U našoj se kući često okuplja oko stola, oko društvenih igara. To vrijeme provedeno uz kakvu šarenu ploču koja potiče na razmišljanje, razvijanje strategija, smijeh, šale i dobacivanja na račun protivnika uvijek je kvalitetno provedeno vrijeme s djecom.
Volim goste kojima je manje do kolača, a više do Catana, omiljene društvene igre desetogodišnjeg sina koji je prvi Catan kupio sam, investirao svoju ušteđevinu. Nedavno se jako obradovao kad je dodatni nastavak za Catan dobio za rođendan. Te smo večeri igrali kampirajući u indijanskom tipiju nedaleko od Plitvica, dovijajući se kako posložiti ploču i karte u nevelikom šatoru, ponešto promrzlih ruku.
U Catanu treba skupiti što više kamena, cigle, drva, žita, vune, raznih resursa od kojih se grade naselja i ceste. Pobjednik je onaj koji sagradi najviše naselja. Kretanje odlučuje kocka, Catan se djelomično temelji na sreći, ali ponešto je i u znanju i iskustvu, kad se nakupi igračkog staža. Catan je među nekoliko najprodavanijih igara u svijetu. Izmislio ju je Nijemac Klaus Tauber, a 1995. ju je Spiel des Jahres, u svijetu društvenih igara relevantna njemačka udruga koja nagrađuje ponajbolje, proglasio i igrom godine.
U našoj je kući, dok nije stigao Catan, jako popularan bio Carcassonne.
Igra je dobila ime po srednjovjekovnom gradu utvrdi u južnoj francuskoj pokrajini Languedoc. Na nepreglednim poljima smeđih i zelenih kartica slažu se različite utvrde, samostani, ceste. Carcassonne je, baš kao i Catan, u nizu tih antologijskih društvenih igara, globalno poznatih, baš ona možda ima i najviše nadogradnji pa kad se kupi osnovna kutija, poslije se mogu dodavati razne ekstenzije, a svaka u kuću donese novu radost. Carcassonne je jednostavan za učenje. Onaj tko tek počinje, ne mora niti znati puno pravila, nego kako korak po korak gradi naselja iskusniji igrači mu daju savjete, uvode ga u Carcassonne.
