertnoj dvorani ‘Lisinski’, gdje sam imao odličnog ton-majstora Petka Kantardžijeva-Mlinca. Njemu imam jako puno zahvaliti. Kad sam došao u Hollywood, u veliku dvoranu Metro-Goldwyn-Mayera, sa snimkom glazbe za film Roberta Clousea ‘Gymkata’ (redatelja znamo po mega hitu ‘U zmajevom gnijezdu’ s Bruseom Leejem), koji je bio koprodukcija s Jadran filmom, svi su mi čestitali i govorili kako je to sjajno snimljeno. Nisam htio reći da to nije napravljeno u studiju nego u koncertnoj dvorani, ali njima je to tako sjajno zvučalo, da ih nisam htio razuvjeravati.”

A što je bilo s tonskim studijem Jadran filma?

“To se koristilo samo kad su snimali neke serije. Uglavnom, to je propalo. Još osamdesetih. Sve što smo snimali za ovaj album ‘Seks, Crime & Politics’ to je snimano u malom tonskom studiju Jadran filma, u Jugotonu. Kad spominjem Hollywood, tamo su mi rekli da će moja partitura za filmove koje sam za njih radio biti uz njihove velikane, Francuze i tome slično. Kod nas je sve bilo perfektno kad je snimanjima vodio veteran Jadran filma Aleksandar Lhotka. Autobus bi dolazio po nas ispred dvorane Istra u Nikolićevoj i to je funkcioniralo fenomenalno. Formulari su bili isti kao u MGM-u, sve je bilo na najvišem nivou. Kad se sve počelo raspadati, kad su došli sintesajzeri, ja sam se za to već spremio. Vidio sam da nema novca za simfonijske orkestre i znao sam se služiti tom novom tehnikom. Nabavio sam najbolje što ima u Americi, imao ih je i moj sin Ilan, znao sam Zlatka Sanodija, sjajan kompozitor i pijanist, koji je imao odličnu tehniku i prvi pollymoog u Jugoslaviji, pa i Pop Asanović, i to je bilo to. Puno toga zahvaljujem svojim roditeljima, moja mama mi je nabavljala note Šoštakoviča i Ravela iz Francuske, moja dva najdraža kompozitora, i to je bilo to. Zahvaljujući tome bio sam puno ispred svog vremena.”

Glazba koju možemo čuti na “Seks, Crime & Politics” bila je jako moderna za ono doba - disco, funk i tome slično. Vrlo urbana.

“Snimali bismo to u fazama. Najprije bismo odradili gudače, zatim bismo ih poslali doma, a onda bih ja svirao na klavirijaturama i sintesajzerima.

Moja velika prednost je bila što sam već kao dječak počeo putovati po Europi. A i tu smo se snalazili. Kad je moja teta išla intervenirati za baku kod nove vlasti, njoj je ta komunistička literatura bila dosadna, ali ja sam je gutao jer nisam imao ništa drugo, znao sam sve o SKPB-u, o Trockom i tim stvarima. Malo je to apsurdno danas pričati, ali mojoj mami su 17 puta odbili dozvolu za pasoš da ja s njom putujem. I kad smo to konačno dobili, putovali smo u Francusku i u Englesku. Ja sam bio u Londonu na rođenju rocka. Prvi sam slušao ‘Let’s Twist Again’, odlazio na mjuzikle i tome slično. Već kao gimnazijalac upio sam sve te vrste glazbe.”

Kako mu je rock onda zvučao?

“Strašno me oduševio. Imao sam onda 15-16 godina. Uvijek sam tvrdio da sam prvi snimao rock muziku u Jugoslaviji. Dali su mi na Radio Zagrebu da sa svojim malim sastavom koji se zvao orkestar Alfija Kabilja počnem svirati tu vrst muzike, koja se zapravo izvodila na ‘čagama’, ‘Locomotion’, ‘Twist’. Tu i tamo oni bi odsvirali nešto od toga i za slušatelje. To su zapravo bili počeci rock muzike u Jugoslaviji. Bio sam suviše lijen da odem u Jugoton i predložim im da se nešto od toga snimi na ploču. Jedno je bilo kad bi snimali za radio, drugo za ploču. Prava su se drugačije regulirala. Sada imam slične probleme kad hoću napraviti CD mojih pjesama koje pjevaju Vice Vukov ili Tereza Kesovija, nije to baš jednostavno.”

Istreniran da pazi na trajanje

Kako je izgledala njegova prva filmska glazba? To su bili srednjometražni filmovi Lordana Zafranovića “Ave Marija - moje prvo pijanstvo” i “Prvi valcer”. Producirao ih je FAS (Filmski autorski studio) pokojnog Krune Heidlera. Jesu li mu pokazali što je snimljeno i čemu treba glazbena podloga?

“Da, to smo radili u Jadran filmu. Opet je došao autobus pred Istru, oni su angažirali dobar dio Zagrebačke filharmonije i Mladen Bašić je dirigirao. Ja sam slovio kao jugoslavenski hitmjeker i svi su mislili da će to biti nešto u tom stilu. No ispalo je da je to neka vrsta ozbiljne glazbe. I onda su se ovi muzičari zainteresirali za mene i tražili da nešto takvo napišem za njih. I od onda pa do dana današnjega ti ‘ozbiljnjaci’ mole da im nešto napišem.”

Kako se snašao u tome koliko pojedini glazbeni broj smije trajati?

“To me još Lhotka izdrilao. Kad sam to svladao, nisam imao nikakvih problema. Drugo je bilo kad sam pisao glazbu u Londonu ili Los Angelesu. Tamo imate precizne parametre kada se određeni glazbeni broj bliži kraju, sve vam je jasno pokazano. No da nije bilo Aleksandra Lhotke ja se u tome nikad ne bih tako lako snašao. Veliki je to bio profesionalac.”

Budžeti današnjih dugih igranih filmova su skromni. Nema baš često priliku raditi sa simfonijskim orkestrom.

“Film Branka Ivande ‘Lea i Darija’ bio je jedan od zadnjih. I dokumentarno-igrani film ‘Priča Ewe Schwartz’, to je radio urednik na Hrvatskoj televiziji Ivica Dlesk. Meni s tim muzičarima nije teško raditi jer im uvijek kažem da sam radio s njihovim očevima i djedovima. Kad smo radili za Amerikance, to nisu bili tako perfektni muzičari kao što su danas. Oni sad ipak imaju svaka dva tjedna ozbiljne koncerte u ‘Lisinskom’ i to je velika razlika. Inače, mogao sam ja ostati u Hollywoodu, ali tamo ima puno praznog hoda, a i golema je konkurencija. Ipak, mislim da sam puno napravio, jer dobiti ton majstora koji je snimao Beatlese, to nije mala stvar. A i kad je poznata diskografska kuća za filmsku glazbu Varèse Sarabande Records radila svoje obljetničko izdanje, iz Europe smo bili uvršteni samo Ennio Morricone i ja. Nadam se i dalje raditi nešto sa simfoničarima, ali najbitnije mi je da ovi mjuzikli dođu na scenu. ‘Krađa Mona Lise’ i ‘Marilyn Monroe’, to su mjuzikli koji zbilja mogu ići po svijetu.”

Sada su bili predsjednički izbori. Jesu li ga opsjedali da koriste njegove pjesme kao i na prošlima?

“Jesu, ali sam im rekao da mogu svirati sve osim dvije, ‘Tvoja zemlja’ koju je pjevao Vice Vukov i ‘Neka cijeli ovaj svijet’ iz ‘Jalte, Jalte’. To ne dam, ne želim da političari na tome profitiraju. Muzika neka ide svojim putem, politika svojim. Osim toga, rekao sam im da naruče himne na nekakvom natječaju. Kad je Šoštaković mogao pisati po narudžbi, mogu i naši kompozitori. Šoštakovič je u tri dana napravio partituru za Staljina. Kad sam se spremao za ‘Predsjednika’, trebalo mi je dva dana da smislim glavnu glazbenu temu, poslao sam je preko i-pada i urednici i autori su je oduševljeno prihvatili.”

Veća senzacija od Beatlesa

Jedno pitanje iz njegove šlagerske faze. Je li svjesno njegovao koncept da se Radojka Šverko prvo proslavi u svijetu, a tek onda u nas?

“Apsolutno. Imao sam sreću da sam zahvaljujući splitskom festivalu sjedio pokraj direktora festivala u Barceloni. On me pitao: ‘Čija je ono pjesma koju su pjevali Lado Leskovar i Slavko Perović?’. Rekao sam da je to moja pjesma, ali da nije ušla u finale. Odgovorio je da je to bila najbolja pjesma festivala i da će me pozvati u Barcelonu. Mislio sam da to priča reda radi, no poziv je zbilja stigao. Pozvali su svu trojicu nas, kako je Franco bio na vlasti, nismo baš imali odnose sa Španjolskom, ali se on za sve pobrinuo. I opet nismo ušli u finale, ali ja sam shvatio što treba raditi s pjesmom. Znao sam da treba impozantna ženska figura s dobrim glasom, da treba jako efektan finale, i kad su me zvali na festival na Tenerife, zvao me Pero Gotovac koji me htio upoznati s fenomenalnom pjevačicom s Rijeke. Došao sam, prvi put čuo Radojku Šverko, zbilja bio impresioniran, ali ona nije htjela ni čuti da putuje, jer je upravo tada imala rođendan i obiteljsko slavlje. Ipak, dogovorio sam se s njenim mužem, koji je shvatio kakva je to prilika i nagovorio je da ipak ode na festival. U to doba sam imao i jednu drugu sjajnu pjevačicu, Slovenku Tatjanu Gross, išli smo na Maltu gdje smo i pobijedili, međutim, prije toga, kad smo već bili iznad Zagreba, ona me spopala: ‘Joj hudiča, pozabila sam kofer’. Nije bilo druge, otišao sam u pilotsku kabinu i zamolio ih da se vrate u Zagreb. Danas je tako nešto nezamislivo, no samo želim reći koliko su kompozitori zabavne glazbe onda dobro kotirali. Vratili smo se u Zagreb, uzeli njezin kofer, a nešto slično je kasnije radio Branko Lustig kada su američki producenti bili u pitanju. Ona je poslije trebala ići na Kanarske otoke, slomila nogu i tako je uskočila Radojka. Poslije sam dobio poziv za Rio de Janeiro, jugoslavenska ambasada se borila rukama i nogama da Radojka i ja ne idemo, htjeli su Oliveru Vučo, ali su Brazilci ipak tražili nas. Radojka je osvojila prvo mjesto, bila je veća senzacija od Beatlesa, ali njihov ministar kulture je rekao da ne može pobijediti zemlja koja ima crvenu zvijezdu na zastavi. Morali smo se zadovoljiti s drugim mjestom, ali odjek kod publike bio nam je najveća nagrada.” 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. lipanj 2020 07:37