StoryEditor
‘SVE JE NA BUBNJU‘

U kući pokojnog oca otvorila sam hostel. Bila sam bukirana cijelu 2020., a onda je stigla korona

Lani je u Hrvatskoj poslovalo 360 hostela s milijun i 76 tisuća noćenja. U prvih šest mjeseci ostvareno je 381.739 noćenja
Dan prije razgovora za Nedjeljni bila je na razgovoru za posao. Ne želi reći koji i gdje, da ga ne bi urekla. “Osjećaj je odvratan. Iznevjerila sam sebe samu i pokojnog oca. To mi govori podsvijest. Svijest urla: Ajmo dalje!”
 Zeljko Hajdinjak/Cropix

Za Mirjanu Horvat ova je godina počela dobro.

Štoviše, tada bi rekla i odlično, ali bilo ju je strah da se ne urekne. Njezin varaždinski hostel 24. siječnja imao je 7040 kuna prometa i bio 80 posto bukiran do rujna. Kalendar rezervacija pred njom na ekranu, na kraju tog radnog dana predviđao je dobru poslovnu godinu. Rezervacije su jamčile oko milijun kuna prometa. Bila je uvjerena u procvat biznisa, dogovorila zapošljavanje dvoje radnika.

Isti je kalendar gledala i u petak. Prazan. Bez i jednog bukinga. Svi su gosti otkazali. U međuvremenu je tu i tamo znao navratiti poneki gost, ali Mirjana zna da je gotovo. Njezin posao kojim si je namjeravala osigurati život propao je preko noći. Doslovno. Otkazivanja su počela 25. siječnja, samo dan nakon rekordnog prometa. Danas je u predstečaju, hostel je oglašen na prodaju za 3,785.000 kuna, ili 500.000 eura. Sama kuća je površine 380 kvadrata, bez osnovnog uređenja i dotjerivanja, prije otvaranja hostela, procijenjena na 560.000 eura. Mirjana je u zdanje uložila još stotinjak tisuća eura. Dužna je 1,5 milijuna kuna kredita banci i dvaput po 100.000 kuna posuđenih od privatnih osoba. Sebi mjesecima nije isplatila plaću, dužna je poreznoj, nije platila ni knjigovodstvo.

image
Mirjana Horvat
Zeljko Hajdinjak/Cropix

Društvena dimenzija

Očevo nasljedstvo u staroj gradskoj jezgri Varaždina odlazi na bubanj. Ono što se pokazalo kao ostvarenje sna, zahvaljujući koroni, postalo je noćna mora, a dotad se sve činilo idealnim. Hosteli su u Hrvatskoj bili najmlađi smještajni kapaciteti na turističkom tržištu. Nicali u kao gljive poslije kiše. Prema podacima HGK, lani je u Hrvatskoj poslovalo 360 hostela s milijun i 76 tisuća noćenja. U prvih šest mjeseci ostvarena su 381.739 noćenja. Ove je godine u eVisitoru evidentirano 357 hostela, a u prvom dijelu godine samo 128 njih bilježi promet, iz čega se zaključuje da 64 posto ne posluje. Ostvareno je manje od 82.000 noćenja, što je gotovo 80 posto manje nego lani u istom razdoblju. Iz HGK su za Jutarnji komentirali: - Hostelski proizvod, za razliku od hotelskog, ima dvije specifičnosti. Prva je da su sobe uglavnom zajedničke, sa zajedničkim sanitarnim čvorovima, što otežava postavljanje distance između gostiju. Druga je specifičnost naglašena “društvena” dimenzija hostela, jer oni su odgovor na traženja turista koji žele dijeliti svoja iskustva i družiti se - ističu u HGK. Upravo ta “društvena” dimenzija, zaključuju u Komori, jedan je od glavnih razloga zašto dio turista odabire hostele, a ne hotele za svoj smještaj. Osim zajedničkih soba, bez mogućnosti distance, većina hostelskih gostiju u Hrvatsku je dolazila avionom. Sve to pridonosi rizičnosti u vrijeme pandemije, a što se odrazilo i na poslovanje dojučerašnjeg hit smještaja, uglavnom za mlade backpackere. Na oglasnom portalu Njuškalo pronašli smo četrdesetak hostela na prodaju. Vlasnici uglavnom naglašavaju da se radi o “uhodanom biznisu”. Lišeni na prodaju, vlasnici kažu da se radi o zabuni.

Tomislav Zubčić iz zagrebačkog Hostela 63 kaže da su hostel oglasili na prodaju prije pandemije. Ova je situacija, kaže, potvrdila da “smo donijeli dobru odluku”. Ipak, hostel će sad, prema zakonu ponude i potražnje, teško prodati po traženoj cijeni. Na Njuškalu se za hostel traži nešto manje od devet milijuna kuna, 1.180.000 eura. Vlasnik je ljut. - Za sve je kriva ova ušljiva korona, koja postoji samo u glavama preplašenih ljudi. I to je cijela istina. Prvi smo u velikom problemu, ali ne budemo posljednji. Čeka nas domino efekt - kaže Tomislav Zubčić. Hostel 63, preko puta Importanne galerije u Vlaškoj ulici, bio je susjed popularnoj pizzeriji i restoranu poznate kuharice s malih ekrana. Vlasnik ga je otvorio s idejom usluge što sličnije hotelskoj, ali po popularnim cijenama. Hostel je to vrhunskog, industrijskog dizajna. Posebnim su se uvjetima u pandemiji prilagodili tako da gosti sami imaju check in i podizanje ključeva, bez kontakta s osobljem. Od agenata za nekretnine može se čuti da se vlasnici hostela oglašenih na prodaju, ustručavaju to i priznati jer svaki uočeni problem ruši cijenu.

image
Hostel Vortex
Zeljko Hajdinjak/Cropix

Žrtve propusta

Aktualna situacija, naime, nije prva koja dovodi u kušnju opstanak vlasnika hostela. Slično je bilo i 2016. godine, kad se zbog prevelike konkurencije, istodobno zatvorilo nekoliko zagrebačkih hostela. Dvije godine ranije, u Hrvatskoj je otvaranje hostela bio hit biznis. Svaki slobodan kvadrat pretvarao se u jeftin turistički smještaj. Bilo u privatnim kućama ili stanovima, a najmanje je bilo novih građevina. Za hostel ne treba previše arhitekture i dizajna. Uglavnom se radi o jednostavno uređenim prostorima, s namještajem iz Ikee. Šarenilo boja daje prostoru ležeran i svjež izgled. Sobe su višekrevetne, često s krevetima na kat i zajedničkim kupaonicama. No, svaki od njih ima i po nekoliko dvokrevetnih soba ili apartmana za starije goste, ili one željne privatnosti. Prije četiri se godine broj kreveta u hostelima učetverostručio. Od 11 registriranih hostela 2011. godine u Zagrebu, tri godine poslije bilo ih je 40. Ponuda je znatno premašila potražnju. Iako je struka predvidjela i upozoravala na takav slijed događanja, hostelijeri se, ohrabreni brojkama, nisu omeli. No, ne zadugo. Te 2016. godine, pet, šest njih je nedugo nakon otvaranja moralo i zatvoriti. Vlasnici su govorili da su žrtve propusta države, “koja nije na vrijeme ograničila broj hostela u destinaciji”. Ipak, većina je preživjela i imala odlične rezultate u sljedećim godinama. Sve do ove, 2020. godine, kad će mnogima presuditi korona. U godini najvećeg rasta broja hostela, hostelijerstvom se odlučila baviti i Mirjana Horvat. Bivša varaždinska gimnazijalka, koja je dotad mijenjala poslove, branše i države, odlučila se skrasiti u rodnom gradu. Namjera je bila naći si dobar biznis do penzije. Posla se ne boji. Turističkim tržištem zavladali su hosteli, a ona i braća od oca su naslijedili kuću, dijelom zaštićenu kao spomenik kulture.

Istodobno je varaždinska Turistička zajednica izašla s podatkom o skromnim smještajnim kapacitetima. Baratalo se brojkom od 1000 kreveta manjka. Poduzetna Mirjana primila se posla. No, iako je te, 2014. godine, s preporukom Hamag Bicroa, došla u banku po kredit, nije ga dobila do 2016. godine.

- Ni danas mi nije jasno da sam realizaciju kredita čekala dvije godine. I kad sam ga dobila, bilo je to po nepovoljnim uvjetima, kao prvo, na prekratki rok. Devet godina, s grace razdobljem od godinu dana. Unatoč tome, vjerovala sam u posao. Novcem od kredita isplatila sam braću iz kuće. Ostalo je nešto novca, ali nedovoljno za uređenje, pa sam privatno posudila još 200.000 kuna i krenula u uređenje hostela. Budući da u kući imamo originalan zid varaždinskog Starog grada, morali smo poštivati stroge konzervatorske naloge. Otvorila sam... - govori nam energična žena na početku pedesetih. U tri mjeseca skinula je 16 kilograma. Hostel je nazvala Vortex, što znači vrelo pozitivne energije.

image
Mirjana Horvat
Zeljko Hajdinjak/Cropix

- Isto kakva sam ja - smije se, iako joj je najmanje do smijeha. - Nemam gostiju. Nije otvoreno jer nema za koga. Pokušavam prodati ili iznajmiti, jer turizma u Varaždinu nema. Podatak o 50 posto lanjskog rezultata ne želim komentirati, a sve je sličilo da će procvasti. I to samo mojom mukom, bez pomoći Grada i Turističke zajednice. Uvjerena sam da bih ove godine isplivala, i već sad imala najmanje dvoje zaposlenih, jer radila sam 24 sata dnevno, sama čistila i spremala, radila na recepciji. Praktički sam se preselila tu - žao joj je. Hostel Vortex u samom je središtu stare gradske jezgre u Varaždinu. Na zidu do, popularne su umjetničke instalacije, skulptura od bešteka i priča o zaštićenom varaždinskom klipiću. Kuća je lijepa, secesijska palača. Danas je u njoj 40 ležajeva u višekrevetnoj spavaonici, jedan je apartman. Na otvorenju je gradonačelnik Varaždina Ivan Čehok novoj poduzetnici obećao podršku Grada i Turističke zajednice. Mirjana danas kaže da je tu podršku samo tada čula, a kasnije ju vidjela jedino kao slova na papiru. Iako je dobro radila već osjećaj bi joj podrške, kaže, dobro došao.

Milijun kuna očekivanja

- Ni kad je počela kriza i posrnulo je gospodarstvo dobivalo podršku od države, županije ili grada, ja nisam mogla dobiti ništa zbog dugova. Moji su gosti pretežito, 60 posto iz Azije, puno je Kineza, a svi su oni otkazali dolaske već u siječnju. Meni je i veljača bila bez posla. Dotad je bilo uhodavanje, išlo se mic po mic, i sav novac od prometa ulagao se u dotjerivanje stvari. Ulagala sam u marketing promociju, internetske platforme nisu jeftine. Baš kad sam postigla renome i počela plaćati dugove, dogodila se korona. S milijun očekivanih kuna, sve bih riješila. A već su bile tu... Kad su nas zaista i zatvorili 19. ožujka, laknulo mi je. Barem sam znala da ne radim jer ne mogu raditi. U mojoj je glavi tako bilo lakše, nego raditi, a sjediti i gledati u vrata hoće li ući kakav usputni gost jer bukinga nema mjesecima - teško joj je. Kad je nacionalni Stožer tog, 19. ožujka, donio odluku o zatvaranju, uzela je kavu i čašu vode, zapalila cigaretu i sljedećih sat vremena sjedila ispred hostela i “gledala u prazno”.

image
Hostel Vortex i vlasnica Mirjana Horvat
Zeljko Hajdinjak/Cropix

Nakon tuposti, nastupila je panika. - Kud sad? Što da radim? Boriti se protiv vjetrenjača? - demoralizirana je. Od tada do danas hitna ju je pomoć u nekoliko navrata vozila u bolnicu. - Iako znam da nisam kriva, propast hostela doživljavam kao vlastiti neuspjeh. Nije ovo ni prvi ni posljednji, kad sam padala, stresla sam prašinu sa sebe i kretala dalje. Međutim, još od prikupljanja papira i dozvola, bila sam sama. Frustriralo me što, gdje god sam potražila pomoć, vrata su bila zatvorena. Sve sam sama financirala, unatoč punim ustima hvale o potpomaganju novim poduzetnicima - rezignirana je. Moli da, iako nema konkretne veze s aktualnom temom, napišemo situaciju koja ju je jako zbunila.

- Ova je zgrada registrirana kao poslovna, i imala je građevinsku i uporabnu dozvolu. Međutim, sve sam dozvole morala iznova izvaditi, i platila ih oko 40-ak tisuća kuna - govori. Jeca na spomen oca, bez čijeg će nasljedstva uskoro ostati. Preminuo je mlad, prije 20 godina. Iako ju svladavaju emocije, Mirjana bi najradije što prije prodala hostel i riješila se dugova. Ona je svoju poduzetničku priču već otpisala. Dan prije razgovora za Jutarnji, bila je na razgovoru za posao. Ne želi reći koji i gdje, da ga ne bi urekla. Strah od uroka u hostelskom joj biznisu nije pomogao. Nadamo se da će ovaj put imati više sreće. Za nekoliko mjeseci, kad istekne rok predstečaja, proglasit će stečaj. Hamag će banci platiti kredit, preuzeti hostel i prodati ga. Mirjana Horvat dotad ima posljednju priliku: U predstečaju sama pronaći partnera koji će preuzeti posao, zajedno s dugovima i vjerovnicima. U tom bi slučaju očevinu možda i napustila s kojom kunom za budućnost. Kako se osjeća?

- Odvratno. Iznevjerila sam sebe samu i pokojnog oca. To mi govori podsvijest. Svijest urla: Ajmo dalje!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. kolovoz 2020 17:34