Nakon što je Mišo Kovač "zapalio" Stari plac u Splitu, društvene mreže plamte videima, komentarima. Na snimkama s tog osebujnog koncerta izdvojio se jedan lik - dakako, uz samog Mišu - kao neki tihi "junak iz sjene", piše Slobodna Dalmacija.
Ljudi su, naime, uočili korpulentnog mladića koji je zvijezdi večeri, Miši, bio pri ruci kad mu je trebalo namjestiti sjedalicu, malo ga "pocokati" štono bi se reklo, šapnuti mu nešto na uho ili ga jednostavno pridržati kad je ustajao.
Nakon višednevnih pokušaja uspjeli smo junaku ući u trag: on se zove Marino Marijanović (36), iz Otoka (Rude) je kod Sinja i zaštitar je tvrtke "Pit Bull"!
Marino je, k tomu, zaposlen i kao domar u Rektoratu na Kampusu, otac je troje djece te čak i - političar: predsjednik je naime, Općinskog vijeća Otoka.
Prvi čovik svoga malog mista i eto, prvi Mišin pobočnik na koncertu koji još dugo neće biti zaboravljen. Sudeći po Mišinom "špiritu", moglo bi se lako dogoditi da bude čak i - ponovno održan...
- Još nisan vidija čovika s toliko duha ka u Miše: može on imat 81 godinu i sto dijagnoza, ali taj žar u očima... To je da se naježiš. Oči ne stare - primjećuje simpatični Marino iz prve ruke.
Ulovili smo ga inače - na Hvaru; tijekom školskih praznika (i svoga godišnjeg odmora) radi kao noćni redar na otoku. Kombinira više poslova, mlad je i kršan pa se može, a svaka kuna dobro dođe kad imaš troje male djece.
K tomu, Marino već ima dobrih petnaestak godina utakmica u nogama što se tiče osiguravanja koncerata, noćni život mu je "kruh svagdašnji", ali najčešće je radio u osiguranju iza pozornice ili ispod nje. Ovo mu je prvi put da se popeo - na pozornicu.
Koja čast!
- U stvari san triba bit u VIP-u, ali onda su mi zadnji čas rekli da se dignen gori, buden Miši pri ruci ka neki bliski bodyguard da se kogod na nj ne zaleti, nikad ne znaš. Čak san mu, eto, posta i osobni asistent. Koja čast! - veselo će Marino, pa nam odaje jednu sasvim osobnu pozadinu priče.
- Kad san bija mali, ima san desetak godina tada, 1993. godine su me roditelji prvi put doveli na koncert, na Poljud; bija je to prvi moj koncert u životu, a piva je - Mišo Kovač, njegov koncert u čast tragično preminulom Ediju.
Sićan se da san nosija voštanu sviću... Tada još nije bilo mobitela, Poljud je sav gorija od šterika, upaljača, i to mi se usiklo u pamćenje - prisjeća se naš sugovornik.
S Mišom je, kaže, odmah "kliknuo", iako su se osobno tek uoči koncerta upoznali.
Nikome nije stalo do ljudi ka Miši!
- Navika san vidit svega u ovome mom poslu, virujte mi da san se nagleda i onoga šta nisan tija vidit; gologuzih pivačica, folk-zvijezda i svakakih DJ-eva, puno njih na supstancijama bez kojih ne mogu funkcionirat, a najviše onih koji samo hladno odrade, skupe pare i odu.
Još nikad nisan vidija da je nekome toliko stalo do ljudi ka Miši! Zato i kažen: možda on slabije vidi, pa mu triba skrenit pažnju na neki kabel na podu; možda slabo i hoda, ipak mu je 81 godina; ima je i koronu pa mu se respiratorni sustav još oporavlja - ali taj žar u očima, to je čudo jedno!
Kad je završija koncert, reka mi je: "Dobar si bija. Doć ću do tebe, ić ćeš sa mnom na turneju". Ka da mu je trideset, a ne osamdeset i jedna! Mora san ga poljubit u čelo - smije se zaštitar.
Marino je, dakako, odrastao uz Mišine hitove, a "po kući" se puno slušao i Oliver. To odrastanje započelo je - njegovom godinom rođenja, 1986., a od tada je bogme izrastao. Pazite sad, čovjek ima dva metra i 18 centimetara visine!
Valjda i ja vridin ka i magarac
- Nisan se moga na bini nikako sakrit ni da san tija! Navika san već bit "vidljiv", ka neka atrakcija. Često me ljudi zaustave, pitaju šta jedem, mnogi se oće sa mnom ovde na Hvaru i slikat. Ja kažem: za ženske slikanje besplatno, muški moraju platit 50 kuna.
Ako može toliko uzest onaj šta voda okolo magarca, onda valjda i ja vridin koliko i taj magarac - slatko se smije kršni žitelj cetinskoga kraja.
- Od mene su viši jedino košarkaši, a košarka je opet jedini sport koji me nikad nije privlačija - domeće Marijanović, inače član osnivačke jezgre Kluba navijača Hajduka u Otoku kod Sinja, točnije u Rudi.
- Odande je i Livajina mater, djevojački se preziva Botica - ponosno će Marijanović, spletom okolnosti rođen u Zagrebu, a odrastao većinom - u Splitu.
- Jedva san se čeka vratit na selo, odakle mi je otac. Oženija san Sinjanku, neka mi Splićanke ne zamire, meni su Sinjanke najlipše cure. Tu, na selu, iman svoj sveti mir, svoju Rudu, prijatelje, hajdukovce, familiju.
U gradu ne znaš 'ko ti je prvi susid u zgradi, a ovde na selu, na primjer, kad dođe Božić svi idemo jedni kod drugih po kućama ka' da smo velika familija. I dice u školi ima puno, nismo "škorcani" ka druga sela, puno se momaka oženilo, dobilo dicu.
U Split iden samo radi posla, ali isto mi bude drago doživit koncerte ka' na primjer ovaj s Mišom. Daj Bože da mu ne bude zadnji, da uživo čujen "Dalmatinac nosi lančić oko vrata". Ta mi je pisma najdraža - zaneseno će Marino, Mišin anđeo-čuvar.