StoryEditor
RAJKO GRLIĆ

‘Sveučilišta su istraživački centri, bez njih bi Amerika stala. Trump je dobar dio toga uništio‘

Još od 1990-ih provodi otprilike pola godine u Americi, pola kod kuće. Ovaj put je jedva napustio Ameriku

Koncem lipnja Rajko Grlić došao je, već uobičajeno u rasporedu američkog profesora i hrvatskog filmaša, provesti nekoliko mjeseci u Hrvatskoj. Još od 1990-ih, otkada predaje po američkim sveučilištima, provodi otprilike pola godine u Americi, pola kod kuće.

Ovaj put je, doduše, jedva napustio Ameriku. Trebali su, supruga i on, pripovijeda, za Zagreb poletjeti 19. travnja, pa 19. svibnja; sve je, korone radi, bilo otkazano. Atlantik su uspjeli preći tek posljednjih dana lipnja.

Grliću su sedamdeset i dvije.

Sjedi s čašom vina na terasi njegove istarske kuće, promatra dolinu Mirne, sunčan je dan. Sutra, govori, kani u Buzet. “To mi je sad velika avantura. Idem po pršut i registrirati auto.”

Kaže osjeća - jedino mir. “Kako i ne bi? Ispred mene je idiličan pogled … To što sam baš jako htio sam obavio, snimo, napisao, napravio.

Sutrašnji dan mogu žrtvovati za neki užitak. Ali, takav sam čovjek da nakon dva dana plandovanja osjetim groznu grižnju savijesti pa počnem nešto pisati. Nikako se ne mogu naučiti ne raditi. A, volio bih da mogu mjesec dana ne raditi ništa! Nikad mi to nije išlo. Nerad varam radom.”, smije se.

image
Rajko Grlić
Marko Miščević/Cropix

Nedostaju mu, pripovijeda, ljudi. Korona karantena učinila je da se zaželio mnogih: „Volim pričati s ljudima, sjesti, pojesti, popiti, ovih zadnjih pet mjeseci izolacije u tom mi je smislu teško palo. Prva tri dana u Zagrebu supruga i ja smo samo išli okolo i sretali ljude. Zagreb izgleda kao grad kojem se nikad ništa nije dogodio, što se tiče korone. Ljudi su toliko željni života da se prave kao da se ništa nije dogodilo, svi se žele grliti. Mi smo probali držati fizičku distancu. A, što se tiče potresa – Zagreb izgleda grozno tužno. Prvih dana sam više puta bio na rubu suza. Te rupe u kućama, na krovovima, ljudi koji ne mogu ući u kuće, cedulje po kućama, trake, mrzovolja prema centru Zagreba koja vlada 30 godina došla je do vrhunca ovim potresom. Potres je samo skinuo zavjesu s nebrige za grad kojega je devastirala oholost politike.”

Grlić od 1993. živi u sveučilišnom gradu Athens, mjestu u kojemu je Ohio University. Athens je prije dvije godine proglašen najljepšim malim univerzitetskim gradom Amerike. Opisujući njegovu dinamiku spominje da “polovicu tamošnjeg stanovništva čine profesori i pizza majstori, a polovicu studenti”.

Korona je iz grada prvo otjerala studente, a potom zacementirala ostale, koji su tamo i onako jedino zbog studenata.
“Živim u kući na brijegu, imam pogled na campus. Athens je nevelik, Ohio University građen je po uzoru na sveučilište Harvard, zgrade od opeka, zelena trava … Nakon nekoliko sveučilišta na obali, Ohio University je prvo sveučilište osnovano u unutrašnjosti zemlje.”

Ima tome nekoliko tjedana da je New York Times pisao o propadanju malih sveučilišnih gradova po Americi, prognoziraju da se neće oporaviti sljedećih deset, petnaest godina. “Na našem je campusu oko 23 000 studenata, prošli semester sve su studente poslali kući, osim stranih studenata koji nisu mogli putovati. Glavna ulica u gradu ima 22 bara, svi su zatvoreni, svi restorani su zatvoreni, svi mali dućani su zatvoreni. Ozbiljniji povratak studenata neće se dogoditi u slijedećih godinu – dvije, dok se ne nađe lijek, neko cijepio koje jamči sigurnost. Ti sveučilišni gradovi neće imati za zakrpati rupu na cesti, jer tamo se sve generira iz sveučilišta.”

Sveučilišta počinju imati velike financijske probleme, otpušataju ljude, gradovi nastali oko njih i zbog njih počinju polako tonuti. “Tako je bilo i kad su u Americi pozatvarali rudnike, gradovi koji su nastali oko njih postali su i do danas ostali tzv. gradovi duhovi.
Za sada sveučilišta otpuštaju niže rangiran i manje plaćen kadar. Ali, stariji profesori u velikom broju odlaze u penziju iz straha da će, ako ostanu, početi dobivati manje plaće, pa bi im onda i mirovine bile manje.

image
Rajko Grlić
Marko Miščević/Cropix

Ogroman je odljev. Pitanje je tko će predavati i kako će preživjeti svečilišta. Sljedeći semester će ponovo sve biti online. Možda će biti i nekih manjih skupina koje ćemo podučavati u izravnom kontaktu, ali za sad se to još ne zna. U vrijeme kad sam ja došao Ohio University je bilo bogato sveučilište, a danas je Athens tužno prazan grad.”

Grliću nije lako pala karantena. “Živjeli smo u nekoj velikoj nelagodi, naručivali dostavu hrane, bili kući po cijele dane.
Tri mjeseca sam bio kući, čitao, gledao filmove, pisao. Izašao bih u vrt. Bila je to, u neku ruku, ugodna izlocija. Ali, polako je krenula klaustrofobija, glava počela tutnjati, to je kao da igraš ping pong sam sa sobom. Trebao sam razgovor s nepoznatima, razgovore s prijateljima, jer čovjek je socijalno biće, a korona je napad na druženja, na odnose. U malom gradu sve to je još vidljivije. Prijatelje smo viđali tako da bi u vrtu sjedili udaljeni jedni od drugih po pet metara, svak bi donio svoju stolicu i svoje vino, tako da ne dotičemo iste stvari, jer se nije znalo prenosi li se virus diranjem istih površina. Svi smo strahovali. Imam jedno društvo s kojim se već dvadesetak godina svaki petak nalazim u 17:00 u jednom baru. Ostanemo dva, tri sata, popričamo, popijemo, jako je to heterogena skupina, ljudi raznih profesija, raznih rasa, kršćani, muslimani, židovi, okrutno se zezamo i sa životom i s politikom. U doba korone smo prešli na zoom i nastavili se družiti svaki petak u 17:00, pričali bi po dva sata. Život se preselio na zoom. Bilo je to u isti čas i nelagodno i ugodno.

Athens je imao sreću da je bilo svega 23 zaraženih, a samo je jedna osoba umrla, i to odmah, na početku, epidemije. Ali brojke okolo po ostatku Ohia rastu. Sad kad su otvorili i barove panika je da će te brojke ponovo otići jako daleko.”

Potrešeno govori o New Yorku, epicentru konone u Americi.

“Najviše me šokirao odnos Trumpa, trebao je napraviti nekoliko elementarnih poteza, primjerice zakon kojim bi natjerali industriju da preko noći krenu proizvoditi testove na koronu, respiratore, a on je uporno tvrdio da je to gripica koja će proći za par dana …”
Na samom početku pandemije od korone je bila oboljela i Grlićeva kćer, Olga.

“Imala je koronu u vrlo bolnom i teškom obliku. Liječila se kući, u bolnicu nije išla, jer su njujorške bolnice praktički bile nedostupne, preplavljene ljudima koji su čekali na pomoć. Tih tjedan dana je bilo strašno. Teško je disala. Bojali smo se za nju, a ona je pak supruzi i meni stalno ponavljala: ‘Čuvajte se, čuvajte se, jer ako dobijete, vi ovo nećete preživjeti’.”

Olga Grlić u ranim je četrdesetima, donedavno su ona i suprug živjeli i radili na Manhattanu, oboje su kreativni direktori u izdavačkim kućama, ona u St. Martin’s Press, on u Simon& Schuster.

“Njihove izdavačke kuće su na Manhattanu, a oni su baš ovih dana preselili, kupili kuću pola sata od New Yorka i tako postali dio te rijeke ljudi koja napušta grad. New York polako, kolikogod to zvučalo nevjerojatno, postaje grad duhova.

I kćer i njezin suprug su zaključili su da će se sljedećih tri-četiri godini 90% raditi od kuće. Mnoge velike kompanije kao što je, primjerice, Google, javile su velikom broju zaposlenika da će i kad prođe korona ostati raditi od kuće. Konačno su shvatili da se puno poslova može dobro raditi od kuće i da je to jefitnije za kompaniju.

Stanarine na Manhattanu su nepristojno visoke, puno manje će ih koštati život u kući, a živjeti će i raditi u boljem, većem prostoru. Sigurni su u svoj posao, jer je izdavaštvo u Americi stabilno.

image
Rajko Grlić
Marko Miščević/Cropix

Na početku epidemije je, doduše, bila panika tko će kupovati knjige, ali pokazalo se da se knjige nikad tako dobro nisu prodavale kao danas. Jer, ljudi u izolaciji i karanteni čitaju više.

Jučer mi je kćer pričala da je dobila video od kompanije u kojem im pokazuju kako će izgledati budućnost kad jednog dana ponovo krenu raditi iz ureda. Imaju urede u jednom od najstarijih nebodera na Wall Streetu, njihovih je pet katova,
pri dolasku u zradu prvo treba dva sata čekati da jedan po jedan uđu u lift i popnu se u urede. Gore se, na putu do ureda, smije kretati samo zacrtanom linijom. Pri tome ne smije ni s kim komunicirati. Kaže mi: ‘Ali, ja imam 15 ljudi s kojima trebam razgovarati, u tom razgovoru i nastaju ideje i stvari …’”

Činjenica da više od polovice Manhattana čine uredi i poslovni prostori sad New Yorku čini veliki problem. “Jer, ti uredi su odjednom izgubili svrhu. Uz to su ustanovili i da se te uredske zgrade ne mogu preinačiti u stambene jer su cijeli sistemi kanalizacije, vodovoda i ostalih instalacija pravljeni za jedan posve drugi tip korištenja. To su sad postali mrtvi kapitali koje kompanije pokušavjau prodati. Sve se mijenja. Desetine tisuća restorana je živjelo od ljudi koji su na Manhattan dolazili raditi, sad su zatvoreni. Na New Yorku se jasno vidi što je korona napravila u Americi. A vidi se i na mom gradiću. Korona je potpuno okrenula život. Amerike kakva je bila više neće biti, to je sasvim sigurno. Jedan sistem života se razbio o hrid, i ta hrid još uvijek siječe te valove i ne znamo što će biti kad se to smiri. “

U posve je drugo vrijeme, u posve drugačiju atmosferu, Grlić stigao u Ameriku 1990-ih. Desetljeće prije pada Blizanaca, posljednje godine progresivne Amerike. Pamti da je za jednog od njegovih prvih dana u New Yorku … “dok sam se liftom vozio na zadnji kat New York University nebodera na Broadweyu netko je utrčao u taj lift netom prije no što su se zatvorila vrata i viknuo nam da je Clinton pobijedio. Bio je to njegov prvi mandat.”

Akademski se svijet danas u Americi bori za opstanak. Trumpov sin je, citira Grlić, jasno kazao “’što bi mi pomogli sveučilištima, kad oni ne glasuju za nas?!’ Jer, pomaže se i stimulira samo one na čije se glasove može računati. To je njihov jedini princip.
A sveučlišta su pogonske strojarnice Amerike. Na njima se provode bitna istraživanja.”, kaže pa spominje kolegu profesora, kemičara, čovjeka koji je dio tima koji je patentirao viagru. “Sveučilište na njemu zarađuje veliki novac. Ti ljudi su pokretači, pčele radilice, oni su prvi ljudi na sveučilištu i donose mu veliku zaradu. Evo samo primjer dvojice iz ovih krajeva, Beograđanin dr. Nesic Ohio University-ju vodi najveći američki istraživački centar za koroziju, silno bitan institut za koroziju naftnih cijevi, velike kompanije svijeta to financiraju, jer oni istražuju kako povećati trajnost cijevi u transportu nafte.”

Spominje, potom, i profesora Pašića, Sarajliju koji je doktorirao na Stanfordu, i na Ohio University-ju vrlo uspješno radio na patentima za filtriranja otpada i dima u termoelektranama.

image
Rajko Grlić
Marko Miščević/Cropix

“Sveučišta su istraživački centri, bez njih Amerika ne može funkcionirati. Donacije su velike, ogroman novac se ulaže u istraživanja. Bez toga bi Amerika stala. Do sad je ta uspjevala dobijati najbolje ljude iz cijelog svijta. Trump je sve to zakomplicirao, dobar dio toga i uništio, jer ne da vize ljudima, mnogim znanstvenicima i studentima nije moguće ući u zemlju, sad tvrdi da uzimaju posao američkim radnicima i ne pušta u zemlju do Nove godine. To je njegova kontinuirana politika, on to radi već pune tri godine. Ova zadnja mjera je samo još jedna pokazna vježba za njegovu izbornu bazu. To je neizmjerna glupost. Uništavanje univerziteta može za Ameriku biti strašno pogubno na duge staze. Jer, za razliku od naših sveučilišta, američka su vezana na industriju, industrija ih finacira ne bi li dobila nove ideje, patente, a profesori se oslanjaju na studente koji su jeftina radna snaga koja im provodi istraživanja. Studenti pak vole raditi te poslove jer su im referenca za dobar posao kasnije. Sve je to donedavno bio krug koji je jako dobro funkcionirao i koji sad opasno prijeti urušiti se. A, sveučilišta su istovremeno i osnovni izvor ljudi i ideja koje hrane američku kulturu.”

Bitna adresa u Grlićevom životu, kako profesionalne formacije, tako i svjetonazorskih određenja, bio je praški FAMU, Fakultet za film i televiziju.

Tamo je, bilo mu je tad dvadeset, došao na studij režije, u Pragu proveo četiri godine. U doba sovjetske okupacije Čehoslovačke bio je član štrajkačkog odbora na FAMU.

“Mi smo došli iz zemlje u kojoj je socijalizam bio puno slobodniji, šareniji, u zemlju u kojoj je socijalizam bio ortodokstan i siv. Ali, Prag je imao nešto što mi nismo, makar smo bili gradska djeca iz Beograda, Zagreba, Splita, dolazili smo iz obitelji srednjoeuropskog duha. Prag je bio grad kulture, oni su se opirali realnosti i rigidnoj politici pomoću kulture. A, politika je bila toliko mudra da im to dozvoli, pod uvijetom da se to pretjerano ne vidi, da ne upada previše u oči.Na kraju su upravo ta kultura, to jest ljudi koji su je činili, porodili praško proljeće i kratkotrajno srušili rigidni socijalizam.

Prag je imao više od stotinu kazališta, jednu od tri najbolje kinoteke Europe, filharmoniju, najveće orkestre, bezbrojne knjižare, galerije … Klinca to jako zapuhne, vjetar puhne u tebe i mijenja te, strašno mijenja, dobiješ posve drugačiju perspektivu.
Golemi je privilegij da s profesorom Kunderom razgovaraš o literaturi, s profesorom Klosom o filmu, da dođeš u kontakt s nevjerojatnim ljudima koji rade ozbiljne stvari. Pamtim da me Branko Belan na zagrebačkoj Dramskoj akademiji zamolio da ga zamijenim, bile su to rane 1970-te, pa sam godinu dana predavao. No, tad sam dobio prvi igrani film. Na to je Babaja rekao da se moram odlučiti hoću li biti profesor ili snimati. Kazao sam mu: ‘Što ćeš predavati ako nemaš prakse, ako ne radiš filmove?’”

Sumira da su na FAMU u to doba “studente podučavali, učili zanatu, a zagrebačka ih je akademija učila umjetnosti.Moji profesori su tvrdili da ti se, ako imaš puno sreće i malo talenta, umjetnost možda i može dogoditi, ali da prije svega moraš znati artikulirati to što hoćeš kazati, da moraš naučiti zanat.”

U Ameriku je, dogodilo se tako, odselio s četrdeset i pet, sa sedam snimljenih filmova, u naponu snage.

I makar su ga s New York Universityja uporno zvali, odluku o preseljenju nije donio lako: “Radili su mi se filmovi, ali došao je rat i shvatio sam da su te moje priče i ti moji filmovi koji su, doduše, imali veliku gledanosti … da je sve to bilo potpuno uzalud, jer nisu ništa napravili. Tuđman i Milošević su u dvije godine olako digli rat, rat je ušao u ljude k’o nož u putar. Pripovijedači priča imaju iluziju da te priče nešto znače, da barem malo nekoga mijenjaju. Ja tu iluziju više nisam imao.”

Prva lekcija koju je, pripovijeda, u Americi naučio jest da je konkurencija ogromna i da, barem na ulaznim razinama, protekcije nema. Studentsku klasu od 40 ljudi sveučlište bira među 1500 studenata.

“Na program je apliciralo 1500 ljudi. Pet profesionalaca u New Yorku, za koje nitko osim dekana nije znao tko su, dobije po 300 aplikacija, svakinapravi selekciju od stotinu, oni su suzili izbor na 500, pa smo mi to trebali smanjiti na 250, potom je tih 250 dobio jedan čovjek, gledao, radio bilješke i sa svakim osobno obavio razgovor. Među 40 izabranih su, primjerice, bila dvojica koji su diplomirali business na Yaleu, prvi i drugi u klasi, mogli su otići raditi za plaću od 300 000 dolara, no odlučili su biti filmski producenti, četiri godine su živjeti u podrumu, školovali se sami, umjesto da budu poslovnjaci s lovom. Morao sam se za tu klasu baš jako puno pripremati, učiniti sve da ti ljudi imaju neki dobar razlog dolaziti u moj master class.”

Danas je samo godišnja školarina za New York Universityju, na Tisch School of Arts oko 60.000 dolara.

image
Rajko Grlić
Marko Miščević/Cropix

“Nisu svi bili bogati, više od polovice tih studenata kojima sam predavao dolazili su iz socijalno skromnih obitelji, radili su k’o zvijeri svaku noć i svaki vikend ne bi li skupili novac da si mogu priuštiti studij na NYU. To je ogromno odricanje, a kad imate takav ulog, kad se već toliko dajete, takvi ljudi daleko dođu. U kapitalizmu povremeno ima i pravde, bez obzira koliko to izgledao kao nepravda. Predavati ozbiljnim studentima na takvoj školi, znači 10-12 sati posla, krvničkog posla svaki dan. Na kraju te godine sam shvatio da nisam napisao niti jednu rečenicu, nisam snimio niti jedan kadar, bilo mi je 46 goidna i zaključio sam da mi je rano otići u filmsku penziju. Bio je to moj prvi strah u Americi, strah da će me pojesti akademski svijet. Uživao sam predavati studentima, ali htio sam i raditi svoju interaktivnu filmsku školu.”

Ohio University ponudio mu je u projekt uložiti značajan novac i otad Grlić predaje kod njih, živi u Athensu.

Na dan kad smo razgovarali s Antom Tomićem je završio sedmu verziju scenarija za film “Svemu dođe kraj”, rade ljubavnu priču s elementima političkog kriminala. Trebali su se naći u Zagrebu, ali su odustali, zbog novog vala korone.

“Prošli smo na najtečaju HAVC-a, i to par dana pred prvi val korone. Ali, da bi skupili novce i mogli početi snimati moramo ići na najmanje 4-5 natječaja po Europi, nema više filma koji se može snimiti po sistemu jedan zemlja, jedan financijer. Makedonija i Srbija su otvorli natječaje, moramo ići i u Češku, Francusku, čekamo da se otvore europski fondovi. Ne znamo hoće li nakon korone biti novca za produkcije.

Sve je neizvjesno. Ali, mi se pripremamo kao da ćemo raditi, kao da ćemo početi snimati u jesen 2021.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. kolovoz 2020 12:07