Filmska povijest jedne obitelji, prijateljstvo sa sestrama atentatora na austrougarskog nadvojvodu, intimno druženje s Meštrovićem, modne ikone Zagreba 30-ih godina, najtraženiji modeli fotografa i muzejskih umjetnika, zagrebačko vjenčanje desetljeća, njegovatelji ranjenog Stjepana Radića, ladanjsko uživanje na divnim plažama Raba i jedan sasvim neočekivani akt književnice koja se borila za ženska prava još kada se o njima nije ni pomišljalo. Sve to možda bi ostalo pod debelim slojem prašine, nikada otkriveno, da sasvim slučajno Jura Gašparac, poznati hrvatski kolekcionar antikviteta i umjetnina, nije spasio fotografije od propasti.
On je nedavno, u svom obaveznom nedjeljnom obilasku po Britancu nabasao na pravo blago - odbačenu povijest jedne obitelji.
Riječ je o više od 500 fotografija koje datiraju iz 30-ih godina prošlog stoljeća.
- U kutiji s fotografijama raznih dimenzija bila je i knjiga dr. Slavka Pavičića ‘Jugozapadno (talijansko ratište) u Prvom svjetskom ratu’ s originalnom posvetom. Povezao sam stvari i odmah mi je bilo jasno o kojoj se obitelji radi - priča 53-godišnji lovac na antikvitete.
Glavne uloge
Dr. Slavko Pavičić, hrvatski pravnik i vojni povjesničar koji je za I. svjetskog rata bio je časnik u austrougarskoj vojsci, da bi potom 20-ih i 30-ih radio kao odvjetnik u Zagrebu, bio je suprug Ade de Spalatin, čije obiteljsko stablo krije zanimljivu priču u kojoj glavne uloge imaju dame.
- Fotografije su morale doći iz obitelji de Spalatin. Kupio sam ih od čovjeka koji preprodaje stvari, a kako je on došao do njih ne znam. Možda je fotografije netko bacio u smeće. Pa znate, familije umiru i nestaju, prodaju se stanovi, nasljednici znaju baciti cijelu povijest obitelji u smeće sa stavom ‘kome više trebaju te stare fotografije’, a one zapravo pričaju izuzetnu priču - objašnjava Gašparac, najpoznatiji domaći TV antikvar kojeg gledamo u rubrici “Lov na antikvitete” HTV-ove emisije “Dobro jutro, Hrvatska”, dok prebire po razbacanim fotografijama u svom stanu u Ilici.
Veliki dio fotografija prikazuje članove te iznimno bogate obitelji. Dame koje spremno poziraju poput filmskih diva bile su dio tadašnje društvene kreme.
Spalatini su hrvatska plemićka obitelj s Raba, vjerojatno podrijetlom iz Splita. Još davne 1323. kao prvi poznati član ove značajne obitelji spominje se Matolo (Matheus) Spalatino, vjerojatno utemeljitelj obitelji, koji je imao sinove Dominika i Dominchiella.
No, ova priča nije o njima, već o njihovim potomcima, zanosnim rapskim plemkinjama, sestrama Carmen i Adi de Spalatin.
Prelijepa Carmen de Spalatin, koja je inspirirala kućnog prijatelja Ivana Meštrovića za jedan reljef, bila je iznimna ljepotica, intimna prijateljica poznatih dama poput Ruže Meštrović, prve žene Tomislava Krizmana, Vide, zatim sestara Čubrilović (sestara atentatora Vase Čubrilovića na nadvojvodu Franca Ferdinanda) te Anuške Bajloni iz bogate beogradske obitelji. Bila je pozivana na istaknuta društvena i kulturna događanja kod uglednih obitelji diljem zemlje.
Tih 30-ih Carmen i Ada sa supruzima dr. Paškom Matićem i dr. Slavkom Pavičićem stanuju na relaciji Rab - Zagreb. Žive raskošno, bjelosvjetski, odijevaju se po zadnjoj modi i u Zagreb donose pariški šik.
Imućne obitelji
Treća ženska figura u priči, važna dama ove veleposjedničke obitelji, autohtonog plemstva, je i Carmenina kći - Mirjana, koja je rođena, dakle, u rapsko-plemenitaškoj, dalmatinsko-zagorskoj obitelji 30. rujna 1912. u Solinu, gdje joj je otac Paško Matić bio liječnik. U ranom djetinjstvu živjela je s roditeljima u Splitu i Mostaru.
Carmen se udala vrlo mlada i kći je rodila s 18 godina, stoga je Mirjana Carmen i Adi kasnije bila više poput treće sestre.
Mirjana je upravo tih godina, koje oživljavaju Gašparčeve fotografije, točnije 6. siječnja 1934. postala gospođa Mirjana Matić-Halle udavši se za prim. dr. Brunu Hallea, vrlo cijenjenog zagrebačkog internista i pripadnika intelektualne elite, koji je izvrsno poznavao filozofiju, literaturu i muziku, svirao klavir i violinu, pisao pjesme i aforizme. Obožavao je Goethea i Kanta i, prije svega, svoj poziv. Zanimao se za hematologiju uvevši suvremene dijagnostičke zahvate kao što su punkcija koštane srži, limfnih čvorova, slezene i dr. Također potječe iz imućne obitelji, sisačke, trgovačke, s petero djece, koje su odgajale guvernante iz Francuske i Njemačke.
Radio je u Bolnici milosrdnih sestara, a kao član HSS-a bio je određen od stranke da danonoćno dežura uz ranjenog dr. Stjepana Radića u njegovoj kući u Hercegovačkoj 8, koji mu je 47. dan umro u zagrljaju. O njegovu je liječenju 1971. napisao stručno-medicinski tekst, koji je ostao u rukopisu.
Svadba tadašnjeg power couplea - naočitog i cijenjenog zagrebačkog internista prim. dr. Brune Hallea i Mirjane Matić, pred čijom su ljepotom ljudi zastajkivali, bio je ekskluzivan društveni događaj u Zagrebu. Mladenkin kum bio je Ivan Meštrović, intimni prijatelj njezina oca Paška, mladoženjin kum arhitekt, prof. dr. Edo Schön, a uzvanici probrani uglednici. Kći Olga rođena im je iste godine, a kći Ivana 1940. Par je živio skladno, međusobno su se divili jedno drugome i poštivali se.
Upravo iz tog, najraskošnijeg doba njihove obitelji potječu fotografije koje su sada u vlasništvu ljubitelja starina Jure Gašparca. Koliko je koštala kutija s blagom jedne obitelji, fotozapisima koji oslikavaju njihovu intimnu povijest, ali i povijest tadašnjeg društva, pitamo ga.
- To se nikada ne pita, ovakvo kulturno-povijesno blago je ionako neprocjenjivo - jasan je Gašparac.
Dok prebire po gomili fotografija tražeći one najdojmljivije, Gašparac, i sam povijesni entuzijast, govori da se radi o iznimno bogatoj obitelji čije su članove, posebice dame, ovjekovječili svi slavni kipari i slikari tog vremena: Meštrović, Omer Mujadžić, Vladimir Becić, Uroš Predić, Stojan Aralica, Vilko Šeferov, Oton Postružnik, Cata Dujšin-Ribar...
Aristokratska put
Majka i kći, Carmen i Mirjana plijenile su pažnju svojom ljepotom iako su bile vrlo različite. Carmen je imala dramatičan izraz lica, dok je Mirjana bila traženi model jer je imala oval lica u “zlatnom rezu”, odnosno jednak razmak brada-nos-čelo. No, rastom je bila niska i u mladosti građom punija, a kasnije i pretila. Mrzila je fizičke aktivnosti i uvijek je bila ‘na dijeti’, ali bezuspješno. Voljela je jesti, naročito sve slatko - kolače, kekse, čokoladu, koje je pred drugima skrivala pod krevet, jer to nije smjela radi dijabetesa. Bila je apsolutno nedisciplinirani i neposlušni pacijent.
Mnogi njihovi fotografski portreti u sebi nose umjetničku notu, poput Carmen koja u penjoaru pozira s lepezom, koja je u fotostudijima inače služila za snimanje aktova. No, drugi dio fotografija ovih dama doima se privatnim, čak intimnim, poput serije Mirjaninih portreta na terasi gdje prvo pozira u haljini sa suncobranom kakvog su dame nosile čim bi promolile nos na sučevu svjetlost kako bi sačuvale aristokratsku blijedu put. Zatim pozira u kupaćem kostimu sa suncobranom, a potom slijedi i nekoliko aktova s iste terase. Na njima je, pak, međunožje izgrebano i oderano, stoga su fotografije dijelom uništene, iako vrlo precizno, pa se doima da ih je Mirjana sama odlučila cenzurirati.
Mirjana Matić-Halle bila je književnica iz generacije Vladimira Nazora, Slavka Kolara, Augusta Cesarca, Miroslava Krleže, Vjekoslava Kaleba, Ivana Gorana Kovačića i Ranka Marinkovića, koja je za razliku od njih izbačena iz školskih lektira i povijesnih prikaza. Prije II. svjetskog rata objavila je pet novela u časopisima, a nakon rata 1946. bila joj je objavljena prva knjiga “Novele”, koja uz već tiskane tekstove sadrži i njezinu najhvaljeniju novelu “Žena teške sjene”. Novele tematiziraju odnose među spolovima i arhetip ženskosti te u prvi plan postavljaju gledište glavne junakinje.
Posebno mjesto u njezinu opusu zauzima kraći lirski roman “Lipe”, objavljen 1957. u drugoj istoimenoj knjizi novela, koji sličnu tematiku oblikuje modernijim pripovjednim postupcima. Njezina je proza zaokupljena egzistencijalnim temama, psihološkim prikazom junakinjine ljubavne žudnje, a osobito se u njoj izdvajaju jezično bogatstvo i poetska snaga.
Premda nije svrstavana ni u jedan književni naraštaj, njezina zaokupljenost problemom ženskosti čini ju jednom od najznačajnijih hrvatskih književnica. Nakon njenog raskošnog života na nekoliko adresa u središtu grada, Mirjana i dr. Bruno preselili su se na Črnomerec, gdje su živjeli od 1940. do 1952. Bila je to radnička i siromašna četvrt, tako da su sva rodbina i znanci bili začuđeni njihovim izborom. U centar grada su se vratili tek kasnije, zbog školovanja svojih kćeri.
No, Črnomerec je dugo bio neotkrivena tajna Halleovih, kako je ranije pisao Jutarnji, koji su tijekom Drugog svjetskog rata u svom stanu i na tavanu skrivali ilegalce, antifašiste i partizane. Mirjana je pomagala antifašistički pokret pod cijenu života. Pred odlazak u partizane Ivan Goran Kovačić donio je Mirjani na dar svoju pjesmu “Moj grob”, rekavši joj u šali: “Ti si, Mirjana, tako nepokretna i lijena za hodati da nećeš moći doći na moj grob, jer će biti visoko u planini”.
Ručno potpisane
U Gašparčevoj kolekciji posebno su dojmljive obiteljske fotografije većih formata koje prikazuju djetinjstvo malene Mirjane u haljini s čipkanom kragnom, precizno namještenu Carmen s malenom Mirjanom u krilu koje poziraju pred objektivom te Carmen i supruga Paška Matića, rodom iz sela Čavoglave, koji je kao osamnaestogodišnjak pobjegao iz samostana Visovac, što je njegova obitelj doživjela kao izdaju. Ali, uz veliku spretnost, uspio je 1904. postati u Beču doctoris universae medicinae nomen et honores. Najprije je radio kao općinski liječnik, a kada je specijalizirao stomatologiju, otvorio je ordinaciju u Zagrebu.
Te su fotografije ručno potpisane s “Tonka”. Riječ je, dakako, o Antoniji Kulčar-Vajda, poznatijoj kao Tonka, koja je bila jedna od najznačajnijih hrvatskih fotografkinja, glavna kroničarka društvenog i kulturnog života međuratnog Zagreba, istaknuta portretistica ondašnje elite, fotografkinja kraljevske obitelji i vrsna umjetnica. Njezino je ime desetljećima bilo sinonim za kvalitetnu portretnu fotografiju te pri spomenu i danas izaziva nostalgiju s obzirom na to da se u mnogim obiteljskim ostavštinama nalaze portreti koji nose potpis poznatog atelijera Foto Tonka.
Osim uobičajenog otiska na papiru, Tonka je ručno potpisivala samo one fotografije za koje je vjerovala da su remek-djelo spremno za izložbu. No, osim namještenih portreta iz fotostudija, u fotografskom opusu mogu se prepoznati i fotografije obitelji de Spalatin i njihova društva na ljetovanju na Rabu koje potpisuju Foto Zaza i Foto Rio, dva rapska atelijera.
Isti fotoatelijeri potpisuju i grupne fotografije turista na plaži koje nam donose povijest kupališnog turizma, modu kupaćih kostima za žene i muškarce, a ujedno i dokumentiraju oblikovanje tadašnjih plaža s drvenim kabinama nadomak obali te izgled prvih vodenih tobogana.
Vlasnik fabrike automobila
- Volio bih kada bi ove fotografije prepoznala lokalna zajednica kako bismo zajedno napravili izložbu na Rabu. Veliki je broj fotografija s Raba, nešto ih je manje iz Lovrana, a ove brojne kupališne fotografije i to simpatično poziranje na plaži izuzetno su značajni za povijest hrvatskog turizma. One su vrijedan dokument vremena. Pa pogledajte ovog starog ribara, to je Dalmacija koje više nema - govori Gašparac pokazujući mi fotografiju. Potom dohvaća i jedan posebno odvojen skup ljetnih fotografija s Raba iz istog opusa kao i ranije spomenute fotografije. Na njima je, objašnjava mi pokazujući na poleđinu fotografije, dr. Fritz Opel, “vlasnik fabrike automobila Opel”, kako je netko zapisao uz istaknutu 1936. ili 1937.
- Rekao bih da je prije 1937. jer, ako se sjećate, 1963. su Rab posjetili engleski kralj Edward VIII. i njegova buduća supruga Wallis Simpson, što je tada bila neizmjerno velika promocija za naš turizam, stoga bih rekao da je Opel zasigurno naredne godine krenuo na ljetovanje njihovim stopama - komentira Gašparac. Fritz Adam Hermann von Opel, jedini sin Wilhelma von Opela i unuk Adama Opela, osnivača tvrtke Opel, i poznatin playboy tog vremena, na fotografijama s plaže pozira s “nećakinjom, glasovitom jahačicom”, kako je zabilježeno, nećakom te stasitim, čini se, Dalmatincima Krešom Ćorkom i Ivom Jurićem, koji su bili dio Opelove svite.
- Ne znam točno priču, ali fotografije mnogo govore - dodaje Gašparac.
Na jednoj fotografiji zajedno vježbaju na pješčanoj plaži, a na drugoj, pak, poziraju na Opelovom brodu Troll.
Svojevrsnog playboya tog vremena, Fritza Opela pamti se po spektakularnim demonstracijama raketnog pogona zbog kojih je i dobio nadimak "Raketa Fritz". Nakon diplome postao je voditelj testnog odjela obiteljske tvrtke Opel, a bio je zadužen i za publicitet kojeg je ponajviše izazivao sam testnim vožnjama i brzinskim rekordima u suludim jurilicama na raketni pogon…
S takvim je vožnjama nastavio i nakon što je obitelj 1929. tvrtku prodala američkom koncernu General Motors. Nakon što su nacisti 1941. preuzeli kontrolu nad tvrtkom, Fritz je emigrirao u SAD, a kasnije se preselio u Švicarsku gdje je i preminuo 1971. godine.