Čovjek se uvijek nada, do posljednjeg trenutka, pa tako i ja. Nada uvijek umire posljednja. Svi znamo kakav je borac bio, koliko je uvijek bio uporan, pa smo se tako nadali da će pobijediti i u ovoj velikoj i opakoj bitki. Međutim, nažalost, svi ćemo mi otići jednog dana…
Ćiro je bio moj daleko najdraži seniorski trener, u cijeloj karijeri. Bez daljnjega. Bio je moj drugi otac, i to ne samo u nogometnoj karijeri, nego i u životu općenito, naučio sam jako puno od njega. Hvala mu za sve što je učinio za mene, naročito po pitanju samopouzdanja koje mi je ulio u počecima moje karijere.
Prisjetio bih se jednog meni posebno upečatljivog detalja. Stigao je u Dinamo u prosincu 1980., a samo mjesec dana kasnije ušao je u avion za našu turneju u Australiji. Po svom dolasku, bio je zapravo jedna velika nepoznanica svima nama igračima. Da, znali smo da je bio trener Rijeke prije dolaska u Maksimir, ali u tom trenutku u Dinamu nije zapravo poznavao mogućnosti i kvalitete naših igrača, tko što može. Kada smo stigli u Australiju, bio sam na klupi u prvoj utakmici koju smo igrali u Sydneyju, ušao sam u igru u drugom poluvremenu i odigrao sam sjajno u nastavku. Ćiro je bio oduševljen tim nastupom. Dan kasnije, u hotelu, prišao mi je i rekao: "Sine, evo ti desetka. Ti si naš Maradona". Nakon toga više nikad nisam bio rezerva.
Naravno, uvijek se vraćamo i uvijek ćemo se vraćati na tu slavnu Dinamovu 1982. godinu. Bio je zaista specifičan trener. Drugačiji od svih. Na treninzima je imao zaista posebnu komunikaciju, bio je nešto poput strogog oca, ali je zapravo u suštini bio - blag. Poznavao je vrlo dobro psihologiju, bez problema je mogao ući u psihu bilo kojeg igrača. Njegova komunikacija je zaista bila specifična, imao je te svoje, svima dobro poznate upadice, izraze i psovke, nešto zbog čega je uvijek bio simpatičan i zabavan. Pa čak i kod "sedme sile", kod novinara, bio je uvijek zahvalan i zanimljiv sugovornik, obrazovan i elokventan. Zapravo, bio je omiljen među svima.
Ne samo mene, sve nas je uvjerio da možemo biti prvaci, što smo u konačnici i postali. Svoje veliko samopouzdanje i vjeru prenio je na nas igrače. Zadnji put smo se vidjeli upravo na obilježavanju 40. godišnjice od osvajanja titule prvaka. Bio je jedan od najvećih u povijesti, rezultati sami za sebe to i pokazuju. Ne samo u Hrvatskoj, nego i na svim ovim prostorima, ali i još šire. Bio je cijenjen i poznat u Europi i ostatku svijeta.
Hvala mu na svemu što je učinio za naš Dinamo i za našu Hrvatsku.