POTRESNA ISPOVIJEST

Šest godina bolesna i sama živi u garaži u Zagrebu: ‘Dok platiš podstanarstvo, ne ostane ti za hranu...‘

Ilustracija
 Screenshot: Hrt
Novinar HRT-a Bojan Arežina je u potresnoj reportaži donosi priču nesretne žene koju je život prisilio na strahovito odricanje

Zagreb je pun garaža. A u nekima od njih, na podzemnim i nadzemnim etažama, umjesto automobila, nalaze se ljudi, piše Bojan Arežina u velikoj i potresnoj reportaži koju u cijelosti možete pročitati na web stranici HRT-a.

- Morala sam. Nemaš kuda, govori 56-godišnjakinja koja u mračnoj garaži u jednom zagrebačkom kompleksu živi još od 2015. godine. I nije jedina - u garažama u istoj zgradi, kaže, žive i drugi ljudi.

Ženu se potrebe teksta naziva Marija. Nije joj to pravo ime, želi ostati anonimna. Dugo se nećkala bi li uopće govorila o svojoj sudbini.

Novinara HRT-a dočekuje u garaži čija su vrata pokvarena pa su uglavnom otvorena. Na onome što bi trebali biti prozori nema stakala, samo daske.

Marija spava na improviziranom krevetu. Na podu bez tepiha nalazi se pokoja vlažna mrlja. Usprkos tome, prostor je uredan, Marija ponosno kaže da redovito čisti.

- Počistila sam. Kako je bilo sve grozno, sad je super, kaže Marija, a piše HRT.

Radi za 3600 kuna

U životu je dosad promijenila brojne podstanarske stanove i radna mjesta. Trenutno radi kao čistačica. Plaća je redovna, ali skromna.

- Plaća je 3600, tako nešto. Kad je bila korona, onda su nam smanjili plaću, rekli su - nećemo vam davati više od 3200, i tako je bilo par mjeseci, i onda kad je prošla korona, malo su povisili. Redovna je plaća takva, ali ako imaš bolovanje, normalno da je manja, kaže Marija, kojoj zbog zdravstvenih problema bolovanja nisu strana.

Takva primanja nisu joj dovoljna da si pronađe stan u Zagrebu, u kojemu su cijene posljednjih godina porasle toliko da je pronalazak stana izazov i za one s većim primanjima i da joj ostane za život dostojan čovjeka. Treba i jesti i plaćati druge troškove. Garažu plaća 500 kuna mjesečno.

- Da mogu negdje više platiti, onda mi ne ostane od plaće ništa, kaže Marija, a piše HRT.

- Bila sam puno bez posla. Išla sam na socijalnu pomoć, malo mi je država pomagala, ali ti ne možeš sustići. Dok platiš podstanarstvo, tebi ne ostane za hranu, kaže.

"Obilazila sam svaki kontejner"

Podrijetlom je iz okolice jednog od većih bosanskohercegovačkih gradova, a osamdesetih je u potrazi za poslom, trbuhom za kruhom, došla u jedno zagrebačko predgrađe.

- Nekako sam radila, zaposlila se, živjela... Onda su počeli neki štrajkovi, onda je počeo rat, ostala sam bez dokumenata, bez posla, govori.

Tijekom rata nije joj bilo lako.

- Pa bilo je jako teško, i bila sam bez posla, tražili su domovnicu, dokaži da si Hrvat, da si kršćanin. Obilazila sam svaki kontejner. Nije lako, morao si pojesti što god si našao, prisjeća se Marija.

Slijedi dugogodišnja priča o brojnim podstanarskim stanovima po Zagrebu, mijenjanju poslova, neisplaćenim plaćama i pokojoj propaloj tvrtki u kojoj bi se zasigurno mnogi mogli prepoznati. Pet godina radila je kao prodavačica novina, koje su bile skladištene u garaži u jednoj zgradi u Zagrebu. U jednoj od garaža u istoj zgradi poslije će pronaći dom u kojem i danas živi, piše HRT.

- Vidjela sam da piše da iznajmljuju jednu garažu, brzo sam zvala tu ženu da netko drugi ne zauzme. "Je l' iznajmljujete", "iznajmljujem", rekoh - "meni je potrebno, ako hoćeš, primi me, ako ne - nemam kuda".

- Morala sam zato što nisam imala redovnu plaću, nisam imala čime plaćati, i onda moraš, prisiljen si.

Iako kaže da joj se u početku bilo teško priviknuti na život u garaži, sada je ondje već napravila svoj dom, koliko je to moguće. Garaža barem ima struju, što omogućuje Mariji da si ponekad nešto skuha na rešou. Pere se u garaži, znala se otuširati kod nekoga, ali to više ne čini. Nuždu obavlja u WC-u koji se nalazi u kompleksu. U garaži pere i rublje.

- Prilagodila sam se nekako. Ne ovisim da bih nešto tražila, da nešto trebam, žene mi donesu ovako nešto... Takoreći imam samo ono najosnovnije, kako vidiš. Čak imam samo jednu žlicu.

Teška zima

Život u garaži za Mariju zimi postaje još teži.

- Ova prošla zima nije bila tako jaka, ali prve dvije bile su jako hladne. Sva voda smrznula se u kanti, prisjeća se.

Na pitanje je li je strah da se smrzne dok spava, odgovara:

- Dale su mi žene poplune, kapute, jakne, čarape, tako da sam se umotala, kaže.

Život joj dodatno otežava šećerna bolest. Jednom prilikom zbog šećera je pala u nesvijest i bila bez svijesti četiri i pol sati. Drugi put odvezli su je na hitnu.

- Kad dođeš sebi, iznenađen si, od šoka ne znaš što da napraviš. Nemaš snage, kao da sva snaga izađe iz tijela. Jedva sam hodala. I sad, treći put se pazim. Ne znam kako će dalje ići. Zato sam javila socijalnoj radnici da mi nekoga pošalje, da me netko obiđe... Zimi je hladno tu spavati.

U tvrtki u kojoj sada radi ne žele je primiti za stalno, što joj otežava rješavanje stambenog pitanja. Htjela bi kupiti mali stan, ali ne može dobiti kredit.

- Ja radim već osam, skoro devet godina. Svaki mjesec ti produlji, pa dva mjeseca produlji... Pitala sam šefa da me primi za stalno, veli - ne. Digla bih kredit, 100.000 kuna, da riješim stambeno pitanje - ne, neće me primiti za stalno.

Mogućnost pronalaska bolje plaćenog posla odbacuje.

- Nisam više mlada. Nisam ni za osam sati, kako bih rekla. Naporno je. Tjeraju nas, ne daju ni sjesti, uporni su, "dajte još, dajte još"...

Cijelu reportažu novinara Bojana Arežine možete pročitati i pogledati na web stranici HRT-a.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. listopad 2021 04:07