Umrla je časna sestra Stella Okadar, koja se u Italiji proslavila sudjelovanjem u kuharskoj emisiji „Prova del Cuoco“, Unutar te emisije su ona i Andrea Mainardi imali rubriku „Đavo i sveta vodica“ (dakako, Mainardiju je u udio pala vražja dionica). Vodila je na Raiju emisiju o hrani u samostanu „Quel che passa il convento“, kasnije pretočenu u knjigu: i na ekranu i u koricama je časna sestra Stella demonstrirala jela koja se jedu u samostanu ali su dobra i u obitelji.
Znalo se da je kao dragovoljka pomagala zatvorenicima u rimskom zatvoru pobožnog imena Regina Coeli, a bila je i profesorica u Školi Presvetog Srca.
Stoga je vijest o smrti sestre Stelle zabilježena u svim nacionalnim novinama i na mnogim portalima u Italiji.
„Nikada nisam bila službena kuharica, ali sam vazda jela otvorenih osjetila, cijeneći okuse, boje i mirise“, objasnila je nekom prilikom Stella Okadar. To je posredovala preko televizije i kroz knjige.
Jednu od njih je prije sedam godina predstavila u hrvatskom veleposlanstvu u Italiji. Naslov je glasio „Il dragoncello e l'acqua santa“ (Zmijina trava i sveta vodica). I tu je bilo igre riječi s obzirom na redovništvo autorice: dok dragoncello u izvornom naslovu može biti shvaćen kao aluzija na Zmaja, personifikaciju Vraga, u našim govorima istu funkciju može imati i Zmija koju je zgazila Gospe, u pjesmi Morska Zvijezda, Stella Maris. Pa kad je autorici redovničko ime Stella… Zmijina trava je u nas poznata i kao estragon, aromatična gorka trava, čiji je naziv posudio i Beckett radi sačekuše Godotu.
Zmijinu travu rabe kuhari – a ta knjiga i jest kuharica. Točnije: traktat o Hrvatskoj kroz njezinu kuhinju, adekvatan način da se za lijepu našu zainteresiraju Talijani, genetski bonkulovići, koji netom dođu u ured (osim ponedjeljkom) raspravljaju o tome što bi za ručak, ali nakon pauze ipak promijene temu, pa debatiraju o večeri – dok se na barem 40 televizijskih kanala nešto krčka, prži, pirja, peče, kuha… , ukratko: gotovi.
Čist prihod od te knjige, koju su predstavili nacionalno popularni televizijski voditelj Paolo Bonolis, te hrvatski novinar dopisnik Silvije Tomašević, bio je namijenjen domu za djecu i obitelji u Varešu, a čist prihod od prethodne knjige, u kojoj je predstavljena bosanska kuhinja, otišao je za obnovu crkve sv. Ante u Bugojnu u kojemu je rođena kao Nevenka Okadar. „Vezana sam fizički uz svoju Bosnu, uz njene planine sa zasniježenim vrhovima“, rekla je jednom prilikom.
Svejedno je pola stoljeća provela u Rimu, kao članica Rimske regije Bosansko-hrvatske provincije Školskih sestara franjevki Krista Kralja, provodeći svoj apostolat u samostanu i u školi koju su časne podigle, u zatvoru, a i u kuhinji koja ju je iznijela na glas u Italiji.