Dnevnik Marije Vinski, pisan od 1917. do 1934, donosi opsežnu životnu priču liječnice intelektualke o borbi za pronalazak vlastitog mjesta pod suncem. Proces je to pažljivo ispisan u osam bilježnica koje pred čitateljima rastvaraju nepregledno prostranstvo različitih misli o tada aktualnim političkim događajima, poput Prvoga svjetskog rata, revolucije i raspada Austro-Ugarske Monarhije, baš kao i o osobnoj prilagodbi na novi, poslijeratni svijet.
Marija Vinski u dnevniku ispisuje osvrte na neposrednu svakodnevicu i različita razmatranja o brojnim izazovima, kao što su izbor studija, izbor prijatelja i partnera, smrt i bolest bliskih joj osoba, ravnoteža između majčinstva i karijere ili, pak, nastavak obrazovanja.
Dnevnik pruža brojne izvore za proučavanje povijesti svakodnevice i kulturne povijesti Zagreba i Beča, ali i ženske povijesti - na primjeru Marijine socijalne, emocionalne, obrazovne i ekonomske emancipacije, baš kao i njezina jedinstvena iskustva majčinstva i bračnoga života. Dodamo li svemu činjenicu da su mnogi rukopisi ženskih međuratnih dnevnika još neotkriveni, dnevnik Marije Vinski s pravom ubrajamo u vrijedne historiografske i literarne pronalaske.
Marija Vinski rođena je kao Marjem Hollinger 12. veljače 1899. u mjestu njemačkog naziva Lukawetz am Sereth, u tadašnjoj Bukovini, dijelu Austro-Ugarske Monarhije, koje je danas u zapadnoj Ukrajini, u blizini granice s Rumunjskom.
Odrastajući u židovskoj obitelji dobrostojećeg zemljoposjednika i trgovca, od svoje četvrte godine vrijeme je provodila na obiteljskom imanju u obližnjem mjestu Waschkoutz (danas ukrajinski Vashkivtsi), a od 1923. u Czernowitzu, današnjem ukrajinskom gradu Černivci. Taj je nekada glavni grad krunske zemlje Bukovine bio i središte asimiliranih, uglavnom aškenaskih Židova koji su dali gradu snažan pečat svojom kulturom i jezikom, njemačkim i jidišem.
Drugi dom
Beč je za nju bio drugi dom u kojem je mogla intenzivnije nastaviti raditi na svojem obrazovanju. Ondje je završila gimnaziju, a 1917./1918. započela je sveučilišni studij medicine. Iako je praksu bilježenja u dnevnik počela mnogo ranije, pretpostavljamo već 1911., prvu je sačuvanu bilježnicu svoga dnevnika ponijela sa sobom na bečku adresu svoga oca, u dominantno židovsku četvrt Leopoldstadt, i u završnim godinama Prvog svjetskog rata bilježila fenomen raspada Austro-Ugarske Monarhije i uspostavu novoga poretka. Dnevnik je brižno vodila od 1917. pa sve do 1934. godine.
Nakon potpisanog Saint-germainskog primirja 1919. godine, postala je rumunjska državljanka.
Za vrijeme studija medicine Marija posjećuje različite aktivističke grupe u Beču, poput one anarhista Stanislava Tomića. Istovremeno, njezina nekadašnja fatalistička religioznost i pobožnost sve više poprimaju filozofsku razinu promišljanja o uzrocima klasne nejednakosti i o socijalnom pitanju.
Dnevnik svjedoči da je odbila brojna mladenačka udvaranja i simpatije, sve dok nije upoznala zagrebačkog poduzetnika Rudolfa Vinskog rođenog 1887. godine. Kad su 1924. sklopili brak u Gradskoj vijećnici u Beču (Rudolf je pristao prijeći s kršćanstva na židovstvo), već je počela pisati petu bilježnicu dnevnika. Napustila je studij medicine i u srpnju 1924. preselila se u Zagreb u Gundulićevu 48, a samo dva mjeseca kasnije, 22. rujna, u bolnici je rodila Mirona Vinskog. Od 1928. vodila je svoj privatni vrtić (tzv. zabavište).
Studij medicine nastavit će 1932., tada već kao jugoslavenska državljanka i udovica, naime Rudolf Vinski umro je 1931. godine. Netom prije svoje smrti, Rudolf je s Marijom sklopio katolički brak i vratio se u okrilje izvorne religije u kojoj je kršten.
Marija je držala različita predavanja o odgoju djece u zagrebačkim školama, ali i u Czernowitzu, gdje je živjela njezina sestra Bertha. Javno prosvjetno djelovanje, za koje je položila i odgajateljski ispit, bit će joj ulaznica u lijevi intelektualni krug Vere Erlich i liječnika Bene Steina. U tom zagrebačkom salonu, družeći se s brojnim intelektualcima, još za vrijeme suprugova života upoznat će se i s Augustom Cesarcem, koji je u dnevniku oslovljen jednostavno s C. Ta novootkrivena privrženost revolucionaru i književniku Augustu Cesarcu izravno je dovodi u sukob s autoritarnim režimom Kraljevine Jugoslavije.
Nakon Rudolfove smrti Marija je prodala suprugovu trgovinu bojama, ostavila svoje radno mjesto u vrtiću, novac od prodaje nekretnina položila na čuvanje uglednom liječniku Rikardu Baureu, sina je privremeno udomila kod Cesarčeve sestre i 1932. otišla u Beč s ciljem da privede kraju davno započet studij medicine.
Godine 1934. vraća se u Zagreb, ali kao diplomirana liječnica koja ustraje u borbi za bolji utopijski svijet. Tijekom 1934. često je boravila na liječenju u sanatorijima zbog problema s plućima.
Marijin policijski dosje iz 1937. godine svjedoči o izdavanju uvjerenja o dobrome vladanju potrebnom za državno namještanje sreske liječnice. Iako joj je ono odobreno, postojala je sumnja na komunističku djelatnost pa je sve proslijeđeno u Beograd na daljnju obradu. U konačnici je njezin zahtjev odbijen, a obrazloženje iz Beograda okvalificiralo ju je kao "politički sumnjivu osobu".
Njezin dosje je u kartoteci zatvorenika ustaškog redarstva iz 1941., a opširan "OPIS - ČINA", nakon nabrajanja svih policijskih zapisnika pa tako i onog iz 1937., svodi se tek na frazu "sumnjiva komunizma". Krimen je, naime, sezao još u 1933. godinu kad je preko doktora Bauera, ujedno i tutora Mironu Vinskom, posudila novac majci navodne komunistkinje Jelene Nikolić, inače Marijine kolegice sa studija u Beču, a ona ga koristila za rad Crvene pomoći i podupiranje obitelji zatočenih komunista u Tuzli, o čemu se vodila istraga.
U isječku iz Cesarčeve autobiografije je podatak da je Marija s njime boravila u sovjetskoj Rusiji. Sumnjalo se da je Marija koristila putovnicu s lažnim prezimenom Toth i s Cesarcem živjela u Nalčiku na Kavkazu od kraja 1934., a zatim se 1936. vratila u Zagreb i zaposlila kod profesora Botterija, ali Marija je izjavila da "s njime [Cesarcem] u Rusiji nije bila". Cesarčev iskaz policiji iz 1938. također nije dao naslutiti da je Marija s njime bila u Rusiji.
Prisilni rad
Hitnom uredbom Ministarstva zdravstva NDH iz srpnja 1941. godine, upućenom Židovskom odsjeku Ravnateljstva ustaškog redarstva, ustaški je režim želio konsolidirati liječenje sifilisa u Bosni i Hercegovini organiziranom ucjenom židovskih liječnika.
Iako su bili Židovi, obećano im je da kao liječnici neće morati na prisilan rad jer su se dobrovoljno javili za suzbijanje endemijskog sifilisa u Bosni. Na popisu skupine liječnika Židova datiranom 5. srpnja, koji su svoj petotjedni tečaj trebali odraditi tijekom kolovoza 1941. godine da bi već u rujnu svojim radom pridonijeli borbi protiv sifilisa, našlo se i ime 42-godišnje liječnice opće prakse Marije Vinski.
Međutim, "u[h]apšena 2. 8. 1941. (…) radi sumnje širenja komunizma" te je ustaškom redarstvu predana 5. kolovoza 1941., a njezino je pitanje "riješeno" 8. kolovoza 1941. U samo nekoliko tjedana je od židovske liječnice prijeko potrebne za suzbijanje sifilisa u Bosni postala politički sumnjiva neprijateljica države, a mjesec dana kasnije bit će ubijena u zagrebačkoj Dotrščini pokraj Maksimira, najvjerojatnije kao žrtva ustaške odmazde.
Miron Vinski, njezin sin, postao je njezin suborac u komunističkom projektu gradnje boljega, alternativnog svijeta. Kao sudionika narodnooslobodilačke borbe, u svibnju 1945. ubili su ga četnici u Vinkovcima.
