Njihove kožne “top gun” jakne nose hrvatski piloti. Za časnike i časnice Hrvatske vojske šiju i časničke torbe, spremnike za streljivo za hrvatsku policiju. Obuvaju i radnike Hrvatskih željeznica, Zagrebačkog holdinga, odijevaju medicinsko osoblje.
Neki od tih proizvoda nastaju u pogonu u Supilovoj ulici nedaleko od zagrebačkog Autobusnog kolodvora. Posebnost je to što ondje rade ljudi koji imaju neki oblik invaliditeta. Takvih je u Urihu (Ustanovi za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom), ustanovi koja već sedam desetljeća opstaje na hrvatskom tržištu, više od 300 od ukupno 500 zaposlenih.
Od 19. do 25. ožujka traje nacionalna kampanja “Tjedan dana s invalidima rada” koju organizira Hrvatski savez udruga invalida rada, a tijekom koje će se u petak obići i URIHO. Jučer je bio i nacionalni dan invalida rada, a cilj ovotjedne kampanje u koju je uključen i URIHO je upozoriti javnost o općim i posebnim problemima invalida rada, te prijedlozima za njihovo rješavanje.
URIHO je ustanova i čiji je direktor Josip Držaić bio jedan od potpisnika ugovora kojim je među ostalima i URIHU dodijeljen dio novca od 43,5 milijuna kuna za otvaranje novih radnih mjesta za osobe s invaliditetom i nabavu strojeva. Proveli smo neko vrijeme s ljudma koji unatoč invaliditetu izrađuju jakne i druge kožne proizvode u jednom od pogona ove specijalizirane ustanove. Hrvoje Golub, rukovoditelj kožne galanterije, uvodi nas u manji pogon.
Vrijedni radnici
Upoznaje nas s Draženom Adamićem. Njegova životna priča vezana je uz URIHO, u kojem radi od kraja osamdesetih. U istoj mu je tvrtki radila i majka. Završio je kožarski zanat i dok vješto kroji dijelove pilotske jakne, kaže nam da je još kao trogodišnjak doživio napad epilepsije. Nasreću, tada i više nikad u 47 godina. Dok vješto barata ručno rađenim nožem kojim kroji prednjicu i rukave jakne, pohvalio nam se kako je igrao i veliki nogomet za nogometni klub Vatrogasac iz Zdenaca Brdovečkih.
U njegovoj blizini sjedi Mira Krivokuća, 42-godišnjakinja, samohrana majka 19-godišnje kćeri, koja je do zaposlenja u URIHO-u preživljavala čisteći po stanovima i kućama, kako bi mogla platiti podstanarski stan, preživjeti. Završila je tekstilnu školu, a na razgovor je došla prije dvije godine.
- Volim raditi, volim nešto novo naučiti - kaže nam. Osmijeh joj ne silazi s lica. Koliko god taj posao možda izgleda jednoličan zbog ritma stroja koji u pravilnim razmacima udara suhi žig i traži pažnju i koncentraciju, ovoj ženi on znači egzistenciju.
- Ona je 90 posto gluhonijema, ali će razumjeti ono što je pitate i odgovoriti vam - kaže nam voditeljica proizvodnje te dodaje kako je precizna i vrijedna.
U susjednom pogonu uglavnom su radnice za šivaćim strojevima. Buka je nešto veća, ali podnošljiva. Jedna radnica nas gleda ispod naočala i nije baš sretna odabirom da nam bude sugovornica.
Sonja Škrinjar, galanteristica koja već broji 36 godinu rada u Urihu.
Optimizam
- Došla sam ovdje sa 17 godina 1981. godine. Nekad smo radili na normu, u dvije smjene, ali danas je puno lakše. Od 1990. godine radim samo ujutro. Još malo pa ću u mirovinu - kaže nam. I ona je jedna od 300 osoba s invaliditetom koje rade u Urihu. O bolestima uz koje radi kaže: - Imam oštećenje kralježnice, a 2006. godine kad sam bila na prvoj operaciji kralježnice, otkrili su mi i karcinom pluća. Ali, nisam se predala. Radim, u međuvremenu sam dva puta bila operirana - kaže Sonja. A odmor od posla?
- Mir i tišina su mi najbolji odmor. Ali, nema baš puno odmora kraj tri muškarca u kući. Baka sam, imam unuka i on me veseli - ponosno kaže Sonja Škrinjar. Na šivaćem stroju nastavila je šivati kožnu traku na plastični dio budućeg etuija za dokumente.
Hrvoje Golub, voditelj kožne galanterije, pohvalit će MORH-ovu odluku da opremanje Hrvatske vojske povjeri najstarijoj zaštitnoj radionici u ovom dijelu Europe. Zato u pogonu trenutačno šiju šatorska krila i torbe za vojsku nakon čega slijedi isporuka robe.
U krugu URIHO-a je i kreativna radionica u kojoj umjetnici rade s invalidima rada. Urihovi majstori kovači proizvode i kovane ograde, stubišta, garniture za vrtove i terase, stalke za cvijeće i novine. Zdravstvene tegobe i bolesti nisu im zapreka za stvaranje unikatnih proizvoda. I opstaju već više od sedam desetljeća unatoč nesmiljenoj konkurenciji robe s Dalekog istoka.