Najstarija partizanka, Ida Sabo, koja je u srpnju napunila stotinu i jednu godinu, preminula je u Novom Sadu, piše N1.
Bila je poznata kao najstarija partizanka, nositeljica partizanske spomenice iz 1941., nekadašnja članica Predsjedništva SFR Jugoslavije i zastupnica u Skupštini Srbije, jedna od samo devet žena u to doba.
“Ovih mojih dosadašnjih stotinu i jedna nevjerojatno su brzo prošle”, rekla je zamišljeno novinarki Jutarnjeg lista koju je nedavno, prije mjesec dana ugostila u svom domu. “Bio je to, nemam tu što dvojiti, lijep i bogat život, ne materijalno bogat, ali to mi nikad nije ni bilo bitno. Važno je da sam se osjećala ispunjeno i da sam znala zašto živim. Uvijek mi se činilo da još imam puno toga bitnog napraviti. Doživjela sam da na svoje oči gledam raspadanje svijeta koji sam gradila, to nije lako promatrati, a to doba propadanja i društvene regresije već jako dugo traje. Nacionalizam je prvo oružje buržoazije, kapitala, kapitalu svako toliko treba rat. Nacionalizam nikome nije urođen, njemu se ljudi uče, a čovjek je podložan manipulaciji. Da sam samo malo mlađa i zdravija, i danas bih se borila, pogledajte u što se to pretvaraju Europa i svijet oko nas.”
Rođena je u austrougarskom Pečuhu 1915., a veći dio života provela je u Novom Sadu. Kao trinaestogodišnjakinja morala je, zbog neimaštine, napustiti nižu gimnaziju i zaposlila se u tvornici tekstila. Nije prošlo dugo da se priključila radničkom pokretu, a 1934. je primljena u SKOJ. Prelazi raditi u subotičku tiskaru, a pet godina kasnije bježi u Ljubljanu - nakon što su mađarski fašisti dobili podatke s imenima pripadnika sjevernobačkog radničkog pokreta, morala je napustiti Suboticu ne bi li izbjegla uhićenje. U Ljubljani je bila sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a, 1941. bila je u grupi komunista koji su u Sloveniji pokrenuli ustanak.
Na fotografiji: jedan od mnogobrojnih Idinih javnih nastupa
Prvih godinu dana rata provodi u Ljubljani gdje je koordinirala gerilski pokret. No, 1942. je uhićena i zatvorena. Nakon što su je talijanski fašisti pustili iz zatvora pridružila se partizanima, kraj rata dočekala je u Glavnom štabu partizanskih odreda Slovenije. “Još do prije dvije godine zvali su me iz Slovenije da dođem na proslavu Dana pobjede. Fizički sam tad bila puno jača i možda sam i mogla otići, no kad sam čula da sam jedina živa partizanka, odustala sam. To je račun koji čovjek plaća s ovako dubokom starošću, da gdje god ode, čuje da je ‘jedini preostao’, ‘zadnji preživjeli’", ispričala je za Jutarnji list.
U razgovoru se brzo umarala jer je svaki dulji razgovor za nju veliki fizički napor.
Bila je veliki borac u svakom pogledu, posebno za prava žena: “Borba. Ne znam je li bilo teže boriti se tijekom rata s puškom u ruci, u šumi, ili poslije oslobođenja voditi bitku za ravnopravnost žena i muškaraca. Nepismenost je tad, iz ove perspektive, bila frapantna, a najveći dio nepismenih bile su žene. Pokret za ravnopravnost žena bio je jak, a bitan temelj tome bilo je sudjelovanje brojnih žena u ratu. Žene su se na fronti izborile za svoj bolji društveni položaj jer ženu koja se bori ne može nitko ignorirati. Život po svojoj prirodi i jest stalna borba. Mojoj generaciji baš ništa nije bilo poklonjeno, u to se doba baš ništa nije podrazumijevalo. Sve smo morali stvoriti sami. Od najbanalnijih stvari pa dalje. Kad se rodiš usred Prvoga svjetskog rata, a tek što se zadjevojčiš već si u šumi, usred Drugoga svjetskog rata, u partizanima, pa dođe vrijeme mira i siromašne zemlje koju je trebalo graditi, život ti je stalna borba. Ni kasnije ta borba ne prestaje.”
Na fotografiji: Ida i Josip Broz Tito
Udavala se dvaput, oba supruga bili su partizani. Prvi, Janoš Kovač, ubijen je nekoliko dana prije samog kraja rata, zajedno su se borili u Sloveniji. Drugi suprug, Grk Filo Kozmidis, umro je prije 12 godina.
Posljednjih godinu dana najviše ju je veselio praunuk, Vid: "Sad će u prosincu imati godinu dana. Cijeli je stan u stanju propuzati, i jako je brz u tome. I samo se smije i smije", razdragano govori.
Na fotografiji: proslava 100-tog rođendana
Idin je život bio buran i u poznim godinama. Naime, već je bila duboko u devedesetima kad je umalo ponovno završila u zatvoru. U parku nedaleko od kuće hranila je pse i mačke, lutalice, kad je iz grmlja iskočio muškarac. Pomislila je da je riječ o lopovu, stala ga torbicom udarati po glavi. Pokazalo se da je čovjek komunalni inspektor. “Rekla sam mu da iz grmlja jedino iskaču partizani i lopovi, a kako partizana odavno nema, onda se valjda može očekivati da čovjek za njega pomisli da je - lopov”, tako Ida Sabo vidi današnji svijet. “I onda su me, zbog napada na službenu osobu, tužili sudu. Bilo je ili plati kaznu ili ideš u zatvor. Nije mi palo na pamet plaćati im, bila sam spremna ići i u Tadićev zatvor, pa ne bi mi bilo prvi put.” Novčanu je kaznu, krijući od majke, platila kći i tako slučaj stavila ad acta.
Posljednji razgovor za Jutarnji list pročitajte na OVOM LINKU.