DAN NAJMANJIH HEROJA

‘Svoju kćer rodila sam u 30. tjednu. Bila sam uvjerena da neće preživjeti. Ona je moja Palčica!‘

Danas je Svjetski dan prijevremeno rođene djece. Jedna 25-godišnja novopečena majka iz Zagreba ispričala nam je svoje iskustvo
Ilustracija
 Vlado Kos/Cropix

U svijetu se jedno od 10 djece rodi prije vremena. U Hrvatskoj je to više od 2600 djece godišnje, odnosno sedam svakoga dana. Danas je Svjetski dan prijevremeno rođene djece, a tim povodom 25-godišnja novopečena majka s adresom u Zagrebu, koja nas je zamolila za anonimnost, ispričala je za Jutarnji svoje traumatično iskustvo prijevremenog poroda.

Bio je tek lipanj. Nije mi ni palo na pamet da bih mogla roditi. Termin mi je bio tek u rujnu. Točnije, osmog dana rujna. No, usred pandemije koronavirusa dok su svi u širokom krugu izbjegavali bolnice kako se ne bi zarazili – ja sam prokrvarila.

Toplog lipanjskog četvrtka u tri sata u noći suprug me dovezao u Kliničku bolnicu “Sveti Duh”. Oboje smo bili u strahu, no zbog epidemioloških smjernica u bolnicu sam morala sama. Samo s torbom. Ne želim ni razmišljati što je tih dana suprugu prolazilo kroz glavu. No, bili smo svjesni da se ne možemo vidjeti zbog naše sigurnosti i ponajviše zbog sigurnosti tog malenog čuda u mojoj utrobi, naše djevojčice.

Istina, jedva smo je čekali upoznati, zagrliti, poljubiti. No, ne doslovno. Trebala je još biti na sigurnom, u mojoj maternici. Mi bismo se strpjeli do rujna.

Odbijala sam uopće prihvatiti pomisao da bih već mogla roditi.

No, zbog nje, svoje bebe, bila sam spremna na sve. Sama.

image
Ilustracija
Vlado Kos/Cropix

Krvarenje je uzrokovala infekcija, a da nisam prokrvarila moja beba ne bi preživjela. Bila sam tek u 29. tjednu trudnoće. Beba se potpuno umirila. 'Gubite plodnu vodu', zlokobno su mi rekli liječnici.

Što sada!? Strah i panika, briga i nemoć. Što će biti s mojom bebom? S mojom djevojčicom?

'Vidjet ćemo kroz jutro. Ako se stanje ne popravi morat ćete na carski rez', rekao mi je liječnik.

Bila sam spojena 20 sati na CTG, uređaj za kardiotokografiju kojim se prati stanje fetusa. Dobila sam zadatak preko noći mjeriti aktivnost bebe, odnosno brojati koliko me puta udarila. Preneražena strahom za život svoje nerođene kćeri, apsolutno sam se posvetila zadatku. Nije bilo ni pomisli o spavanju.

Psihički sam se pripremala za ono što slijedi. Bila beba živa ili mrtva, morat ću na carski.

Sama i prestrašena, samo s tim uređajem koji će odlučiti o sudbini moje kćeri, svaka promjena u mom tijelu činila mi se kao njezin signal. Krulio mi je želudac od gladi, no ja sam se dvoumila. Možda se to ipak ona pomaknula.

Od ponoći do jutra nije bilo niti jednog udarca.

image
Ilustracija
Vlado Kos/Cropix

Izgubila sam svu plodnu vodu i beba je bila u opasnosti. Tri dana nakon što sam usred noći stigla u bolnicu, morala sam na hitan carski rez.

Rodila sam 27. lipnja u 9.12 sati. Moja je djevojčica tada bila stara 29 tjedana i 4 dana. Rođena je sa samo 1100 grama, a bila je dugačka 37 centimetara.

Moja je kći rođena kao Palčić. Ili Palčica, kako smo je prozvali.

No, ja uopće nisam bila upućena u stanje i statistike oko prijevremeno rođene djece. Nisam ni znala da toliko prerano rođena djeca poput nje imaju izgleda za normalan život.

Pa, moja kći nije napunila ni 30 tjedana. Bila sam uvjerena da neće preživjeti. Tužna, očajna, u strahu, ne znam niti pronaći prave riječi kako sam se točno osjećala nakon poroda.

Do 13 sati nisam imala niti jednu informaciju o svojoj kćeri. Rekli su mi jedino da je živa, ali nisam znala detalje njenog stanja.

Zamolila sam jednu medicinsku sestru da uzme moj mobitel i da mi ju uslika. Smijala mi se, jer je dosad to još nitko nije tražio. No, vidjela je koliko sam očajna, pa mi je odlučila udovoljiti.

Vratila se s groznom slikom. Moja sićušna kći, toliko nemoćna, bila je spojena na bezbroj aparata, između ostalih i na respirator i ležala je spokojno u inkubatoru. Bila je toliko malena da je jedva nalikovala novorođenoj bebi.

Fotografija me slomila.

Pogled na nju, čak i mjesecima kasnije, vratio bi mi suze na oči i strah, sjećanje na svu traumu i neizvjesnost. Obrisala sam tu fotografiju.

image
Ilustracija
Vlado Kos/Cropix

Tek u nedjelju poslijepodne prvi put sam uživo vidjela svoju kćer. Imala sam masku, odijelo, rukavice, bila sam potpuno zabarikadirana i jedva sam disala ispod sve te zaštite.

A moja kći? Ona je i dalje izgledala kao na onoj mučnoj fotografiji.

'Ona diše sama, ne brinite, ali priključili smo je na respirator da joj pomogne i olakša', rekla mi je liječnica.

Kamen mi je pao sa srca.

Liječnici ti nikada neće reći da će sve biti dobro i da nema nikakvog straha. Govorili su da idemo dan po dan. Slavili smo svaki njezin maleni pomak.

Rođena je s infekcijom koju je pokupila od mene pri porodu, pa je prvih dana života već bila na antibioticima. Imala je i izljev na mozgu drugog stupnja. No, dobro je napredovala. Nije bilo prognoza da neće preživjeti.

Najteže je bilo prvih deset dana. Bila sam sama u bolnici, daleko od svih svojih bližnjih. Daleko od supruga. Zbog opasnosti od zaraze koronavirusom suprug nije mogao doći u posjet s plišanim medvjedićima, buketima i balonima. Onako, kako to svaka trudnica sanja. Ništa se nije odvijalo onako kako sam planirala.

Ona je naše prvo dijete i uzbuđenje cijele obitelji bilo je golemo. Svi su me zvali i pisali mi. No sve te poruke samo bi me ponovno rasplakale. Bilo bi mi gore. Znala sam da mi svi žele dobro, ali – bila sam sama. Sama i očajna. Prestrašena za život svoje kćeri.

image
Ilustracija
Vlado Kos/Cropix

Utjehu sam pronašla u drugim mamama na odjelu koje su prolazile kroz slične situacije. Uz njihove ohrabrujuće priče i iste brige koje sam i sama prolazila, najveću mi je snagu u tim trenucima dala molitva.

Plakala sam kada sam došla u bolnicu i susrela se s tim mamama, a plakale smo i kada smo se rastajale. Ostale smo i danas u kontaktu, imamo zajedničku What's App grupu u kojoj izmjenjujemo informacije o napretku naših Palčića.

Moja kći i ja smo napustile bolnicu nakon 45 dana.

Mia je sada već prava beba. Ima 6 500 grama, a dugačka je već 60 centimetara. Puno spava i počela se smijati. Kronološki, stara je 4,5 mjeseca, no njena je korigirana dob, koja se mjeri od službenog termina, kako kažu pedijatri, tek dva mjeseca.

Redovito idemo na vježbe i kontrolne preglede. Zasad je sve u redu. Mia je savršena, a ja presretna.

Iskustvo koje smo prošle bilo je traumatično i ne bih ga nikome poželjela, no nije mi stvorilo fobiju. Želim još jedno dijete i sve bih ovo opet proživjela, jer znam da mogu biti jaka. Svaki trenutak proveden s mojom kćeri, s mojom preslatkom Palčicom, bio je vrijedan sve moje boli i patnje.

image
Ilustracija
Vlado Kos/Cropix

Prijevremeno rođenom djecom se smatraju sva djeca rođena prije 37. tjedna trudnoće. Stopa smrtnosti beba rođenih prije 37. tjedna je pala i u konstantnom je padu, no bebe koje su rođene značajno prerano vjerojatno će imati ozbiljne i brojne dugoročne probleme.

Budući da se rađaju nezreli, djeci je da bi preživjela neophodna podrška specifičnih medicinskih uređaja i velika stručnost i posvećenost visokoobrazovanih medicinskih djelatnika.

Podršku roditeljima prijevremeno rođene djece kontinuirano pruža jedina udruga ove vrste na području Hrvatske, Klub roditelja nedonoščadi “Palčići”.

Ona u suradnji sa stručnjacima iz područja neonatologije, realiziraju projekte koji doprinose poboljšanju liječenja i njege prijevremeno rođene djece, te o toj temi nastoje što bolje informirati javnost. To je cilj Svjetskog dana prijevremeno rođene djece, upoznati ljude s ključnim informacijama i podignuti u javnosti svijest o prijevremeno rođenoj djeci i teškoćama s kojima se susreću oni i njihovi roditelji.

Ljubičasta boja postala je simbol obilježavanja ovog dana jer predstavlja osjetljivost i izuzetnost, atribute koje s pravom nose maleni heroji, u Hrvatskoj poznati kao Palčići.

image
Ilustracija
Vlado Kos/Cropix

- Sretan Vam naš dan heroji moji! Prije točno 11 godina, na današnji dan u Novinarskom domu najavili smo osnivanje Udruge. Šačica roditelja entuzijasta znala je da mora učiniti nešto za naše najmanje heroje i njihove roditelje. Punog srca, no bez previše znanja o izazovima pred nama, nošeni snagom njihovih borbi krenuli smo hrabro u nepoznati izazov, u još jednu borbu. Nismo ni sanjali da će jednoga dana cijela Hrvatska znati za Vas, za Vaše borbe i Vaše pobjede. Da će cijela Hrvatska zvati Vas Palčićima i nikako više drugačije.

Gubili smo, dobivali, uzdizali se, padali kao poput Vas… dizali se snagom koju ste nam Vi uvijek davali. Sve ovo danas Vaše je djelo heroji naši, sve ovo Vaša je snaga koja nas je nosila i dizala kad je bilo najteže.

image
palčići press

Na današnji dan slavimo svaki udah, svaki zagrljaj i poljubac, svaki korak, svaku riječ, peticu u školi… prvi gol…

Na današnji dan slavimo i svaku našu prolivenu suzu, svu bol i brigu pretvorenu u radost života.

Na današnji dan prisjećamo se i svih naših anđela koji su navratili nakratko na ovu zemlju, naučili nas mnogočemu i napustili nas ostavljajući dubok trag u našim srcima, svih njihovih roditelja koji su i u svojoj boli ponosni roditelji Palčića.

Na današnji dan zahvaljujemo svima Vama čije borbe za život naših najmanjih heroja do posljednje kapi snage, skrivaju zidovi naših bolnica.

Na današnji dan zahvaljujemo i svima Vama koji ste učinili i najmanji korak za naše Palčiće i njihove roditelje i tako im olakšali njihov trnovit put.

image
Ilustracija
Vlado Kos/Cropix

Danas neka teku samo suze ponosa, beskrajnog ponosa na naše najmanje heroje, najveća i najhrabrija srca. Hvala Vam što postojite, heroji moji, što nas svojim postojanjem učite životu, nadi, strpljenju, borbi. Hvala Vam što iz dana u dan dokazujete da ljubav i vjera pobjeđuje i ruši i najveće planine. Cijela Hrvatska će danas u Vašu čast sjati ljubičastim sjajem naših najmanjih heroja Palčića – jer vi to zaslužujete.

'Kad jedan anđeo i jedan čovjek uspostave kontakt, stvara se most od svjetlosti preko kojeg trče tisuće anđela i tisuće ljudi' - napisala je na Facebook stranici “Palčić gore” Željka Vučko, predsjednica udruge koja je osnovana u veljači 2010. godine.

image
Donacija Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj 2013. u sklopu humanitarne akcije Palčić gore. Na fotografiji su: Andrea Bolješić, Jelena Pavičević Vukičević, Milan Bandić, Željka Vučko, Goran Radman, Zvonimir Šostar i Marijan Cesarik
Ranko Suvar/Cropix

Osim potpore roditeljima i djeci, udruga je dosad organizirala i nekoliko humanitarnih projekata pomoću kojih je 30-tak hrvatskih bolnica opremila medicinskom opremom koja im je nedostajala za liječenje i skrb o prijevremeno rođenoj i bolesnoj novorođenčadi.

Međunarodni dan svjesnosti o prijevremenom rođenju obilježava se od 2008. godine kada ga je inicirala Europska zaklade za brigu o novorođenčadi (European Foundation for the Care of Newborn Infants – EFCNI) s partnerima. Europska zaklada za brigu o novorođenoj djeci (EFCNI) je paneuropska organizacija koja okuplja roditelje i stručnjake sa zajedničkim ciljem poboljšanja dugoročne njege prijevremeno rođene djece kao i one rođene bolesne te pružanja podrške njihovim obiteljima. U većini zemalja broj prijevremenih poroda raste i godišnje se prijevremeno rodi oko 15 milijuna djece, a 1,1 milijun prijevremeno rođene djece umre.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2020 22:34