Ivan Mikuljan do tog je kobnog, kolovoškog dana 2018. bio mladić kao i brojni drugi. Radovao se malim, svakodnevnim stvarima uobičajenima za život u ruralnoj sredini, pomaganju obitelji u obradi nekoliko jutara zemlje, svinjogojstvu, jahanju svoje kobile Sante, obiteljskim druženjima s ocem Ivanom, bratom Đurom, stricem Antom i njegovom obitelji s kojima dijele kućanstvo i kojima se uvijek radovao pri povratku u svoje Andrijaševce iz Županje, gdje je sezonski radio u tvornici kombajna. Kao završeni automehaničar očekivao je i da bi mu uskoro mogli ponuditi stalni posao, čime bi riješio i važno egzistencijalno pitanje...
Sve je, dakle, u njegovu životu išlo u dobrom smjeru, što je za mladića kojemu je još dok je bio maleni dječak preminula majka bilo veliko svjetlo. No, 22. kolovoza 2018. u Ivanov život ušla je tama koja je, nažalost, i danas njegova svakodnevica. I u doslovnom i u prenesenom smislu. Od posljedica teških ozljeda glave zadobivenih u uličnoj tučnjavi u centru Vinkovaca, Ivan je oslijepio.
Doduše, iz tadašnje perspektive i situacije u kojoj su mu čak i liječnici davali minimalne izglede da uopće preživi, danas to možda izgleda utješno, no iako je ovaj mladić neizmjerno zahvalan što je dobio novu priliku za život, teško je ne razumjeti njegovu veliku želju da ponovno progleda, pa da sam prošeta andrijaševačkim sokacima, proveze traktor njivama, projaše po lenijama i livadama na svojoj Santi... Da se ponovno zaposli, da mu se vrati mladost koja mu je tako okrutno oduzeta.
Od tog tragičnog dana prošle su gotovo dvije i pol godine, a suđenje Luki Miškulinu (21), čiji je udarac šakom u glavu umalo presudio nesretnom Ivanu, još nije počelo. Trebalo se to dogoditi u utorak na Općinskom sudu u Vukovaru, ali je početak odgođen jer se Miškulin nije pojavio na sudu.
Luka Miškulin je u međuvremenu nastupio u pjevačkom natjecanju Zvezde Granda u Srbiji, gdje je članica žirija Jelena Karleuša upravo Miškulina odabrala za svog favorita. Miškulin je u Beograd stigao u pratnji oca Darija, koji je šef granične policije na Bajakovu. Na suđenje Miškulin nije mogao doći. Novi pokušaj zakazan je za 12. veljače. Ivan se nada da će ovaj put doći svi koji moraju, pa da i taj proces napokon počne i da se jednom zauvijek završi.
- Znam da meni nikakva sudska odluka neće vratiti vid, ali želim da to napokon počne, jer su dvije i pol godine prošle otkako se to dogodilo, a pravda za moje ozljeđivanje još nije zadovoljena. Nadam se samo da i na sljedećim raspravama neće biti nekog izmotavanja, da opet neće netko izostati, pa da se to unedogled razvlači. Ostao sam bez vida i samo tražim da se onoga tko je za to odgovoran primjereno kazni. Mislim da ne tražim previše - kaže nam Ivan s kojim razgovaramo u njegovu obiteljskom domu. Uz njega su stric i godinu dana mlađi brat Đuro. On je već gotovo dvije godine Ivanov pogled.
- Da mi nije obitelji i brata, ne znam kako bih sve ovo izdržao. On je tu cijelo vrijeme za mene, uz njegovu pomoć mogu prošetati po selu, iako iskreno i ne idem nigdje previše, a pogotovo sada u vrijeme pandemije, ali što god mi treba brat je tu da mi pomogne - govori Ivan i glavu skreće u smjeru gdje mu sjedi brat. Ne vidi ga, ali osjeća. O događaju koji ga je učinio 100-postotnim invalidom ne želi puno govoriti. Kaže da se većine toga i ne sjeća.
- Popili smo piće u jednom kafiću i krenuli pješice prema parkiralištu, gdje je po nas trebao doći prijatelj s automobilom. Odjednom su se pojavili neki tipovi, zatrčali prema nama, nisam se ni snašao kada sam dobio udarac u glavu i samo sam pao na beton. Sljedeće čega se sjećam bile su prostorije vinkovačke bolnice, gdje sam na kratko došao k svijesti. Tamo sam čuo da će me premjestiti u Osijek.
Netko je čak rekao i da ću vjerojatno za par sati umrijeti, ne znajući da ja to čujem. Ubrzo sam pao u komu, nakon čega mi je u sljedeća tri mjeseca život doslovno svakoga dana visio o tankoj niti. Zašto su nas napali, ja niti danas ne znam. Poslije sam čuo da je ta tučnjava bila dogovorena zbog nečega što se navodno nekoliko dana ranije dogodilo u Rokovcima, ali ja o tome nisam ništa znao, jer da jesam, sigurno ne bih išao te noći u Vinkovce - istaknuo je Mikuljan.
Ozljede su bile teške. Slomljena mu je jagodična kost, ozlijeđen lijevi maksilarni sinus, te je imao nekoliko krvarenja u mozgu, koji mu je natekao. U KBC-u Osijek je dva puta operiran u predjelu mozga, a nakon toga je stavljen u induciranu komu. U osječkoj je bolnici ostao do sredine rujna, a nakon toga je prebačen u Opću županijsku bolnicu Vinkovci. Prije toga u Osijeku su ga pokušali probuditi iz kome, ali nisu uspjeli, a kako mu je u takvom stanju jednaka zdravstvena skrb mogla biti pružena i u vinkovačkoj bolnici, koja je i bliže njegovu mjestu prebivališta, odlučeno je da ga se prebaci na tamošnju Jedinicu intenzivnog liječenja.
Jaka volja za životom i sve što su za njega učinili liječnici i medicinsko osoblje KBC-a Osijek te Opće županijske bolnice Vinkovci učinili su svoje i Ivan je nakon mjesec dana uspijevao povremeno i komunicirati s okolinom, da bi se nakon tri mjeseca uspio i oporaviti. Nažalost, ne bez posljedica, jer je došlo do atrofije vidnog živca i potpune sljepoće.
- Liječnici su mi rekli da nije isključeno da mi se kroz par godina vrati vid, ali to mi nitko ne može garantirati. Sada ćemo probati s terapijama u barokomori u Poliklinici Slavonija u Osijeku. Bio sam nedavno ponovno na pregledu kod oftalmologa, očni živci su mi jako oštećeni i u biti još uvijek nema naznaka poboljšanja stanja, ali svi su mi rekli da neću ništa izgubiti ako probamo s terapijama u barokomori, pa sam se odlučio i na to. Učinit ću sve što mi se nudi da ponovno progledam - odlučan je Ivan, koji ističe da nema nikakvih drugih tegoba. Istina, tijekom 2019. godine pojavili su se epileptični napadi.
- To je isto bila posljedica pretrpljenih ozljeda. Imao sam 3-4 napada, ali otkako mi je pogođena prava terapija, nisam imao više nijedan unazad godinu dana - kaže naš sugovornik, a mi ga pitamo ima li, osim želje da ponovno vidi, nekih drugih želja.
- Ne. Samo to. Jer, ako mi se vrati vid, sam ću se za sve ostalo pobrinuti. Želim ponovno vidjeti svoju obitelj, drage ljude, svoju Santu, da ne ovisim o tuđoj pomoći, da mogu sam izaći na ulicu, prošetati se, pa u konačnici i da opet mogu početi raditi. Ovako sam zarobljen, a skupa sa mnom i moj mlađi brat, koji je stalno uz mene i koji mi pomaže prilikom kretanja.
Ni on sada ne može ništa raditi jer je cijelo vrijeme uz mene - priča nam Ivan, kojemu je priznato pravo na invalidnost, temeljem kojeg prima mjesečnu naknadu od 1500 kuna. Iznos je to koji i više nego dovoljno govori o tome što je ovom mladiću učinjeno. Da mu nema oca, strica i rodbine praktički ne bi imao od čega živjeti. Pitamo ga je li mu se ikada javio mladić koji ga je udario ili netko od njegove obitelji.
- Ne. Nikada nisu nazvali, a kamoli došli do nas, da barem kažu da im je žao, da se pokušaju ispričati. Ne znam kako bih reagirao da su to učinili, ali znam da me sada više i ne moraju zvati. Njihova isprika više mi ne treba. Prošle su dvije i pol godine, imali su dovoljno vremena i prilika da mi se jave, ali nikome to nije palo na pamet. Nakon što su mi nanijeli takvo zlo i nakon što se nisu niti ispričali, danas bi svaki kontakt bio suvišan. Ja sam plesao na rubu smrti - kaže, lagano uzdahne i nakon par sekundi nastavi.
- Prije toga imao sam normalan život, radio sam u firmi, radio kod kuće, imao svoje zanimacije i hobije, a onda mi je zbog jedne tučnjave, jednog udarca sve oduzeto. Skoro su me ubili. Oni već dvije i pol godine slobodno hodaju, izlaze, vozaju se, nitko im ništa ne može, a ja sam osuđen na mrak i na pomoć bližnjih. Naravno da sam ogorčen.
Podsjetimo, Općinsko državno odvjetništvo optužilo je Miškulina za nanošenje teških tjelesnih ozljeda Mikuljanu, dok su za sudjelovanje u tučnjavi optuženi Domagoj Culej, sin bivšeg saborskog zastupnika HDZ-a Steve Culeja, i Gabrijel Ćekić, koji su bili u društvu s Miškulinom, te Daniel Hodak, koji je bio u društvu s Mikuljanom. Njih su trojica došli na sud. Ivan ih, nažalost, nije mogao vidjeti.
- Tata mi je rekao da je Culej gledao prema meni kada smo ušli, ali čim je on pogledao u njega, on je okrenuo glavu. Ćekić nije ni pogledao prema nama. Iskreno, nakon svega, čak i da vidim, ne bih ih želio ni pogledati, ne želim s njima imati baš nikakav kontakt.
Inače, policija je nedugo nakon ovog događaja i Ivana sumnjičila za sudjelovanje u tučnjavi zajedno s još 15 mladića, no Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru oslobodilo ga je krivnje.
- To je bilo i očekivano, a sve drugo bilo bi nepravedno. Ja se ni s kim nisam tukao, niti sam koga ozlijedio - kazao je mladić iz Andrijaševaca. Kad je riječ o ostalim sudionicama tučnjave, ODO u Vukovaru je vijeću za mladež Općinskog suda u Vukovaru podnijelo prijedlog za izricanje maloljetničke sankcije prema četiri maloljetnika, dok su protiv dvojice maloljetnika odbacili kaznenu prijavu, kao i protiv Ivana.
Ovoj četvorici, pak, prijeti kazna zatvora do tri godine. Što se tiče Miškulina, njemu zbog nanošenja teške tjelesne ozljede Mikuljanu prijeti zatvorska kazna od 1 do 8 godina, odnosno od 3 do 12 godina, ako se pokaže da je po život opasna posljedica ili uništenje nekog važnog dijela tijela ili organa prouzročena namjerno. Sukob je, inače, prema tvrdnjama policije i ODO-a bio unaprijed dogovoren putem društvenih mreža, ali je pitanje jesu li svi sudionici s time bili upoznati. Ivan, kako nam je sam rekao, o tome nije ništa znao.
O ovom smo slučaju i ranije puno pisali, iznosili detalje, Ivan je u brojnim medijima pričao o kalvariji koju i danas prolazi, ali s obzirom na izvješća koja gotovo na dnevnoj bazi dolaze iz svih krajeva Hrvatske, čini se da nikakva tragedija ne može spriječiti huligane i usijane glave da i dalje traže i izazivaju nevolje. Izvještaji o tučnjavama koje završavaju s teškim, po život opasnim ozljedama, a u nekim situacijama i smrtnim slučajevima, brojnima očito nisu dovoljna opomena. Nitko ne razmišlja o posljedicama.
- Ne znam kako bih to objasnio. Prije mene bilo je dečki koji su ubijeni od batina, pa se svejedno i meni to skoro dogodilo. Mogu samo još jednom apelirati na sve mlade da paze na sebe i druge, da gledaju s kime imaju posla, a nasilnicima da potraže liječničku pomoć, jer je moj slučaj primjer kako može završiti nepotrebna ulična tučnjava. Četiri puta su me operirali, borili se za moj život, ostajao sam bez kisika..., vraćali su me u život. Ne smijem zaboraviti dr. Marka Kovačevića, neurokirurga iz Osijeka, kojemu sam vječno zahvalan - naglasio je Ivan, koji nam je potom otkrio da više ne komunicira ni sa svojim prijateljima iz sela, s onima s kojima je te kobne noći otišao u Vinkovce.
- Nisam u kontaktu s njima - kaže nam.
- U početku, kada sam izašao iz bolnice, dolazili su kod mene, zvali, ali onda je to odjednom prestalo i više nemam nikakvu komunikaciju s njima, osim povremeno s jednom susjedom. Nisam se s njima posvađao, jednostavno smo prestali komunicirati, ali iskreno nije mi zbog toga žao. Prijatelji se najbolje vide u nevolji, a ja sam u nevolji osjetio da je obitelj ipak na prvome mjestu - rekao nam je Ivan, koji ipak povremeno kontaktira s ljudima iz mjesne Konjogojske udruge Sokol, čiji je aktivni član bio prije nesreće koja ga je zadesila.
- Za vrijeme manifestacije Bosutski dani pozvali su me da skupa s predsjednikom dodijelim pehare nagrađenima. To me baš usrećilo, ali sam istovremeno bio i tužan, jer nisam mogao i sam sudjelovati sa svojom Santom - sjetno će Ivan, kojemu je kobila danas velika sreća.
- Svaki dan odem do nje, pa joj pričam, nahranim je, pomilujem. Ne vidim je, ali osjećam da je i ona sretna kada sam kraj nje, jer je baš mirna i poslušna kada se ja pojavim. Od te nesreće nikada više nisam zajahao i to mi baš nedostaje, ali, znate, nekako se ipak nadam da ću jednom opet progledati.
Kada samo pomislim na to u kakvom sam stanju bio, kakve sam ozljede imao, što sam sve proživio i uspio preživjeti, nekako u meni živi nada da će mi se i očni živci oporaviti, da ću opet progledati, uzjahati Santu, sjesti na traktor, vratiti se na liniju u tvornicu kombajna i nastaviti tamo gdje mi je sve na silu prekinuto. U svibnju ću napuniti 24 godine, život je ispred mene i želim biti koristan svojoj obitelji i sebi. Nadam se da ću to dočekati. Mislim da stvarno ne tražim puno - zaključuje.