Ne postoji ništa bizarno u tom vremenu, gotovo kao da sam u trupi (iako sam u svojoj karijeri glumice i producentice vidjela heteroseksualne muškarce koji imaju ozbiljnih problema s igranjem ženskih uloga). Kao djetetu kazališta, potpuno mi je normalno vidjeti muškarca kako skida puder nakon što dođe kući, a prije no što uđe u moj krevet - ništa me od toga ne šokira, niti iznenađuje, ni visoke pete, ni umjetne trepavice, ni perike. Postoji jedan allure gay svijeta koji mi je isto tako dobro poznat - Vesna Pisarović prva na play listi, Madonna i Whitney kao stalna glazbena pozadina, ironija u razgovoru, sklonost okrutnim šalama i izlasku iz okvira političke korektnosti, otvorenost u komentiranju svega i svakoga pa i sebe samih. Obožavam tu slobodu u koju sam pozvana kao sudionica, ali koju poznajem kroz godine druženja s LGBT zajednicom. Paradoksalno, postoji nešto velikodušno u ljudima koji su se od djetinjstva susreli s dubokim pitanjima identiteta u sebi i reakcijama okoline na javnu komunikaciju istih (a te reakcije znaju biti okrutne i odvratne, što iz straha, što iz ksenofobije, što iz nekog općeg mjesta u kojem bismo svi trebali biti isti i uniformirani, a za koje su nam rekli da je najsigurnije). Njihova iskričavost, duhovitost, socijalna inteligencija, ljubav prema estetici izlijeva se iz prostorije i kroz ova naša druženja. Pitam ih postoje li pitanja koja ne smijem postavljati. “Teško”, smije se Roxanne, “mislim da takve teme ne postoje.” Pa ih pitam upravo ono što mi je najteže razumjeti - je li drag samo kostim za scenski nastup ili ključni dio njihova identiteta i izvan scene.
Mr. E: “Budući da sam tek nedavno počeo nastupati kao Mr. E, mislim da nemam dovoljno kredibiliteta da uopće pričam o dragu kao izvedbenoj formi jer se još ne mogu nazvati performerom. Tako da za mene definitivno nije samo sredstvo izvođenja. Već neko vrijeme gledam na Mr. E kao sredstvo izražavanja različitih aspekata mojeg identiteta. Kreativni ventil u kojem pravila postavljam sam i radim što god mi padne na pamet.”
Roxanne: “Mogu reći da je sve što radim u dragu nekakva vrsta izvedbe, tako da je i Roxanne sama po sebi uvijek jedan performing act. Ali u suštini je drag mnogo vise od čistog stage performansa. Drag je ideja, proces, rezultat, vizualni identitet, osobnost, karizma, umjetnost, sloboda, kreativa, put i nešto na što više potrošiš nego što zaradiš.”
Sorel: “Ovisno o kontekstu, i da i ne. Svi rodni i drugi identiteti se ‘izvode’ u svakodnevici, i zahtijevaju duboko osobni angažman po pitanju načina na koji se oblačimo, komuniciramo i predstavljamo... čega dobar dio ljudi uopće nije ni svjestan. Drag je i kad si kupiš uber kul kaput neke kričave boje, baš onakav kakvog znaš da će svi primijetiti i okrenuti se za tobom na ulici, i pritom neizmjerno uživaš u tome.”
Colinda: “Rekla bih da je u jednu ruku drag nešto sasvim svakodnevno što svi rade. Kad počešljaš kosu na određenu stranu, kad doktorica obuče kutu prije odlaska na posao ili olimpijski plivač obuće gaćice s grbom svoje države - sve je to drag, nekakav vanjski omotač osobe. Posao drag queena je da to koristi kao alat da predoči neku svoju poruku. Koristiš kostim, šminku, svjetlo, dim da nešto predstaviš publici, da ih natjeraš da se zapitaju, da ih nasmiješ ili rasplačeš. Ima nešto prilično smiješno i ironično u tome da u procesu šminke i kostimiranja koji traju satima na kraju publici više otkrivaš o sebi nego što tom “maskom” skrivaš.”
- U redu, ali vaši su odgovori pomalo filozofski, pokušajmo ovako: je li drag različit od trans* identiteta i cross dressinga i kako biste (sociološki, emotivno) objasnili razlike i potencijalne sličnosti?
Kompleksniji, osobniji, realniji
Mr. E: “Rekao bih da ljudi koji se bave dragom nikakav identitet ne shvaćaju pretjerano doslovno. Dapače, mislim da čitav svoj kreativni izraz baziraju na tome da ismijavaju identitet kao koncept. Pogotovo kategorije identiteta koje su osmislili neki drugi ljudi i koje nam uopće ne pristaju. Trans identiteti su kompleksniji, osobniji i realniji i tiču se, u nedostatku boljih riječi, ‘duše’ čovjeka. Ne znam na koje načine cross dresseri doživljavaju svoj identitet, to je možda bolje pitati njih.”
Sorel: “Drag kao izvedbena forma uglavnom nema veze sa željenim rodnim identitetom i danas u svijetu postoji gomila ljudi različitih spolnih, rodnih, dobnih i drugih odrednica koje se bave dragom u profesionalne svrhe ili čistog entuzijazma. S identitetske razine rekao bih da osobama koje rade performativni drag nije bitno u kojem su spolu ili rodu, dok je trans osobama vrlo važno da ih priznaju i doživljavaju kroz identitet koji smatraju da im pripada. Rekao bih da i jedni i drugi dekonstruiraju rod, ali da je trans osobama on znatno relevantniji za svakodnevno funkcioniranje, što je potpuno razumljivo kad dobar dio godina provedeš objašnjavajući drugima ono što jesi i kad su ti zbog nepoklapanja onog što znaš da jesi i onoga kako te društvo zapisalo, uskraćena mnoga prava i mogućnosti Za cross-dressing sam šokiran da još postoji kao termin, odjeća bi trebala biti odjeća, i ako se ičemu želim nadati od kapitalizma, to je da će ga uništiti - jednom kad zaključi da prihod od štikli može naplaćivati i muškarcima!”
Smiješna tjelesna obilježja
Colinda: “Rodu ne volim pridavati veliko značenje u svom životu, ponajprije zato što ne volim da mi itko govori što da radim. Pogotovo ne na osnovi nekih smiješnih tjelesnih obilježja. Mislim da je druga najgora stvar koju možeš napraviti reći trandži što joj je raditi. Prva je, naravno, reći joj što da ne radi.”
Roxanne: “Kako sam stvarao sebe kao osobu, tako sam i svoj drag identitet, i obratno. Stvaramo se i stvaramo i dalje međusobno.”
Mr. E: “Tijekom godina gledanja filmova i serija, čitanja knjiga i igranja igara. Interakcije s ljudima koji su na mene ostavili utjecaj. Naravno, emancipacija kroz autanje je igrala veliku ulogu u tome da uopće prepoznam interes prema dragu u sebi. Basically, ovo što je napisala i Roxanne, odrastanjem. Također mislim da kao i svaki umjetnički proces stvaranje mog drag karaktera nikada neće prestati, dapače, mislim da će i on s novim iskustvima samo dalje rasti.”
Sorel: “Ne mislim da je završena priča, i mislim da je to najdivnija stvar kod njega. Drag daje prostor svima da opušteno razvijaju svoju kreativnost i prakticiraju slobodu u izražavanju. Inspiriran sam uglavnom SF-om, fantasyjem i videoigrama, i to negdje na srazu erotičnog i magičnog. Volim se gurati prema ideji druida dovoljno moćnog da se baci u bitku s hordama ljudožderskih aliena, a istovremeno dovoljno seksi da se odmah nakon fajta u tom outfitu pojavim u audijenciji visokog društva koji će me proglasiti herojem galaksije tamo negdje u sazviježđu Mintaka.”
Colinda: “Mislim da sam oduvijek Colinda. Samo što nemam uvijek istu količinu eyelinera i šljokica. Ne radim nikakvu razliku između sebe ‘u dragu’ i sebe ‘izvan’ njega. Svoje drag ime doživljavam više kao neki slatki nadimak. Colinda. Coli. E. Coli. Ešerihija. Mislim da smo svi sastavljeni od stvari koje smo susreli u životu, onih u kojima smo se prepoznali, koje su nas dotakle na neki način - naši snovi (a i naše pjesme). Sa šest godina sam zavolio Madonnu, ne zato što sam razumio riječi koje pjeva, ali prepoznao sam u njoj jezik kojim mislim da House of Flamingo danas priča. Netko tko sam sebi daje dozvolu da postane što god poželi. Takva sloboda mislim da je u srcu svega što radimo.
I sada su već preda mnom Roxanne, Sorel, Mr. E, Entity, Colinda i Spazam. Mr. E koja odbija maknuti maskulina obilježja iz svog identiteta, jer je “shvatila da to nije ona”, rekla mi je već na prvom susretu kako zapravo sve imaju podijeljeno mišljenje o ulasku draga u mainstream. “Drag race je napravio veliku uslugu dragu kao performativnoj umjetnosti, ali ta usluga je možda i medvjeđa. Drag mora biti antiestablishment act, malo underground, malo prljav. Kao takav je i počeo, ako si čula za ballroom scenu.”
Colinda: “Sve što je dobro, pa tako i drag, kad postaje komercijalno, gubi onu esenciju autentičnosti, i postaje utrka za boljom prodajom. Drag race je pomogao dragovima da izađu iz underground, ali mislim da je učinio i to da drag više nije o osobnom identitetu, u smislu onoga - što mene određuje, tko sam ja, što je na mene utjecalo kroz djetinjstvo, nego - kako najbolje izgledati, što se sada nosi.”
Spazam: “Sorry što te prekidam, ali mislim da je drag sada postao neki outlet za pedere koji žele živjeti taj neki pop diva fantasy.”
Mr. E: “I putem draga je sada lako postati poznat.”
Roxanne: “A drag je umjetnost, i performativna, i vizualna.”
Colinda: “Meni ne smeta što je drag prešao u mainstream, jer se autentičnost prepoznaje.”
Roxanne: “Mislim da ima mjesta za sve. I one koje žele samo biti lijepe na slikama, i one koje nastupati.”
Mr. E: “Ja bih rekao da drag queen mora biti performerica i storytellerica.”
Znam za ballroom scenu, repliciram, jer je Netflixova serija “Pose” i u fikciji popularizirala korijene trans i drag scene - New York osamdesetih bio je okrutan prema onima koji su tada bili na margini društv, pa su transvestitke latino i afroameričkog podrijetla uzete stvar u svoje ruke i, kako serija mnogo puta kroz usta svojih glavnih junakinja ponavlja, stvorile subkulturalno mjesto gdje su vrijedila njihova pravila i njihova hijerarhija. Odatle i korijen sintagmi “House of”, jer je svaka kuća koja se natjecala na ballovima imala i svoju majku (onu koja je brinula o izgubljenim dušama, primila ih u svoj prostor, hranila ih, odgajala kao svaka prava mama). Pitam naše housice što misle o seriji. Smeta im glamur koji prikazuju balovi, jer smatraju da je poanta te scene bila upravo činjenica da su bili ilegalni i odvijali se u podrumima ili sličnim opskurnim mjestima. Zanimljiva je ta opaska - naime, nisam doživjela pretjerivanje u glamuru (možda za nijansu, ali mi je to prilično tipično za seriju koja pokušava biti gledana). Međutim, pozdravljaju činjenicu da glavne junakinje igraju glumice koje su i same trans osobe.
Lakše je s majkama
Mr. E: “To može djelovati kao pozitivna diskriminacija, ali sve dok u svijest casting menadžera i cijelog producentskog svijeta ne uđe da je posve logično da trans osobu igra trans osoba, a Indijanku - Indijanka, mislim da se takav pristup mora gurati. Kad dođe vrijeme, a doći će, da svi diskriminirani imaju jednaka prava, onda mislim da će biti i potpuno svejedno tko što igra.”
Iako pomalo oklijevam jer mi se čini redundantno za 2019., pitam ih kako su se outali. Jedna članica kaže da, iako joj roditelji znaju da je gay, ne znaju da nastupa kao drag queen, a drugi više-manje imaju sličnu priču: o suportivnim majkama koje su, sekundu nakon outanja, rekle: ““Reci mi nešto što ne znam, dušo.” Colinda je bila maloljetna kad je počela nastupati s House of Flamingo, i na prvu ju je probu dovela baka. Ono što je još issue su očevi.
Mr. E: “Nije im jasno zašto bi se itko svojevoljno odricao pozicije moći koju muškarci by proxy imaju u društvu”
Entity: “I preuzeo poziciju osobe koju oni inherentno doživljavaju nemoćnijom, da ne kažem, nižom od sebe! Bez obzira shvaćaju li to ili ne… Mislim da je to ultimativna izdaja muškog roda. I zato ponekad toliki hate. Izdali smo ih. Odbili smo superpower dan rođenjem.”
Mr. E: “Odbacili smo alat koji nam daje superpower, i ne samo to, nego taj socijalni konstrukt muške pozicije moći ismijavamo. I to je klasičnom patrijarhalnom muškarcu neshvatljivo i uvredljivo.”
- Kako su vaši očevi to podnijeli?
Mr. E: “Moj otac je, kad je i živio s nama, bio samo neki čovjek koji je živio s nama. U posljednjih sedam godina vidio sam ga jednom. Ovo je moja obitelj, moja prava obitelj, koja me ne osuđuje.”
Sorel: “Ja sam dijete samohrane majke.”
Spasam: “Ja sam se tati zapravo outao tako da sam mu darovao kartu za naš show. Znao sam da je tamo, pa sam prekinuo nastup i rekao na mikrofon da mi je tata ovdje i da mu zahvaljujem što je došao. Rekao sam i njegovo ime, i odjednom je hrpetina ljudi, nekoliko stotina ljudi, cijela publika, počela skandirati njegovo ime.”
Mr. E: “To je bio jedan od najemotivnijih trenutaka naših nastupa.”
Naš fotograf Mario u ovom trenutku počinje braniti heteroseksualne muškarce, tvrdeći da nisu svi samo očevi koji slučajno žive u kućanstvima s majkama i sinovima/kćerima. Nisu, slažem se, ali sam mnogo puta čula istu takvu priču, gotovo u riječ isti opis očinstva u Hrvatskoj. “Stvar je u tome što kad dobiješ sina, kao muškarac, želiš se povezati, to je prirodno, ljudski. Ali muškarce se ne uči koji su pravi alati povezivanja. To su većinom nogomet, pivo, divljaštvo mase u koju se lako uklopiti. Ako ti se kao klasičnom ocu dogodi sin koji je drukčiji, kojeg takve stvari ne zanimaju, koji odbija ući u utabane tračnice patrijarhata i biti osoba koja donosi lovu u kućanstvo i to je to, mogu shvatiti da se nađeš u situaciji kad zaista ne znaš kako se ponašati.”
Mario nas i dalje pažljivo sluša, pa kaže: “Mislim da će vaši roditelji od vas puno naučiti!” Sorel se slaže i opisuje kako je njezina mama na početku paničarila oko toga što će tko reći o identitetu njezina sina, a sada bilo kakav negativni komentar doživljava kao deal-breaker odnosa s drugima. Entity dodaje da su njoj najgore osobe žene koje ne prepoznaju da su i same zbog svog roda relativno nedavno bile na margini, a sada ne koriste svoju poziciju da osnažuju druge u toj poziciji, nego ne endorsaju feminizam i vrijeđaju drukčije od sebe.
I sada su ispred mene Roxanne, Sorel, Mr. E, Entity, Colinda i Spazam. Neke su svoj muški identitet tako dobro prikrile da izgledaju kao najljepše žene koje sam ikada vidjela, a neke se poigravaju s očekivanjima o dragovima, i maskulinim. No ispred mene su, nevezano uz stil, izbor boje kose, veličinu grudi (i žele li ih uopće kao dio svog drag identiteta), drag queens koje su pronašle autentičnu snagu kroz performing. Na plesačkoj probi koja traje satima rade jednako kao svaka plesna trupa - koreografe uopće ne zanima kojeg su roda (plesni učitelji i učiteljice nikad nisu bile tako sitničave), zanima ih čisti pokret. Kazalište je mjesto ravnopravnosti, a i draga (muškarci su dugo u povijesti igrali žene). Kažem housicama da bih voljela da zbunjeni tinejdžeri koji se bore s vlastitim identitetskim pitanjima pročitaju ovaj tekst i pronađu snagu i potvrdu kroz njega.
Mr. E: “To je ionako naš plan za budućnost House of Flaminga. Želimo dobiti svoj prostor, zaista postati kuća, za one koje traže obitelj koja ih voli i prihvaća.”