U predgrađu Siska jedan je blatnjav put, uz njega su kuće. Pretrpjele su ozbiljna oštećenja. Ovo je periferija, dio Siska gdje se spajaju selo i grad. Nema ovdje armiranog betona. Samo stare kuće. Gotovo je svako krovište porušeno. U tom je redu barem dvadesetak takvih kućica. Ispred prve stoji čovjek. Gleda u muškarca koji s njegova krova baca cigle, “skidajući” tako polomljeni dimnjak. Upoznao ga je prije deset minuta, a zatim mu se popeo na krov. To je Zagrepčanin Mario Veljača. Alpinist volonter. Veljača je jednostavan tip. Voli se penjati po stijenama, voziti snowboard i svirati gitaru. Kad zagusti, voli pomoći ljudima. Zašto, pitamo ga kad je sišao s krova.
“Ne mogu reći, i ja se nekad znam naći gore i upitati se što ja to radim. U smislu da postoji i sigurniji način danas da se skine nečiji dimnjak bez pentranja po krovovima. Dođe vozilo s kranom, košarom... Ali kranova nema uvijek, vozila nema uvijek, mehanizacija negdje ne može niti pristupiti, a ovdje ljudi čekaju. Teško je njih gledati. i kad ih vidiš onako nemoćne ništa ti nije teško. Eto, valjda zato”, govori nam Mario Veljača, koji danas sa svojim timom od četvero ljudi “skida” dimnjake u ovoj blatnjavoj i zaboravljenoj sisačkoj ulici.
Čovjek kojemu pomaže predstavio nam se kratko. “Ja sam Šubarić”, rekao je, “i ovo su prvi ljudi koji su mi došli pomoći”. Veljača ga tapša po ramenu, Šubarić ga nudi kavom. Ali tim alpinista volontera odmah odlazi dalje, prema drugoj kući. Jedan od njih odmah postavlja ljestve kako bi se popeo na krov.
“Koordiniramo se preko Facebook grupe Alpinisti, speleolozi i visinci pomažu gdje treba. Ima oko dvije tisuće ljudi koji imaju iskustva s radom na visinama. Tu se dijele adrese i postovi o tome gdje i kome treba pomoći. Dolazimo iz Zagreba svaki dan, ne mogu reći koliko nas je jer smo raspodijeljeni u timove. Ali često susretnemo i ostale volontere koji rade dok idemo okolo. Deremo dok možemo, svaki dan od jutra do mraka”, komentira Veljača pa nastavlja da su volonteri u dosluhu i s HGSS-om te ostalim službama na terenu. Često susreću ljude na licu mjesta koji ih upitaju za pomoć, pa odmah odlaze i do njihovih kuća.
“Sretneš nekog na ulici, pitaš ga kako je i što mu je bilo s kućom, pa ti ispriča svoj problem i kreneš k njemu. Onda riješiš problem pa odeš k susjedu. I tako kuća po kuća”, govori Veljača, koji s ekipom neumorno skida dimnjake, crepove, šutu i sve druge ostatke koji nakon potresa i dalje prijete. Pogotovo s obzirom na to da se na ovom području i dalje trese.
“Opremljeni smo pojasom, raznim spravicama za osiguranje, užadi, podlošcima za oštre bridove, kacigama, čeonim svjetiljkama... Svi dolazimo iz ekstremnih sportova i odatle se poznajemo, pa dobro funkcioniramo kao tim”, kaže Veljača o ekipi s kojom dijeli sisački teren. Mnogi alpinisti i visinci koji pomažu po Sisku, Petrinji i okolnim selima, dodaje, imaju iza sebe iskustvo zagrebačkog potresa iz ožujka, pa su aktivnosti već uhodane. U Zagrebu su, podsjetimo, baš ti, “bezimeni” volonteri s iskustvom penjanja odigrali nezamjenjivu ulogu u osiguranju zgrada uklanjanjem napuklih i razrušenih dimnjaka i dijelova zgrada koji su prijetili padom na ulice. Sad se isto događa i u ovom kraju.
“Već prvi dan nakon jačeg potresa bili smo tu. Osiguravali smo jedan kran i preusmjeravali ljude na cesti. Onda smo riješili nekoliko kuća u centru Petrinje. Jučer smo došli ovamo i skinuli nekoliko dimnjaka te sad nastavljamo kad smo već u ovom susjedstvu. Iza nas ide zemaljska ekipa i čisti, bilo da su volonteri ili vojska ili ljudi sami, a temeljitija obnova kuća provodit će se kad za to bude vrijeme. Sad je bitno ukloniti ostatke i raščistiti sve, tako da ne padne što kome na glavu”, kaže Veljača pa se osvrće i na “nevidljivog neprijatelja” s kojim imaju posla na terenu.
“Ovo je područje pretrpjelo rat, ali tad si barem nešto znao - barem otkud se puca. Ovdje ne znaš ništa. Samo čekaš da udari. To je blaga psihoza na terenu. Ljudi nisu klonuli, ali kužiš da su malo izgubljeni. Ja samo čekam da me potres uhvati dok sam gore. Nije još. Ali dogodit će se jer ovdje stalno trese. Dogodilo se to mnogim kolegama na terenu. Na sreću, svi su živi, ali kažu da nije ugodno”, govori Veljača, jedan od volontera heroja iz velike skupine visinskih radnika, alpinista, speleologa, penjača i visokogoraca, koji su se opet ujedinili u jednom cilju - pružiti pomoć u sanaciji krovova na potresom razorenom području. Zatim se penje na krov s kojega viče: “Nemojte pisati k’o da sam ja tu sad neka faca. Ja sam samo šljaker. Jedan od mnogih!”.
, Tomislav Krišto/Cropix