S masovnim iseljavanjem Hrvata, koji su bolji život odlučili pronaći prvo na zapadu Europe, a potom sve više u skandinavskim zemljama, profilirala se nova skupina biznismena, takozvanih regrutera, onih koji deficite na našem tržištu rada pune ljudima iz Nepala, Indije, Bangladeša, Meksika... Sa svakom novopridošlom turom stranaca, njihove novčarke samo bujaju. Uočili su izdašnu poslovnu nišu, prepoznali krizna kretanja u našoj zemlji i na vrijeme se okrenuli radništvu i seljaštvu siromaštvom taknutih zemalja. Oni pak na takve angažmane gledaju kao na dar s neba. Vuk sit i koza ostade cijela. i neka, trebaju nam kako bi sustav funkcionirao.
E sad, koliki se tu novac vrti, Slobodna Dalmacija saznaje i po priči dvoje radnika iz Bangladeša, koji već neko vrijeme rade kao pometači Rive i ulica u Supetru. Da bi do njega i došli, miješanoj bangladeškoj i hrvatskoj agenciji regrutera svaki od njih je platio po 14 tisuća eura! Više od tri godine 45-godišnji Abdur Rohim iz bangladeškog Sylheta i 26-godišnji Mohammed Apu Sheikh iz Munshiganja naporno su radili, jako naporno i teško.
Odricali su se puno toga kako bi platili troškove i osigurali spas i bolji život za sebe i svoje obitelji. A njega su našli u Supetru, za Bangladešane na bogatom zapadu. Na njih su nam pažnju skrenuli neki domaći koji nam rekoše kako tu gdje metlom prođu ulice, nikad čišće bile nisu.
- U Supetru za mjesto čistača ulica zainteresiranih nije bilo, nitko to ovdje ne želi raditi. I tako su nam došli stranci. Sve ih je više u našem gradu, puno je Meksikanaca, Nepalaca. Imamo sad i momke na bicikletama s kantama za smeće koji metu sve nečisto pred sobom. Jako su dragi ljudi - govore domaći.
Dakle, tri godine je ovaj dvojac štedio za kartu i ostale troškove kako bi aterirao u Supetar. Radili su neko vrijeme i u Kataru, ali u toj bogatoj zemlji troškovi života za njih su bili enormni. Što je trošak bio veći, to je manje ostajalo za slanje kući. Odlučili su zato krenuti dalje, na zapad. Kad im je supetarski poslodavac jednom prigodom rekao kako imaju pravo na korištenje godišnjeg odmora, za njih holiday, snuždili su se kao mala djeca.
Holiday, praznici, godišnji odmor za njih su bili nepoznati pojam, problem. Odgovorili su no, no holiday, smatrajući kako to znači deportiranje doma. A tko se doma želi vratiti kad je ovdje za njih Obećana zemlja.
- Hrvatska je bogata zemlja. Puno bogata zemlja. Vjerojatno ne znate kakva je situacija kod nas u Bangladešu, koliko je to siromaštvo, koliko je kod nas teško živjeti, raditi. Koliko imamo i političkih problema. Nije lako, morali smo otići dalje kako bi mogli prehraniti naše obitelji.
Zato smo više od tri godine novac koji nam je preostao od onoga što smo slali kućama štedjeli da bi sakupili za troškove agenciji. To je bio jedini način da dođemo. Moj prijatelj Abdur ima suprugu i dvoje djece, on se dosad bavio raznim poslovima. Ja nisam oženjen, nemam djece, pomažem također svojoj obitelji. U Bangladešu sam se bavio poljoprivredom. Volimo ovaj posao, radi se od 6 do 13 sati. Zadovoljni smo, ne razmišljamo o nečem drugom. Ali kao i svi radnici, voljeli bismo da nam je plaća malo veća, da više kući možemo poslati - kažu.
Nisu slučajno došli u Hrvatsku. Čuli su da su u Europi dobro plaćeni poslovi. A rekli su im i kako je hrvatska Vlada omogućila dug boravak stranim radnicima. I zato je odluka pala na našu zemlju u kojoj bi voljeli dugo ostati. Jezična barijera još im stvara problem, ali polako, doći će sve na svoje. Naučili su se polako ritmu života, naviknuli su se na kavicu u kafiću u neradne sate, na šetnju gradom. U Hrvatskoj, govore za Slobodnu Dalmaciju, ima puno ljudi iz njihove zemlje koji su ovdje došli u potrazi za boljim životom.
Čuju se s njima, kad imaju malo slobodnog vremena, primjerice kao na godišnjem koji su na kraju prihvatili kao normalan dio poslovanja, onda se s nekima od zemljaka i nađu. Supetar ih raduje, kažu da je čist, bogat grad u kojem im problem stvara jedino lišće na cesti i podosta opušaka cigareta. Ali dobra metla i marljive ruke nađu načina kako da se izbore i s takvim izazovima.
- Ne, ne želimo se vratiti u našu zemlju, željeli bismo ovdje ostati stalno, stvoriti mogućnost da nam se pridruže naše obitelji. I Abdur i ja im šaljemo novac koliko možemo da im osiguramo život, napravimo ih sretnijima dok nas nema. Ali bismo voljeli da nam se ovdje pridruže za stalno. Užasno nam nedostaju.
Ima puno ljudi iz Bangladeša koji bi rado otišli van, ali treba za to jako puno novca. Zato ne bi bilo loše da se u Bangladešu otvori hrvatska ambasada, lakše bi nam bilo bez posrednika riješiti papire, lakše naći radno mjesto. Da, puno toga se čovjek mora odreći da bi zaradio za odlazak van. Ljudi u agencijama kojima se plaća taj transfer jako su bogati ljudi - kažu.
Mohammed i Abdur slažu se kako je svaki posao, ako ga želiš dobro odraditi, težak, kako nigdje nije lako raditi. Ali on znači bolji život, sreću za one koje te tamo negdje daleko čekaju. I zato su posao pometača zavoljeli.
- Supetar je lijep grad, lijepe kuće ima, more, plaže. Navikavamo se i na hranu iako je naša drugačija, puno začinjenija. Jedemo vani, ali uglavnom kuhamo sami doma - kažu.
Hajde da smo i mi nekome ulaznica za bolji život. Lijepo je to čuti.