StoryEditor
TJEDAN U 10 PITANJA

SVJETIONIČAR NA OTOKU VISU O DOŽIVLJAJU IZOLIRANOSTI U NOVIM UVJETIMA 'Ni na Visu više nije nužno otići na lanternu da bi čovik bija izoliran'

Ivan Bulić Ićo, svjetioničar na Stončici na otoku Visu govori o doživljaju izoliranosti u novim uvjetima
Lanterna Stončica i lanternist Ivan Bulić poznatiji kao Ićo.
 Tom Dubravec / CROPIX

1. Ićo, Ićo, javi se, koja je tvoja lokacija? Zove iz Zagreba onaj dosadni novinar koji ti je prije par godina s fotićem Tomom Dubravcem ukrao jedno dugo poslijepodne na svjetioniku?

- A ti si, šta se ne javljaš? Kako te se ne bi sitija, iako ne znam baš koji si, ali ako si bija sa Tomom, onda te sigurno znam... Aaaa, ti si ono čapunjao motar i ostatke kapara oko lanterne kad smo se opuštali u razgovoru. Reka san ti da od kapara nema ništa kada procvjetaju... Da, sad san se sitija, čita sam vam reportažu koju ste napisali, sve je ispalo super, lipe slike, ali pomalo je sve ispalo lipše od onog što smo pričali.

2. A, e. To je nama posao da svojim tekstovima građanstvu izbijemo iz glave bilo kakvu primisao kako postoji neko ljepše mjesto za život. Na tom tragu je i ovaj moj poziv.

- Dobro, dobro, reci šta te zanima. Taman nešto dovršavam u vrtlu ovdje u Kutu na Visu pa nisam za slikavanje i za neke velike priče. Na pauzi sam od svjetionika, ako te to zanima.

3. Zvrcnem te ja sutra da popričamo o ovoj novoj situaciji, kada si ti kao svjetioničar sa 25-godišnjim iskustvom došao u priliku da otočanima koji žive po novim pravilima o izolaciji zbog koronavirusa možeš dijeliti savjete o tome kako živjeti u izolaciji?

- Super, toga sam se i ja sjetio neki dan. To ti nije loša ideja. Čujemo se sutra kad smisliš neka pametna pitanja. Pa otočanima i ne triba davat neke posebne savjete jer cilo vrime su u izolaciji, prije bi tribali neku psihološku pomoć radi bipolarnog života koji skoro svi naši otoci žive radi turističke sezone… Pardon, radi turističkih sezona kakve su bile, jer sad je došlo neko novo vrime. Inače, u ovoj novonastaloj situaciji Višani su disciplinirani i čuvaju se jer već su svakakvih sličnih situacija preživili i zato se znaju čuvati. Ajd, čujemo se sutra.

4. Halo, halo, Ićo, došlo je sutra. Da ne okolišamo, reci mi kako vidiš izolaciju koja je servirana građanstvu oko koronavirusa u usporedbi s onom koju ti povremeno proživljavaš na svjetioniku? To ti zanima mnoge Dalmoše koji su latentni svjetioničari u Zagrebu.

- Nisan baš vidjelica da bi moga vidit situaciju… ni oni tamo nisu dobili informaciju na vrime. Moj stav je da nije nužno otić na lanternu da bi čovik bija izoliran, jer to se može i u gradu svjesno činit, a sad je opet neko drugo vrime i viša sila učinilo da svi moraju u svoje ćibe (u žargonu osamljeno mjesto za opuštanje uz dostupna stimulirajuća sredstva). I sad san ja kao u nekoj prednosti jer je moja ćiba najudaljenija. Ogromna sa lipin pogledon, ha-ha.

5. Može li se uopće usamljenost čovjeka na svjetioniku mjeriti s onom koju Višani proživljavaju ovih tjedana u ovim uvjetima izolacije?

- Svjetionik Stončica se nalazi na istoimenom rtu, tako da sam spojen sa otokom i ljudima, a šta se tiče Višana, već sam spomenuo da su oni spremni i na puno gore situacije od ove jer ako ovi mlađi nemaju iskustva sa ovakvim situacijama, imaju od koga naučiti. Nas je ovdje JNA godinama dobro istrenirala kako se ophoditi u ovim kriznim situacijama, pa nas ništa ne može iznenaditi.

6. Koje je tvoje glavno naoružanje za strpljenje kada znaš da ćeš biti daleko od civilizacije, pa i ljudi?

- Pa davno san se ostavija ratnih igara pa se neman običaj naoružavati. Uglavnom, nabava je najvažnija. Da imaš uja, brašna, slanih srdela i ribe od Kalambere jer onda imaš ono šta nemaju drugi pa sve i da ti ni to ne triba, lipo je da imaš.

7. Pratim na “jubito” kako ispod svoje lanterne snimaš petmetarske valove i orkanske vjetrove. Kada si osjetio najveći strah na Stončici?

- Pa, sigurno je bilo nekih momenata kad se dobro streseš od nekog udara groma ili kad ti sidro pusti, a veći je strah svakog lanterniste da neće izvuć mrižu ako mu ona zapne za dno.

8. Zašto si jedno nevrijeme opisao kao “Dorothy napušta Kansas”. Je li to bio vatreni poljubac pučine i horizonta ispred tvojih očiju?

- To je bilo neko veliko nevrime sa pijavicama koje su išle jedna za drugom blizu moje punte. Sve se odigralo u sekundi, taj se osjećaj teško može doživjeti preko snimke. Triba ga doživit. Ti si vidija poljubac, a ja sam se satima poslije tresa od tlaka i vitra...

9. Kako napreduje tvoj rad na morskim skulpturama koje u slobodno vrijeme pripremaš za novu izložbu?

- Napreduje po potrebi i kao uvik se nešto radi, ali danas su potrebe i prioriteti drugi ili se vraćaju na samo one osnovne pa i izložbe mogu na čekanje.

10. Po čemu možeš izdaleka ili izbliza prepoznati svjetioničara koji to možda može biti, a nije ili će tek biti?

- Izdaleka kad bi se gledalo, to bi bija neki čovik koji sigurno ne trči ka lud, a izbliza bi to svatko osjetio na svojim ušima. Eto toliko od mene.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 11:02