Nakon što je glumica Milena Radulović optužila za silovanje uglednog profesora i redatelja Miroslava Aleksića, u samo nekoliko sati od objave te informacije u medijima na Facebook stranici “Nisam tražila” povezale su se umjetnice sa sličnim iskustvima iz cijele regije. Tako je krenuo regionalni #MeToo pokret. One su ispričale svoje traume i jedna drugoj poručile - #NisiSama. Jutarnji je jučer objavio priču o ženama koje su osnovale ovu Facebook zajednicu, koja je u nekoliko dana privukla oko 6500 ljudi.
Kako stoji na stranici "na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu su pokrenuli sigurni kanali za izlaženje s pričama da se što prije sazna što se i ovdje događa".
- Poštovane kolegice i kolege, snažno su me pogodila svjedočanstva objavljena na stranici 'Nisam tražila' i komentari naših studentica i studenata koji su uslijedili na Facebooku. Moja je odgovornost, kao i odgovornost svih nas na Akademiji da reagiramo konkretno i žurno.
Molim vas, sve naše studente i alumne, da mi pomognete da što prije utvrdim činjenice o slučajevima zlostavljanja, kršenja načela ravnopravnosti spolova i povezanih oblika diskriminacije i uznemiravanja kojima ste bili ili jeste izloženi ili o njima imate saznanja.
Razumijem da neće biti jednostavno prevladati strah i sram, ali bez vašeg sudjelovanja nećemo moći puno napraviti. otvorili smo više kanala putem kojih možete pružiti informacije o konkretnim slučajevima i učinit ćemo sve da zaštitimo vašu anonimnost.
Jutros smo u dogovoru sa Studentskim zborom ADU osnovali radnu skupinu nastavnica, nastavnika i studenata koji će pokušati prikupiti podatke i utvrditi činjenice, pa se obratite bilo kome od nas - napisala je dekanica ADU-a izv. prof. art. Franka Perković Gamulin navodeći brojeve telefona i e-mail adrese.
- Drage kolegice, dragi kolege, molim vas da se odazovete, jer - ovo je važno. Važno je za školu, važno je za profesiju, ključno za zdravlje društva u kojem živimo - zaključila je dekanica.
Među anonimnim ispovijestima i svjedočanstvima koje su dosad objavljene u grupi "Nisam tražila" su i brojne priče koje su stigle iz Hrvatske. Prenosimo ih u nastavku.
- Na našu akademiju je došao novi profesor glume. Očito zaposlen u političkoj smjeni više profesora. Rečeno nam je da će nam biti profesor glume. Na stranu njegove očajne glume i karijere, ipak smo se ugodno iznenadili što je donio neke svježe i zanimljive vježbe. Jedan dan dobila sam fibru pa sam propustila predavanje gdje su istraživali trans. Ne znam na sto je to ličilo kolektivno, ali ljudi su bili podijeljenih mišljenja o tome je li vježba prešla granicu dobrog ukusa. Dotični profesor je kasnije od mene tražio da "nadoknadim taj sat", naravno sama s njim u prostoriji za rad. Kad sam stigla tražio je od mene da legnem na pod i izvijam se kao da doživljavam orgazam. Rekao mi je da se pokrijem nekom tkaninom koja je stajala sa strane da mi bude manje neugodno, a ako ne mogu odmah ući u to osjećanje, da se slobodno "pomazim", on ionako neće vidjeti jer sam pokrivena. Ležala sam ispod te tkanine i mislila si o tome kako da se izvučem iz ove situacije. Ustala sam bez riječi, došla do njega, zagrlila ga (to ga je potpuno zbunilo), i izašla iz prostorije. Nikad više se nisam pojavila na njegovom satu a ispit sam napravila sama s par kolega. Dotični profesor je vidio samo generalnu probu mog ispita i nikad mi nije zamjerio nedolaske. Možda zato što je znao da sam lajava i da sam SVIMA rekla što je tražio od mene. Jednostavno me izbjegavao i dao mi dvojku. Neostvareni debeli umjetnik koji ima jednu monodramu u životu je kasnije maltretirao i druge glumice, no svaka je na svoj način izlazila na kraj s njime. Najgore od svega mi je kad čujem muške kolege koje poštujem kako govore da je on car, jeben lik. Mislim da dan danas predaje - stoji u jednoj od objava.
- Iako sam muškarac, također sam doživljavao razne "ponude" za posao, pošto sam se bavio modelingom. Živjeti i raditi u Zagrebu kao muški model gotovo je nemoguće bez seksualnih uznemiravanja. Mnogo puta sam dobio ponudu za neko snimanje, a tada, ja sa 17 godina, bio sam ponuđen da zadovoljavam dizajnere i/ili fotografe - što sam uvijek odbijao te ostajao bez posla. Prvo bi najme tražili moje gole fotografije, pa bi tada i željeli da se nađu sa mnom i govorili mi svašta. Nakon što bih rekao NE, bio sam meta ružnih i pogrdnih uvrjeda. Bio sam isto tako ljut na sebe i okrivljavao se, zašto mi se to događa... Bilo me strah osude društva i okoline, pa sam šutio. Sada shvaćam da se to događa mnogim ljudima. Treba pravovremeno reagirati! - objava je jednog muškarca.
- Glumica sam već dugo. Mnogi su muškarci o mene "brisali ruke" početkom moje karijere: ruka oko ramena, tapšanja po leđima, pozivi na piće, štipkanja, prostote, nabijanje kompleksa manje vrijednosti, vrijeđanja i fizičke grubosti na sceni... No, ono čega se posebno užasavam su uspomene na mog razrednika u osnovnoj školi. Početkom 5. razreda imala sam 10 (!!!) godina i vrlo brzo me počeo pozivati u kabinet i gurati mi ruku među noge. Iako sam bila super odlična učenica, uspio me uvjeriti da sam za njegov predmet totalna truba, tako da mi je morao, navodno, "poklanjati" ocjene iz testova, a ja sam to plaćala dopuštajući mu da mi zavlači ruku pod suknjicu. To je trajalo do kraja 8. razreda. Nikad to nikome nisam rekla. Kasnije je poginuo u saobraćajki - istaknula je jedna glumica.
- Prije desetak godina kada sam se vratila s magistarskog studiju u Europi dobila sam super angažman. Odlična uloga, pristojan honorar. Dolazim na probu i tamo se nalazi osoba koja radi na Akademiji, meni nikada nije predavao, i pita me da gdje sam ja to bila. Ispričam mu koji magisterij na kojem sveučilištu. Njegov odgovor pred cca 10 ljudi je bio "što si to bez veze plaćala mogla si kod mene na satove jebanja godinu dana i sve bih te naučio." Dvadest godina kasnije postajem asistentica na Akademiji, nisam se imala ambicije zaposliti ali mi je bilo uzbudljivo i bogatilo mi je znanje tamo raditi sa ženom koja sigurno zna više od mene. S obzirom na to da sam imala sve uvjete za ulazak u zvanje iako ga ja nisam tražila, jedan muški kolega se prepao da njegovi puleni neće proći pa je brže bolje sazvao sjednicu i tamo glasno rekao, a u dekanat poslao mail u kojemu piše, citiram: "ta i ta nije dovoljno talentirana glumica da bi bila pedagog". Meni se moja profesija na žalost zgadila jer u svakom rukavcu odlučuju muškarci koji uglavnom ne znaju baratati s moći koju imaju, a žene ili šute jer treba preživjeti ili urlaju pa su vještice. Ja se sada bavim nečim drugim, mira duše radi - stoji u ispovijesti iz Hrvatske.
- Na samom početku književne karijere imala sam jednu pjesmu koju sam htjela uglazbiti. Preko prijatelja sam dogovorila sastanak s jednim splitskim glazbenikom. Zanimalo me što on misli, je li pjesma uopće uglazbljiva i dobra kako su mi svi govorili. Našli smo se na kavi u gradu. Pročitavši moju pjesmu rekao je: "Odličan je to tekst, zaista. Ali ja ti ovako dobrih pjesama dobijem na stotine tako da... Ne znam baš... Možda ti i mogu pomoć da se to uglazbi, ako ti malo pomogneš meni". Ja sam ga blentavo pitala kako mu mogu pomoći. Stvarno mi nije bilo ni na kraj pameti da bi tu moglo biti išta neugodno ili pogrešno. Kad je malo "pojasnio" brzo sam ustala i otišla osjećajući sram i gađenje. Do tog trenutka tog glazbenika sam jako cijenila i doživljavala kao dobrog čovjeka i odličnog umjetnika. Poznavala sam i njegovu ženu. Nikad više nisam ponudila pjesme nijednom muškarcu glazbeniku - ispovijest je jedne glazbenice.
- Od srca zahvaljujem pokretačima ove stranice. Nemam još hrabrosti ispričati svoju priču i ne znam hoću li ikada. Svejedno, lijepo je znati da je nekome stalo. Glumom se više ne bavim - jedna je od kraćih objava iz Hrvatske.
- Nisam umjetnica, ali sam doživljavala svašta od kolega na televiziji na kojoj sam radila.
Tamo kao da vlada neki prešutni dogovor između muškaraca koji su neugodni, pipkaju, šalju gole slike i starijih žena na poziciji moći koje to prešutno odobravaju, valjda da se njima ne dogodi. Znam da znaju, kolegice su podnosile prijave, a na kraju sam ju i ja podnijela. U početku te 'procjenjuju', odmjeravaju na hodniku i dobacuju stvari koje su 'u zezanciji'. Ne znam kako je zezancija 'odveo bih te na stol u studio'. Kad prvi put prigovoriš i odvratiš im, onda kreće postupno marginaliziranje i proglašavanje vješticom. Kao da si ti kriva 'što ne znaš prihvatiti šalu', a ne da ti čovjek koji ti može biti djed dobacuje lascivne rečenice. To krene sa šalom 'da si opasna', pa pričaju novima 'da ćeš ih prijaviti' kao da je loše prijaviti osobu koja te tlači. Onda krenu s odbijanjem snimanja, vrijeđanjem ispred sugovornika na terenu, divljanjem u autu zbog čega te strah da ćeš poginuti, vrijeđanjem na društvenim mrežama...dok se to događa, jedan top reporter te pokuša ugurati u wc. Iz šale kao. A ti znaš da nije iz šale jer je to već napravio kolegici i ona ga nije uspjela zaustaviti kao ti pa je dala otkaz. Pokušala ga je prijaviti, ali je ona ispala kriva nekako.
Kažeš to uredniku, on se zaista trudi pomoći ti, ali glavna urednica te pozove na razgovor i ti si kriva. Jer si uzimala kavu tad. Ili tako nešto. O svakoj novoj kolegici se priča kao novom izazovu za poj****, a starije kolegice na to ili sliježu ramenima, ili još gore, sudjeluju u toj bolesnoj 'zezanciji'. A one su na položaju moći, ne ti muškarci. Onda kreneš dobivati gole slike od drugog kolege, ali to odbiješ pa do tada pristojni kolega, postaje najgori neprijatelj koji laže i manipulira. I opet si ti kriva jer nisi dala. Na kraju, tko se zauzme za sebe 'unosi nemir u kolektiv i mora se popraviti ili otići'. Ako ih prijaviš, ti si problem. Ako ih ne prijaviš, ti imaš problem. I tako sve dok ne pukneš i ne odeš. Onda krenu ogovaranja kolegama iz drugih tvrtki. Trebalo mi je pola godine da dokažem da sam normalna. Ti ljudi i dalje rade. Obratile smo se i Sindikatu, poruku su mi seenali, na mail nikad nisam dobila odgovor. Valjda jer smo mlade i nemamo ugovor za stalno, premda ni to nije isprika. I tako, to je brlog šovinizma, seksizma, maltretiranja, neplaćanja, naštimavanja sati. Ali im nitko ne želi ili ne može ništa. Pa čak ni oni koji u javnosti lamentiraju da nas žele zaštititi jer 'su mladi budućnost'. Ja sam na vrijeme pobjegla, drugoj kolegici su dali otkaz, neke još uvijek trpe tamo jer su razvile Stockholmski sindrom valjda. To je mjesto u kojemu nestaju mlade žene, lomi im se duh i tretira ih se kao igračke. Ja ne znam kako da ih zaustavim jer sam sve probala. Valjda će kriza učiniti svoje - stoji u ispovijesti o situaciji u jednoj televizijskoj kući.
- Jedan hrvatski filmski redatelj mi je u kafiću za šankom govorio gnjusne stvari poput: "A kako bi bilo da sad ti meni popušiš?" ili "Hajd' da se kresnemo u wc-u" sve to nasrćući na mene i plazeći ispred mene u mom najintimnijem prostoru. Nakon sto sam mu rekla da je dosadan, odvratan i da me ne zanima. dao si je za pravo da me slijedi van kada sam otišla udahnuti zraka. I na ulazu u kafić u jednom međuprostoru se pribio na mene i bukvalno mi uvalio svoj jezik u usta, nakon čega sam bila primorana da ga odgurnem od sebe. Glumica sam i zbog ovakvih ljudi i događaja sve više mi se gadi moj posao - jedna je od ispovijesti iz Hrvatske.
- Kad sam imala 14 godina igrala sam manju ulogu u predstavi u matičnom kazalištu svog oca. Sve stariji glumci i glumice, i ja, skoro djevojčica. Na dan premijere, točnije sat vremena prije premijere, glavni glumac (oko 60-ak godina, igra uglavnom u dječjim predstavama), inače vrlo cijenjen među publikom, prišao mi je u garderobi dok sam se presvlačila. Garderobe su tada bile odijeljene samo zavjesama, ja sam bila u donjem rublju, navlačila sam hulahupke, sjedila sam na sjedalici. On me počeo dirati po ramenima, bilo mi je neugodno i stisnula sam se, onda je kao ovlaš prešao preko mojih grudi dok mu nije ruka završila u mojim gaćicama. Odgurnula sam ga nogom na što je on odgovorio: "Ne daš se, je li?". Brzo sam navukla haljinu i otrčala u šminkeraj gdje sam čekajući svoj red samo buljila u sebe u ogledalu, dok me jedna glumica nije pitala jesam dobro, u tom trenutku sam se raspala i počela panično plakati. Ljudi su to protumačili kao tremu, jedino sam toj glumici htjela reći što se dogodilo, ona mi je na to rekla da je on vjerojatno mislio da sam ja sad kao dio ansambla, a tamo se svi međusobno tako pipkaju pa je valjda mislio da može i mene. Time me vjerojatno pokušala utješiti. Odigrala sam predstavu kao da se ništa nije dogodilo, gledala ga u oči na sceni, ponosna na sebe što sam tako izdržljiva. Nakon premijere sam se napila pa sam nekom starijem muškarcu, suprugu jedne od glumica, ispričala što mi se dogodilo (ne znam zašto sam njemu to išla govoriti, valjda sam tražila podršku i zaštitu od nekoga tko je isto stariji muškarac) on mi je rekao da bi mi i on rado stavio ruku u gaćice, ali se suzdržava. Tek dvije godine kasnije sam rekla svojim roditeljima što se dogodilo i to u afektu u nekoj svađi, možda bi rekla i ranije ali sam htjela zaštiti svog oca od toga. Taj čovjek, koliko ja znam, nije sankcioniran na svom radnom mjestu, nastavio je igrati u dječjim predstavama. Kasnije smo obnavljali ovu predstavu i tužno je što sam ja zapravo cijelo vrijeme htjela njegovu pažnju i očito razvila neki blagi stockholmski sindrom, sjela sam s njim u kafić i on mi je dao sto kuna?! Bezuspješno sam ih pokušala odbiti, pa mi je tih sto kuna gorjelo u džepu sve dok ih nisam dala nekome. Ne sjećam se više, mami ili prijateljima. Također, taj me čovjek zna od kad sam se rodila. Mislim da je to sve skupa dosta utjecalo na moje nepoštovanje prema samoj sebi kroz seksualno sazrijevanje. Uvijek sam pričala o tome i mislim da me to održalo relativno stabilnom, s vremenom sam naučila poštivati sebe i sve manje dozvoljavam muškarcima da se odnose kao govna prema meni. Ali sam shvatila da mi s godinama samo raste agresija i imam sve crnje misli prema takvim ljudima - jedna je od potresnih priča.
- Redatelj mi je otvoreno rekao da ću dobiti ulogu, ali samo ako ja isto tako učinim nešto lijepo za njega. Dok je to govorio, stavio mi je ruku na bedro, a kad sam je sklonila i otvoreno rekla da ne mislim spavati s njim za ulogu, rekao je da sam si upravo zabetonirala karijeru u cijeloj regiji - napisala je jedna naša glumica.
- Profesor na Akademiji mi je stalno govorio da sam debela i kako bi potkrijepio tu tvrdnju, pljeskao me dlanom po stražnjici. Govorio je pred cijelom klasom “da sa mnom ovako debelom nijedan redatelj neće htjeti raditi i da sam dobra samo za scene pod plahtom - jedna je od prvih objavljenih ispovijesti iz Hrvatske.