StoryEditor
NADEŽDA ČAČINOVIĆ

Ugledna filozofkinja: ‘Sigurna sam da neće doći do zabrane pobačaja. Prevladat će razum‘

Većina ljudi, pa i oni koji sjede u Saboru, imaju ideju što bi se događalo da do zabrane dođe
Nadežda Čačinovič i Mirjana Dugandžija
 Darko Tomas/Cropix

Potpuno sam i nepopravljivo vezana uz pisanu riječ. Pa, znate one fotografije na kojima se u novinama uvijek pojavljujem, u sobi zatrpanoj knjigama? Neki dan sam si dovukla jednu veliku povijest skijanja, a možda sam skijala prije 60 godina. Jako je zanimljiva...

- Pa, kad su ljudi počeli skijati? - pitam.

- Ovisi o definiciji. Oni koji žive u snježnim krajevima oduvijek su tražili način kako da se održe na površini...
Ispričala mi je to Nadežda Čačinovič u jednoj od digresija u koje smo neprestano upadale pokušavajući dovršiti ovaj intervju. Naprosto, moj interes za (moju) profesoricu filozofije nadmašuje, pomalo i mimoilazi ono što se u novinskom intervjuu očekuje. No...

Rođena je u Budimpešti, živjela je u Argentini, Zürichu, Beogradu, Ljubljani, najduže u Zagrebu. Na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta predaje estetiku, profesorica je emerita, autorica desetak znanstvenih knjiga, jedna od osnivačica Nove ljevice, na listi je platforme Možemo za Sabor na predstojećim izborima...

image
Nadezda Cacinovic, filozofkinja
Darko Tomas/Cropix

Svidjelo joj se vidjeti da netko još piše rukom u bilježnicu - tako sam si napisala podsjetnik za intervju - pa mi je rekla da i sama to čini. Samo u vrijeme koronaizolacije ispisala je četiri bilježnice! Ali svojoj je kćerki Dini rekla da ih jednoga dana, kad bude sređivala njenu ostavštinu, slobodno baci, jer u njima nema nikakvih “epohalnih misli”.

Sumnjam. Ali, što zapisujete?

- Činjenično stanje. Datum, reference na onih pet-šest knjiga koje trenutno imam oko sebe, na dvije-tri stvari koje pišem. A ponekad sjedim pred televizorom i reagiram u bilježnici na ono što čujem i vidim. Oduvijek to radim, pišem rukom u bilježnicu, po mogućnosti olovkom. Možda bih bila produktivnija da sam na jednu stvar koncentrirana, ali - to mi je dio života. Kao što mi je dio života čitanje, a onda i ponovno čitanje već pročitanog.

Ponovno čitanje, to je najslađe!

- Zločesti proučavatelji navika čitanja kažu da žene čitaju mjesečarski, somnambulistički, da ne čitaju ‘zapravo’, nego se samo hoće preseliti u neki drugi svijet... Ali, meni je to potrebno, čak potrebnije od zapisivanja. U svakom trenutku moram imati nešto u što ću uroniti.

image
Nadezda Cacinovic i Mirjana Dugandzija
Darko Tomas/Cropix

Uranjate, koliko znam, najradije u Jane Austen...

- Jane Austen, naravno, i kao i mnogima najdraža mi je ‘Ponos i predrasude’, vjerojatno zato što ima glavnu junakinju kojoj se najmanje može zamjeriti. Jane Austen je kombinacija nečega što je trezveni, prosvjetiteljski stav, sa zapletom o privatnom, ljubavnom, a pouzdana je u smislu da to vodi nekom razrješenju. Ali, volim čitati i George Eliot i njen ‘Middlemarch’, a od suvremenih Margaret Drabble i A. S. Byatt, Rebeccu Goldstein, Vivian Gornick, malo starije Rose Macaulay i Barbaru Pym, pa legendarne autorice krimića Josephine Tey, Dorothy Sayers i još mnoge druge…

Jesu li Austen i Eliot bile uvod u vaš feminizam?

- Više je to išlo kroz filozofiju i polagano su se počele pojavljivati žene kao uzori, Simone de Beauvoir, recimo, pa trajno Hannah Arendt. Koliko god filozofija i veliko nasljeđe filozofije bili muški, pa i ženomrzački, kod Schopenhauera, primjerice, Nietzschea, a i kod Aristotela se mogu naći lijepa mjesta, da tako kažem, nesklonosti ženama. A jednim dijelom moj je feminizam onaj koji oduvijek imam kao dio obiteljskog nasljeđa, neosviješteni, jer sam rasla s dvije sestre i roditeljima koji su smatrali da je normalno da mi imamo obrazovanje, svoj put.

To je bio jedan od postulata bivše države.

- Neke natruhe patrijarhata se ipak stalno provlače. Moja majka Gabrijela je odrasla s više sestara i dva brata - braća su studirala, a sestre, vjerojatno po defaultu, nisu. A kad su se mama i tata upoznali, on je uskoro kao komunist bio zatvoren u Bileći, 1940., a mama je išla raditi... Vjerojatno i da bi mu mogla slati pakete. Kasnije, kad je postao diplomat, bilo je normalno da žena ide ‘uz’ muža, pa iako je mama manje-više odlučivala što će se događati u kući, u smislu društvenog položaja, ona je bila Madame Rudolf Čačinovič. Imala je njegovo i ime, i prezime.

image
Nadezda Cacinovic
Darko Tomas/Cropix

Vaš mi život s dvjema sestrama izgleda sasvim idiličan, kao u “Malim ženama” Louise May Alcott.

- Postoji njemački izraz, Dreimäderlhaus, kuća s tri kćeri... Ono što sam s njima imala je neka vrsta prirodnog okruženja i zaštite. U kompjutoru imam fajl na kojemu piše ‘Politika i život’, nisam puno odmakla, koji počinje time da imam šest godina, živimo u Zürichu, sjedim sa sestrama za stolom, moj otac dolazi, trči po stubama i viče: ‘Umro je, umro je!’. Dolaze i drugi članovi jugoslavenske diplomatske zajednice, otvaraju šampanjac... Staljin je umro. To je moje prvo sjećanje na političku dimenziju, jer mi je bio šok vidjeti da se smrt slavi, obično su ljudi tad tužni... I od tada se ne sjećam razdoblja kad nisam imala neku predodžbu, ponekad krivu, primitivnu, da pored drugih stvari na moj život utječe i politika i - da mi je to zanimljivo.

Mislila sam na vaš život sa sestrama, sasvim nepolitički.

- Bilo je jako dobro, ne i idilično, postoje stanovite obiteljske dinamike... Bilo je normalno da najstarija sestra, šest godina starija od mene, na mene malo pripazi i ja sam se oslanjala na nju, a srednja se možda osjećala malo izdvojeno. Srećom, srednja sestra je bila obiteljska ljepotica... Kad imate tri cure u kući, onda nastane jedna podjela uloga, bez obzira na to kakva bila stvarna situacija. Najstarija je pametna, pomaže roditeljima, odmah zna sve jezike, srednja je ljepotica, a moja sestra je zbilja izgledala kao Brigitte Bardot u vrijeme kad je trebalo izgledati kao Brigitte Bardot. A znate što je meni ostalo...?
Ne... ali strepim s vama....

- Da budem - dobra. Desetljećima sam se morala boriti protiv toga da sam neupitno dobra, jer to čovjeka sputava, strašno. To ti ne daje dopuštenje za agresivan stav koji ponekad moraš imati. Naravno, ja sa svojim sestrama imam divan odnos i sad, kad već neko vrijeme nisam bila u Ljubljani, zbog korone, to mi jako nedostaje.

Jedna ste od osnivačica Nove ljevice, osnovane prije četiri godine.

- Počelo je nezadovoljstvom tadašnjom ljevicom, a niz aktivista je smatrao da treba proširiti aktivizam koji je često vezan samo uz ‘jednu stvar’, jedan problem i početi se baviti svim aspektima politike, pa i sudjelovanjem u institucijama vlasti. Bio je to dug put, imali smo trenutke i očajavanja i radosti. Na kraju svega ostvaruju se rezultati rada, jer svakodnevni politički posao je težak posao. Ujedinili smo se sa sličnim opcijama i osvojili četiri mjesta u Gradskoj skupštini. Ozbiljna stvar. To nije bilo salonsko ljevičarstvo, dokono priželjkivanje boljeg svijeta, nego - rovovski rad. I zaista, te tri godine bili smo ozbiljna smetnja Bandiću. Nekoliko članova ‘lijevoga bloka’ Gradske skupštine, Rada Borić, Tomislav Tomašević i još poneko, imaju ozbiljne šanse ući u parlament.

Koja su najznačajnija postignuća tog rovovskog rada?

- Na primjer, razotkrivanje toga da je sve na što se u Zagrebu troši mnogo skuplje nego što bi trebalo biti. I onda smo istražili kome ide taj višak. Da ne govorim o svim varijantama klijentelizma ili zanemarivanja onog što bi trebalo napraviti u gradu, neostvarenim obećanjima, premještanju zacrtanoga iz godine u godinu bez realizacije i slično. Kad se to istraži, lako je vidljivo da je tih 20 godina ono što je Bandić radio u gradu omogućeno time što se to isto događalo i na razini države. Naravno da sad ima puno stranaka koje imaju antikorupcijsku retoriku, ali to nije dovoljno. To što se naše stranke udružene u Zeleno-lijevu platformu ili imenom jedne od njih u platformu Možemo bore protiv klijentelizma i korupcije još nije program, to je tek elementarna pretpostavka, pristojnost. Program je više od toga, on daje prijedloge za reindustrijalizaciju na održivim osnovama, za drugačiji tip uključenosti u proizvodne procese, participaciju, za jasnu svijest o stvarima koje su zajednički interes. I kriza 2008. i ova sadašnja, drugačija, pokazuju da se ne možemo osloniti na racionalnost tržišnog gospodarstva. Svi sada također znamo da je primjerice javno zdravstvo nešto što valja čuvati, da javno i besplatno školstvo treba nadograditi istinski jednakim mogućnostima, stipendijama i praćenjem uključenosti... To su (bila) dostignuća i dijela zapadnih društava, ne samo socijalizma, koja su se počela razgrađivati tek krajem sedamdesetih neoliberalnom ideologijom. Zatim kultura koja je dostupna, u kojoj se može participirati, koja ima autonomiju, ali i potporu. Ne samo da se čuvaju identitetske stvari poput HNK, nego, na primjer, i da glazbene škole budu i ostanu besplatne, da se ti talenti ne izgube, da roditelji ne moraju, kao u tenisu, kad imaju talentirano dijete prodati kuću da bi ono moglo ići dalje. Iako bi dobro bilo da to postoji i u tenisu.

I oko svega toga će se pojedinci i stranke nekako složiti, ali kad dođe do pitanja pobačaja, onda nastane krš, lom i makljaža. Zašto, u krajnjoj liniji, pa Europa je utvrda prava na pobačaj?

- Zato što je to zadnja linija obrane prava na samoodređenje. Inače ne odlučuješ ti, nego zajednica, otac, muž... Ta patrijarhalna kontrola žene, to je jedan aspekt. Jako važan. Drugi je svjetonazorski, znači da zagovornici zabrane abortusa koriste neugodnu mješavinu navodnih znanstvenih dokaza i kršćanskih uvjerenja. Recimo da je znanstveno dokazano da život počinje u trenutku spajanja jajne stanice i spermija. Ali, tu postoji mala poteškoća za zagovornike zabrane, jer su jajna stanica i spermij živi i prije toga, i svi smo mi već živi i prije toga. Ideja ‘početka života’ dolazi iz ideje božanskog udahnuća, božanske iskre..., za što su nekada, u srednjem vijeku, spomenimo i to, crkveni oci smatrali da se ne događa tada, nego tek kad se dijete pokrene u utrobi. Dijete nastaje u majci, ona ga mora moći prihvatiti da se iz mogućnosti pretvori u zbilju. Nema prava koja se unaprijed mogu utužiti.

Moja prijateljica, isto vaša studentica, krivo mi je što vam sama nije postavila pitanje, a ne da ja izigravam poštara..., ona je za zabranu pobačaja, s nekim nijansama, ali smatra da žena i tada ima mogućnost odluke - prije nego što se dogodio seks...

- U tom slučaju, treba prije svega znati prihvaća li kontracepciju. Neki ne prihvaćaju kontracepciju, ali su za zabranu abortusa, pa je s njima je malo teže raspravljati. Obično nije riječ o tome da je neželjena trudnoća stvar neodgovornosti, nego proizvod okolnosti koje svaka žena jako ozbiljno shvaća. Zaista nikada nisam upoznala osobu koja bi hodala okolo i izlagala ili prepuštala svoje tijelo trudnoćama da bi dokazala da ima pravo na svoje tijelo. Ja sam, naravno, za to da postoji rok do kada se može učiniti abortus, ali zagovaratelji zabrane imaju, recimo, lažne videe u kojima kao zametak od mjesec dana prikazuju plod koji ima četiri ili pet mjeseci. To su ti propagandni trikovi... Ali taj pritisak ‘prava na život’ previđa život sam. Kakav će biti život majke, kakva budućnost toga djeteta...? A zna se da ako pobačaje i zabranite, oni se ipak događaju iz velike nevolje, najčešće u nedostojnim i opasnim uvjetima za majku. Recimo, liberalnim filozofima je to dovoljan razlog da zapravo o tom pitanju i ne polemiziraju, nego ukazuju na ishod, na to gdje nastaje veća pogibelj upravo za život. I to je možda najbolji argument u političkim raspravama, odnosno argument oko kojega je moguće postići konsenzus.

Mislite li da je uopće moguće da se u Hrvatskoj dogodi takav splet okolnosti da do zabrane abortusa dođe?

- Ne. Mislim da će prevladati razuman stav, zato što većina ljudi, pa i oni koji sjede u Saboru, ipak imaju neku vrstu životnog iskustva, imaju ideju što bi se događalo da do zabrane dođe. Ako se i iznudi referendum - a nisam sigurna ni da to može proći na referendumu, čak i ako bi Ustavni sud tako nešto dopustio - većina ljudi ipak živi na ovome svijetu, čak i uz toliko krivih i pogrešnih stvari i emocija koje su se oko toga nakupile.

Filozofi se tradicionalno doživljavaju kao ljudi “u svom svijetu”, malo autistični. Bivši vam je suprug također filozof, danas poznat i kao politički analitičar, Žarko Puhovski. Kako je išlo?

- Odlično. Mi smo se i upoznali na Korčulanskoj ljetnoj školi, dakle na poprištu filozofskih rasprava. Tad sam još studirala u Njemačkoj, kupovali smo zajedno knjige, slušali predavanja u Frankfurtu, a i imali smo dosta veliki stupanj usklađenosti u svojim teorijama. Zajedno smo i prevodili... Već četvrt stoljeća nismo u braku, ali naš razgovor se u tom smislu ne prekida. Uostalom, najbolje je da pitate Žarka!

Odlično! A kakve su veze s neistomišljenicima?

- Mislim da čovjek ne može dugo ostati u vezi s nekim s kim se fundamentalno ne slaže, iako je to u mom slučaju bilo isprva poticajno, uvid u drugačiji svijet. Veze su ionako složena stvar, stvar sreće, nema jamstva ni onako ni ovako. 3

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. lipanj 2020 18:07