.jpg)
Adriana Vuković mlada je Đakovčanka koja od svoje 14. godine nosi nadimak “Djevojka od milijun dolara”, a tu usporedbu je više puta opravdala i obranila.
Stajala je na svjetskom vrhu u brazilskom jiujitsuu (BJJ), MMA i grapplingu, prva je Hrvatica koja je osvojila internacionalnu medalju u boksu u kategoriji mlađih seniorki, a više puta je i pokazala da je najbolja u Hrvatskoj u običnom i tajlandskom boksu. Nedavno joj je došlo još jedno priznanje koje je samo potvrdilo nadimak koji su joj još u Đakovu dali njezini prvi treneri. Naime, prošli tjedan je potpisala svoj prvi profesionalni ugovor za američku MMA organizaciju Invicta FC.
- Što se tiče mogućnosti, s ovim ugovorom se, naravno, sve mijenja na bolje. Što se, pak, tiče mene kao osobe, ništa se nije promijenilo. Uvijek ću biti ovakva kakva jesam i ne mislim da me ovakve stvari ne mogu previše impresionirati zato što sam svjesna koliko sam radila i uložila truda, novca i vremena i koliko sam se odricala - kaže Adriana, a ovaj ugovor je njezin prvi veliki korak ka ostvarenju svojeg sna da postane profesionalna prvakinja svijeta u MMA.
Taj san mi je ispričala kada smo zadnji put razgovarali na klupi kod Umjetničkog paviljona na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu. Tada je završavala srednju školu, paralelno je trenirala devet borilačkih sportova, živjela je u Zagrebu, a živjela je od treninga do treninga, pa od natjecanja do natjecanja. To je bilo u travnju prošle godine, a otada se mnogo toga promijenilo u njezinu životu.
Spremna na žrtvu
Kao prvo, sada ima 19 godina i živi u Kanadi gdje je trenira Firaz Zahabi, glavni trener u kanadskom Tristar Gymu, koji je stvorio najboljeg velteraša u povijesti MMA-a, Georgesa St-Pierrea. On je ujedno stajao uz nju dok je stavljala potpis na najvažniji ugovor u svojoj karijeri.
Živi kod jedne hrvatske obitelji u Lavalu i svaki dan putuje sat i pol kako bi stigla u dvoranu u Montrealu, gdje trenira dva puta dnevno. Ne smeta joj velika udaljenost, kao ni konstantna putovanja, ali joj nedostaje njezina obitelj.
- Život u drugoj državi, a posebno na drugom kontinentu je težak, prije svega jer sam odvojena od obitelji. Međutim, što se tiče lokacije, nije mi važno gdje sam, nego da radim ono što volim - napominje Adriana te dodaje da je navikla na takav život. Već sa 15 godina je otišla iz svojeg rodnog Đakova i od svoje obitelji. Prvo u Kanadu preko ljeta, kako bi se u njezin talent osobno uvjerio Zahabi, a potom u Zagreb, gdje je provela svoje cijelo srednjoškolsko obrazovanje. Tada je od obitelji bila udaljena samo stotinjak kilometara automobilom, ali sada mora sjesti na avion i prijeći ocean kako bi ih zagrlila.
Ipak, svjesna je da mora mnogo toga žrtvovati ako želi ostvariti svoj san. Naime, Invicta FC je najjača MMA organizacija u svijetu za žene, a Adriana je prva Hrvatica koja je potpisala za njih. Štoviše, skauti Invicte FC još su prije prišli Adriani, ali ih je ona tada morala odbiti.
- Poziv od njihove predsjednice osobno sam dobila još prije godinu i pol. Htjeli su da se borim za njih, ali nisu znali da još nisam napunila 18 godina - kaže Adriana.
Prvu borbu trebala je imati 24. ožujka, ali zbog tehničko-administrativnih obveza oko ishođenja sportske vize za USA odgođena je za 4. svibnja. Ne zna tko će joj biti protivnica ni u kojem gradu će se boriti, ali zna da sada više nema slabih suparnica.
- U ovom sportu nema slabih djevojaka i sve one ulaze u oktogon s jednim ciljem, a to je da te poraze. Unatoč tome, ja njih želim samo pobijediti - ističe Adriana.
Promijenila i školu
Meč joj dogovara menadžer Jim Walter, onaj isti koji zastupa Stipu Miočića, aktualnog svjetskog prvaka teške kategorije UFC-a. Kako je došlo do te suradnje, Adriana kaže da to zna njezin tata. Kako ona kaže, on je čarobnjak koji stoji iza toga.
- On je zaslužan za ovu suradnju, iako je imao nekoliko ponuda, među njima i ponudu menadžera još jednog aktualnog UFC prvaka - rekla je Adriana. Još jedan dokaz da su mnogi prepoznali budući potencijal, a njezin put ka vrhu počeo je još u osnovnoj školi.
U svijet borilačkih vještina ušla je sa samo devet godina, a otada je osvojila gotovo sve što se može osvojiti u Hrvatskoj. Trenira čak devet borilačkih vještina, a većini je osvojila državni ili svjetski naslov prvaka. Jedino u kickboxingu, K1, hrvanju i full contact borbi nema titulu najbolje, ali i u njima se nalazi u samom vrhu. Kako jedna djevojka zapravo postane majstor u nekoliko borilačkih vještina? Adriana kaže kako su za sve krivi njezin otac Željko i stariji brat Denny.
- Oduvijek sam htjela biti kao i svoj stariji brat, on mi je na neki način bio uzor u svemu. On i moj tata su obožavali gledati Mirka Filipovića pa je brat odlučio trenirati brazilski jiujitsu, a ja sam potom krenula za njim - objasnila je Adriana.
Cijeli ovaj put do vrha sa sobom je donio i dosta odricanja. Jedan od najtežih bio joj je odlazak iz rodnog Đakova.
- Sa 15 godina sam zbog reprezentacije došla u Zagreb. Morala sam promijeniti školu i otići od svoje obitelji uz koju sam jako vezana. Ipak, znala sam da ću, ako želim napredovati, morati napraviti i nekoliko žrtvi - ističe mlada Đakovčanka. Glavni recept za sve medalje i trofeje bio joj je trening. Od malih nogu više vremena provodi u dvorani nego bilo gdje drugdje.
Ponekad je to jednom dnevno, ponekad više puta, a na svakom sparingu ili treningu uvijek daje najbolje od sebe. Osim treniranja, Adriana ima i nekoliko rituala koje obavezno čini prije svakog meča i za koja sramežljivo kaže da joj donose sreću. Velika je vjernica pa na svaki turnir ponese i mali križ koji drži u torbi. Ujedno, prije borbe si uvijek pusti Gibonnija ili Erosa Ramazzottija, kako bi joj se smirile misli.
- Inače sam jako nabrijana i vesela, tako da mi prije borbe nije potrebno dodatno motiviranje. Više mi treba mir jer kada uđem u ring, moram misliti samo na sebe, u konačnici ti si sam sebi najveći protivnik u ringu - ističe Adriana.
Na tom putu prema vrhu uz nju su uvijek bili njezini uzori, odnosno njezini roditelji. Otac joj je bio prvi trener i prati je na svako veće natjecanje te joj pomaže da se vrati u ring nakon ozljeda ili teških razdoblja. Adriana kaže kako je on uzor, dok je njezina majka podrška koju krije samo za sebe.
Braća u ringu
- Mama me uvijek podržavala u svemu. Kad god bih se vraćala s nekog natjecanja, ona bi me dočekala, premda je to značilo da će ostati budna do 4 u noći - rekla je Adriana. Uz starijeg brata ima još jednog mlađeg brata i sestru. Najmlađi je također ušao u borilačke vode, dok joj je sestra, jedina uz majku, ostala izvan ringa. I kaže kako joj je drago zbog toga što je njih dvije mogu razumjeti na jedan drugi način na koji muški dio obitelji ne može.
O ranijim danima svoje karijere uvijek rado govori, dok je budućnost nešto o čemu ne voli previše špekulirati. Iako mi je prije godinu dana rekla da želi biti svjetska profesionalna prvakinja u MMA, sada su njezini ciljevi postavljeni mnogo bliže.
- Ne volim previše pričati o budućnosti jer vjerujem da čovjek treba živjeti u sadašnjosti. Ako se pobrineš da ti je sadašnjost dobra, bit će i budućnost. Sljedeći cilj je pobjeda u mojem prvom profesionalnom MMA nastupu i tome je sve podređeno - rekla je Adriana, a jedini “dalji” cilj joj je upisati Kineziološki fakultet u Splitu.
Unatoč profesionalnom ugovoru, nema namjeru zapostaviti sve ostale borilačke vještine. I dalje će trenirati BJJ, grappling, boks i sve ostalo jer će joj upravo ta lepeza vještina donijeti prevagu u njezinoj budućoj karijeri.
- Inače, nikada nisam voljela reći da treniram MMA zato što mislim da borac mora trenirati udaračke i hrvačke borilačke sportove paralelno i s jednakom ljubavlju, a potom se i natjecati u njima. To ja radim trenutno. Inače, želja mi je ove godine nastupiti na Prvenstvu Hrvatske u boksu jer volim ovaj sport - kaže Adriana.
Imam dva ormara, jedan za dresove, drugi za haljine
Adriana u svojoj pozamašnoj borilačkoj karijeri nije zaboravila na ženu u sebi. U svojoj sobi u rodnom Đakovu ima dva velika ormara ispunjena odjećom. U jednom se nalazi, kako ona kaže, sportska odjeća, a u drugom civilna. U prvom su kimona, dresovi, boksačke rukavice i štitnici za zube, a u drugom uske traperice, majice na bretele, kožne jakne haljine.
Priznaje kako joj je trebalo vremena da prigrli svoju ženstvenu stranu jer je dugo godina smatrala da su isključivo trenirke i tenisice prikladna odjevna kombinacija za djevojku kakva je ona. U vrijeme adolescencije čak je razmišljala o prestanku svoje borilačke karijere, ali je shvatila da te ono što treniraš ne mora uvijek definirati.
- Volim se lijepo spremiti i obožavam se šminkati. Cipele na petu ne nosim toliko često zbog brojnih ozljeda stopala, ali kada je posebna prilika, i njih nabacim. Ono što želim reći jest da ne smiju postojati predrasude. Svaka djevojka može u isto vrijeme biti lijepa i odlična boksačica, kao što je jedan dečko može igrati nogomet i trenirati balet. Ljudi samo ne smiju dopustiti da ih stereotipi zaustave - kaže Adriana.