Splićanki Sanji Zekić život je postao pun problema još prije 27 godina kad je njezin sin Mirko na porođaju ostao bez kisika. Tada su joj rekli da će biti biljka, da neće govoriti ni hodati. On je liječnike uz veliku pomoć svoje majke demantirao. No, posljednjih godina sve im je teže, a korona je ovoj majci donijela nove udarce.
Mirko ima mentalne poteškoće, a intelektualno je na nivou trogodišnjaka. Budući da je posljednjih godina postao agresivan i njegovoj zaposlenoj majci je nemoguće 24 sata dnevno biti s njim, morala ga je smjestiti u ustanovu.
Psihijatrija ga ne želi jer im ne pripada, a u ustanovama u kakve pripada za njega nema mjesta jer su prebukirane.
- Ministarstvo mu traži smještaj u adekvatnoj ustanovi, do tada se moje sunce nalazi u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan na akutnom odjelu, s teškim psihičkim bolesnicima. Preplašen, ni ono što razumije više ne razumije. Želi kući, želi zagrliti mamu i tatu, želi se osjetiti sigurno - kaže nam nježno njegova majka i objašnjava da s njima nažalost više u kući ne može biti.
Nepredvidiv je, nekad diže ruku na majku, razbija sva vrata po kući.
- Ovo je četvrti put da je smješten na Ugljanu. Svakih par dana bih platila apartman, nosila mu hranu, imali bi piknike u bolničkom parku - priča nam Sanja.
Do prije par tjedana zbog korone bi Mirka bar pustili do bolničke rampe.
- I on i ja s maskama, rukavicama zaštićeni. On uz pratnju tehničara, a kad tehničar okrene leđa, na brzaka bih ga zagrlila. Sad ne smijemo ni toliko. Sve bih na svijetu dala i za tih 15 minuta. Ravnateljstvo nam ni to ne dozvoljava jer on ima 27 godina i odrasla je osoba po broju godina. Ali on je moje dijete!? - očajna je majka, koja bi u kratko vrijeme sina prebrisala vlažnim maramicama, odrezala mu nokte...
Kaže nam zabrinuto da mu nitko osim nje ne reže nokte...
Sada njihovi susreti više nisu mogući. Sanja je znala biti na otoku sedam dana, samo da mu ujutro na portu donese doručak, a u 16 sati ručak i večeru.
Zapakirala bi mu obroke, namirnice koje su zatvorene i ne kvare se, kroasane, sokove za tjedan dana.
- U svakoj vrećici bi mu ostavila ceduljicu 'Sine, volim te, samo tako nastavi', 'Volim te, budi mi dobar i uskoro se grlimo'. No, nekad stvari i ne dođu do njega. Kad bih ga samo na kratko mogla zagrliti - tužna je majka.
